Kad jedna osoba „ugrabi“ političku vlast, poglavito na državnoj, gradskoj ili županijskoj razini, tada se ne zaustavlja na jednoj ili dvije funkcije, tada želi biti “sve”, pa tako imamo da jedna osoba stigne biti gradonačelnik, zastupnik, predsjednik stranke, ali (da malo karikiramo) i predsjednik folklornog društva ili društva ptica pjevica. A, kako je po tom pitanju bilo nekada?
Jedino se „ne trgaju“ da budu predsjednici braniteljskih udruga, iako ima i takvih slučajeva, kao što je primjerice Josip Đakić, koji uz saborsko mjesto godinama drži i mjesto predsjednika HVIDR-e.
Uz sve to, oni koji su istovremeno gradonačelnici i zastupnici, obično su i predsjednici ili članovi najmanje tri, pet, pa i više Nadzornih odbora, raznih komisija i da ne govorimo dalje, sve za dobrobit svoga grada ili županije.
Neki primaju plaću u Hrvatskom saboru, a posao gradonačelnika obavljaju – volonterski. Sve po zakonu! A kad obavljaš posao volonterski, to bi značilo da ne primaš i nikakve naknade, da recimo u gradu sve plaćaš iz svoga džepa.
Gdje toga ima? Nigdje!
Kad je vlast, kao u ovakvom slučaju, koncentrirana na jednog čovjeka, koji je recimo i predsjednik komisije za dodjelu nagrada i priznanja, ali i posredno ili neposredno i tamo gdje se dijele novci, od udruga do pozamašnih investicija, kad svaki radni dan „mora“ biti u saborskim klupama, a istovremeno i u gradskim i na „stotinu“ drugih mjesta, mnogi se pitaju – kako je to moguće?
Iz hrvatske prakse je i te kako vidljivo da je i ovo moguće i u tome gotovo nitko ne vidi nikakav problem.
Istina, zbog niza obveza saborskih zastupnika, sabornica je najčešće prazna. Da nema zastupnika i zastupnica poput Anke Mrak Taritaš ili još nekih, koji očito nemaju drugog posla, pa čitave dane provode za „saborskom govornicom“, u najvišoj i najznačajnijoj državnoj instituciji mirne duše mogli bi do glasovanja staviti ključ u bravu.
A da je politika čak i više od „opijuma“, najbolji su primjer aktualni lokalni izbori.
Čak i oni koji su dosad dva-tri, pa i više na jednoj funkciji, ne odustaju. Hoće još jedan mandat, i tako do mirovine. Pojedinima ni to nije dosta pa nas, poput Mesića, bivšeg žalosnog predsjednika RH, i u poznim godinama „maltretiraju“ na raznim političkim i inim skupovima, umjesto da uživaju u svojim tko zna kako stečenim prihodima, za koje ih nitko ništa i ne pita.
Kad sretneš ili nazoveš nekog političara, odnosno politikanta, koji od svojih funkcija ne zna gdje mu je glava, obično kaže: “Ne mogu sve stići, vidite da radim 24 sata!“
Zanimljivo je da manje-više svi oni imaju i obitelj, ali da ta obitelj malo ili ništa ne pati, kao i njihova djeca. Kako je to moguće? To se kod nas ne pita!
Inače, može li se netko zaposliti u državnoj službi, ako načelnik, gradonačelnik, župan ili saborski zastupnik to i prešutno ne odobri?
Zanimljivo je da „crveni“, koji uglavnom ne vjeruju u Boga i koji ne dolaze na svete mise, često su na raznim crkvenim hodočašćima odmah ili uz svećenike, dok je narod iza i s krunicama u ruci iskreno moli. Ali, medijske i ine kamere uglavnom su uperene u prve redove, u drage goste. Čak ima primjera da i SDP-ovci nagrađuju pojedine svećenike, dok nema primjera da ovi nešto slično (barem ne javno) uzvraćaju njima.
Jednom riječju, ne može se kvalitetno obavljati „stotinu“ poslova, niti se kvalitetan rad saborskog zastupnika može raditi iz neke općine ili grada, mada kod nas i to neki „mogu“, iako „provode“, odnosno trebali bi provoditi, puno radno vrijeme na poslovima za koje su izabrani.
A, kako je po tom pitanju bilo nekada?
Najbolji primjer je, pišu neki mediji, Dubrovačka republika, koja je postojala od 1358. do 1808. godine i koja je nizom odluka i zakona uspjela iskorijeniti korupciju i nepotizam. Oni su još u Srednjem vijeku uočili neke nelogičnosti i nisu dozvolili da se previše moći stavi u ruke jednog čovjeka, tako da su se dubrovački knezovi mijenjali svakih mjesec dana, te su morali živjeti odvojeno od obitelji i prijatelja kako na njih ne bi mogli utjecati. Nisu podnosili niti kult ličnosti tako da nisu dizali spomenike zaslužnim osobama. Javno su slavili samo svoje svece i Boga
