Procesija „Za križen” na otoku Hvaru nije samo pobožni običaj, već živi simbol identiteta, zajedništva i duhovnosti Hvarana, koji se u neprekinutom nizu održava već više od pet stoljeća. Ova jedinstvena noćna procesija, koja se svake godine odvija u noći s Velikog četvrtka na Veliki petak, duboko je ukorijenjena u povijest, vjeru i svakodnevicu središnjeg dijela otoka Hvara te je zbog svoje iznimne vrijednosti uvrštena na UNESCO-ov popis nematerijalne svjetske baštine.
Procesija istovremeno povezuje šest mjesta: Jelsu, Pitve, Vrisnik, Svirče, Vrbanj i Vrbosku. U 22 sata iz svake od župnih crkava kreće povorka predvođena križonošom, osobom koja nosi križ težak do 18 kilograma, često bosa ili u posebno ispletenim vunenim čarapama koje ostaju kao trajna uspomena, pa čak i kao posljednji pratitelj u grob. Nošenje križa nije samo fizički izazov, već osobni zavjet, čin zahvalnosti, molbe ili obiteljske tradicije, a motivaciju za taj pothvat znaju samo oni koji su poziv osjetili u srcu.
Križonošu prati svečana pratnja, koju čine prijatelji i rodbina, a važnu ulogu imaju i batištrade – pomagači koji paze na sigurnost po neravnom otočnom terenu. Uz njih su i kandaliri, nosači teških svijećnjaka, te pjevači Gospinog plača, tradicionalnog pasionskog napjeva iz 15. stoljeća. Ovaj napjev u formi dijaloga izvode kantaduri i odgovoroči, a riječ je o osmeračkom tekstu koji je okosnica cijele procesije i njezin najprepoznatljiviji duhovni trenutak.
Procesija „Za križen” nije folklor niti turistička atrakcija, već autentičan, nekomercijaliziran izraz duboke vjerske odanosti i poštovanja prema tradiciji. Tijekom osam sati hodočašća, povorke prolaze 25 kilometara, obilazeći crkve i kapele, gdje ih dočekuju svećenici i vjernici. Noć paraju svjetla ferala i velikih svijeća, a u tišini otočne noći odzvanja pjesma i molitva, stvarajući neprekinuti lanac zajedništva, zavjeta i nade.
Povijest procesije seže do događaja iz 1510. godine, kada je, prema predaji, raspelo Svetog križića u Hvaru prokrvarilo, što je potaknulo intenzivno štovanje križa na otoku. Prvi pisani tragovi o procesiji datiraju iz 1658. godine, ali svi izvori upućuju na to da je običaj i stariji. Kroz stoljeća procesija je preživjela ratove, bolesti i zabrane – tijekom Drugog svjetskog rata održana je čak i u izbjegličkom logoru El Shatt u Egiptu, a 2020. godine, unatoč pandemiji, nije prekinuta, iako je broj sudionika bio ograničen.
Kroz generacije, bratovštine su bile nositelji i čuvari ove tradicije, a popisi križonoša se u nekim župama vode još od početka 19. stoljeća. Biti križonoša iznimna je čast i obveza, a sama procesija je neraskidiv dio identiteta ne samo šest mjesta, već i cijelog otoka Hvara.
Završetak procesije posebno je emotivan trenutak: križonoša, nakon cjelonoćnog hoda, posljednje metre do crkve prelazi trčeći, a zatim na koljenima, predajući križ župniku u zagrljaj. Taj trenutak označava vrhunac žrtve, pobožnosti i zajedništva, ali i vjere u bolje sutra.
Procesija „Za križen” na Hvaru snažan je most između prošlosti i budućnosti, između osobnog zavjeta i kolektivnog identiteta, između boli i nade. Ona je živi film u kojem se svake godine iznova ispisuje priča o vjeri, ustrajnosti i ljubavi prema otoku, obitelji i tradiciji. U tišini i svjetlu ferala, u pjesmi i molitvi, Hvarani već pet stoljeća svjedoče snagu zajedništva i neprolaznu vrijednost križa.
Snaga tradicije jača od oluje
Procesija je i ove godine, unatoč olujnom jugu, jakom vjetru i kiši, okupila vjernike iz šest župa središnjeg dijela otoka: Jelse, Pitava, Vrisnika, Svirača, Vrbanja i Vrboske. Ova noćna procesija, duga oko 25 kilometara, još jednom je posvjedočila duboku pobožnost i zajedništvo Hvarana.
Križ su ove godine nosili: Velimir Mišković iz Jelse, Pavao Kordić iz Pitava, Jurica Ivanković iz Vrisnika, Matej Milatić iz Svirača, Nikola Pavičić iz Vrbanja i Nikola Vidošević iz Vrboske. Svaki križonoša, uz pomoć članova bratovštine, rodbine i prijatelja, nosio je križ prekriven crnim velom težak između 7 i 11 kilograma. Posebno dojmljiv bio je završetak procesije u Jelsi, gdje je križonošu u zoru dočekao župnik mons. Stanko Jerčić, a križonoša je posljednjih stotinjak metara trčao prema župniku koji ga je dočekao zagrljajem i poljupcem raspela.
Unatoč izazovnim vremenskim uvjetima, procesija je prošla u duhu molitve, pjesme i duboke tišine, što je još jednom pokazalo nesalomljivu snagu vjere i tradicije otočana. Hvarani su, kao i uvijek, pokazali kako ni oluje, ni povijesne nedaće, ni suvremeni izazovi ne mogu prekinuti ovaj autentični izraz duhovnosti i zajedništva.
