Bitka za Kupres, vođena od 3. do 11. travnja 1992. godine, nije samo simbol hrabrosti hrvatskih branitelja već i podsjetnik na brutalnosti koje su uslijedile nakon pada grada u ruke Jugoslavenske narodne armije (JNA) i srpskih paravojnih snaga. Posebno su potresna svjedočanstva o zločinima počinjenima nad zarobljenim civilima i braniteljima, uključujući mučenja i nečovječno postupanje u logorima.
Nakon intenzivnih borbi koje su trajale nekoliko dana, 7. travnja 1992., JNA je, uz potporu srpskih snaga, uspjela zauzeti grad Kupres. Hrvatski branitelji, unatoč hrabrom otporu, bili su prisiljeni povući se prema Tomislavgradu i Livnu. U tom trenutku, Kupres je postao simbol tragedije i gubitka, ali i neizmjerne hrabrosti hrvatskih vojnika koji su se borili protiv tenkova, topništva i zrakoplovstva s ograničenim resursima.
Prema izvješćima, tijekom bitke poginulo je između 160 i 177 hrvatskih vojnika, dok je JNA pretrpjela gubitke od 85 poginulih. Osim vojnika, stradalo je i 38 civila s obje strane. Kupreška visoravan ostala je pod kontrolom srpskih snaga sve do 1994. godine, kada su hrvatske snage ponovno zauzele područje tijekom operacije Cincar.
Pad grada pod kontrolu JNA i srpskih snaga označio je početak masovnih zločina nad zarobljenim civilima i braniteljima. Prema svjedočanstvima, zarobljeni su bili podvrgnuti brutalnim torturama, a neki su doživjeli nezamislive sudbine.
Posebno potresan bio je slučaj zarobljenika koji su bili prisiljeni hodati ispred neprijateljskih tenkova kao živi štitovi tijekom napada na civilne objekte u Kupresu.
A, jedno od najpotresnijih svjedočanstava dolazi od oca koji je bio prisiljen gledati kako srpski tenk prelazi preko tijela njegovog sina, nakon čega je prisilno odveden u logor u staroj bolnici u Kninu, gdje je i sam na nezamislive načine mučen. Ovaj čin nečovječnosti ostavio je duboke rane u kolektivnom sjećanju hrvatskog naroda.
Svjedočanstva o mučenjima: Stravične priče iz logora
Pad Kupresa nije bio samo vojni poraz; za mnoge zarobljene hrvatske vojnike i civile značio je početak užasa u logorima poput onog u Kninu. Kninski logor, kojim su upravljale srpske snage, bio je mjesto nehumanog postupanja prema zarobljenicima. Logor se sastojao od najmanje dvije lokacije: zatvora kojeg je vodila Jugoslavenska narodna armija te stare bolnice pod kontrolom “Martićevih milicija”.
Prema svjedočanstvima bivših zatvorenika, uvjeti u logoru bili su brutalni i ponižavajući. Posebno je bio brutalan logor u staroj bolnici pod kontrolom “Martićevih milicija” u kojima su zarobljenici držani u prenapučenim prostorijama bez osnovnih uvjeta za život.
Svjedočanstva bivših logoraša otkrivaju stravične detalje mučenja koje su četnici svakodnevno provodili.
Zarobljeni civili i branitelji bili su premlaćivani palicama, metalnim šipkama i kundacima pušaka. Trpjeli su i psihološko zlostavljanje – prisiljavani su da pjevaju pjesme koje veličaju neprijateljske snage ili da se međusobno tuku.
Prolazili su i razne torture od kojih svjedoci navode da su neki zatvorenici bili polijevani gorivom i zapaljeni, dok su drugi podvrgavani elektrošokovima ili prisiljavani da pojedu dvije velike žlice soli i popiju litru vode odjednom, što je izazivalo ozbiljne zdravstvene probleme. Neki od zatvorenika bili su prisiljeni na ponižavajuće radnje poput jedenja cigaretnog pepela, paljenja cigaretama po tijelu, vješanja na šipke postavljene na prozorima, čišćenja podova jezikom ili seksualnog zlostavljanja pod prijetnjom smrti.
Kroz logor u Kninu prošlo je oko 120 do 150 zarobljenika, uključujući civile, vojnike te čak katoličke svećenike. Naime, među zarobljenicima su se nalazili i katolički svećenici Mirko Barbarić i Franjo Halužan, koji su također bili žrtve nezamislivog fizičkog zlostavljanja. Jedan zatvorenik svjedočio je da je bio ispitivan čak 68 dana uz minimalne količine hrane i vode.
Prvi poznati slučaj smrti u Kninskom logoru dogodio se u srpnju 1991., kada je Ivica Knez preminuo od posljedica premlaćivanja. Ukupno su dva zatvorenika izgubila život u logoru, dok su ostali oslobođeni krajem 1991. i tijekom 1992., često kroz razmjene zarobljenika.
Zavjet budućim generacijama
Svjedočanstva o stradanjima u Kupresu podsjećaju nas na cijenu slobode koju danas uživamo. Ova bolna poglavlja naše povijesti obvezuju nas da čuvamo istinu i prenosimo je budućim generacijama kao temelj pravde, pomirenja i trajnog mira. Žrtve Kupresa nikada ne smiju biti zaboravljene – njihova hrabrost i patnja moraju ostati vječni zavjet našoj domovini.
