Dražen Šemovčan Šeki: Razgovor s Mariom Tadićem, pripadnikom 1. gardijske brigade “Tigrovi”, Hrvatom s čileanskim državljanstvom, koji se danas ponovno nalazi u Domovini.
Vaši su preci doselili u Južnu Ameriku iz Hrvatske? Gdje ste rođeni i gdje ste odrastali?
Prvi je otišao moj nono iz Starog Grada na Hvaru u Punta Arenas, Čile, tijekom zlatne groznice. Vratio se zbog ženidbe i preselio u Split, gdje je rođen moj otac. Godine 1913. ponovno je otišao, ali ovaj put s obitelji. Zbog komplikacija u trudnoći, moja majka je morala provesti nekoliko mjeseci u klinici, pa sam zbog toga rođen u Boliviji. Međutim, nakon rođenja, roditelji su se vratili u Čile, gdje sam odrastao i školovao se.
Kao mladić ste služili u vojsci. Možete li nam objasniti kako je to izgledalo i što ste radili?
Služio sam u čileanskoj vojsci od 1972. do 1975. godine i sudjelovao, kao i svi pripadnici čileanske vojske, u državnom udaru 1973. godine.
Kao Hrvat sa stranom putovnicom, je li vam bilo teško odlučiti se za povratak u domovinu i sudjelovanje u Domovinskom ratu?
Uopće mi nije bilo teško donijeti tu odluku, na čemu mogu zahvaliti kućnom odgoju. Moj barba Ivo i nekolicina naših iseljenika uvijek su razmišljali o tome da se jednog dana vrate u domovinu. Nakon izbora 1990. godine pratili smo događaje, a agresija na Hrvatsku bila je presudna da se odlučim za dolazak. Znao sam da nemamo oružane snage i potvrdio svoju želju da se uključim u vojsku. Zbog posla sam morao pričekati jer sam trebao prodati građevinsku firmu i dovršiti radove koji su bili u tijeku. U Zagreb sam stigao 11. rujna 1991. godine.
Kako ste se vratili u Hrvatsku, u koju ste se postrojbu prijavili i na kojim ste bojištima sudjelovali? Kakav je bio vaš ratni put?
Kada sam se vratio, znao sam samo nekoliko riječi hrvatskog jezika jer, nakon što su nono i nona umrli, tata je prestao govoriti hrvatski. Bio sam upućen u Hrvatsku maticu iseljenika, koju je tada vodio Boris Maruna, kasniji veleposlanik RH u Čileu. Dana 12. rujna 1991. uputio me na razgovor na Tuškanac, gdje su mi, vidjevši moje papire, ponudili zapovijedanje postrojbom. Odbio sam zbog nepoznavanja jezika, pa su me poslali na Sljeme, u “Sindikalac”, gdje sam 20. rujna 1991. godine potpisao ugovor i ostao do 30. rujna 1991. godine.
Tada su me uputili u “2. pješačku bojnu Rakitje”, gdje mi je zapovjednik satnije bio Medved. S postrojbom sam bio na pokupskom ratištu, a kasnije na osiguranju HRT-a. Od studenog 1991. godine do veljače 1992. godine sudjelovao sam u raznim aktivnostima izvan RH u koordiniranoj zadaći između Ureda predsjednika i MVPEI-a, zajedno s još dvojicom gardista. Po povratku sam se vratio u postrojbu, u 1. pješačku bojnu, tada u Novskoj, a potom na južno bojište do studenog 1992. godine. Tada sam dobio čin zastavnika i upućen na tromjesečni tečaj za zapovjednika satnije u HVU.
Tečaj sam uspješno završio, unatoč jezičnim poteškoćama, s prosjekom 4,2. Nakon toga sam radio kao neraspoređen u zapovjedništvu brigade, kao pomoćnik savjetnika za informatiku. Pisao sam prijedlog priručnika za obuku vojnih padobranaca, koji sam predao u S2 (obavještajna služba). Nakon višemjesečnog čekanja, stvorila se prilika i tako je nastala padobranska obuka za izviđače u 1. gardijskoj brigadi “Tigrovi”. Iako sam bio postavljen kao pomoćnik u toj obuci, tražio sam da me vrate u
pješaštvo. Ponovno sam se pridružio 1. pješačkoj bojni i sudjelovao u operaciji Ljeto ’95. Godine su učinile svoje, pa sam bio vraćen u zapovjedništvo brigade u Logistiku, a potom u Logističku bojnu do umirovljenja 2005. godine.
Jeste li tijekom rata zadobili kakvu ozljedu?
Da, bili smo blizu Stona na putu da preuzmemo materijalno-tehnička sredstva kada je kamion kojim smo se vozili naišao na odron, pa sam pao i udario glavu, leđa i desno rame. Postoji dokumentacija o tom događaju, a i neki drugi pripadnici na temelju tog događaja imaju status HRVI. Međutim, kada sam ja predao zahtjev, nisu priznali stradavanje jer se radilo o “prometnoj nesreći” i nisu uzeli u obzir okolnosti i činjenicu da sam bio u teretnom prostoru kamiona. Konačno su priznali PTSP .
Zbog odsluživanja zatvorske kazne niste se mogli javiti na liječničku komisiju radi utvrđivanja HRVI statusa. Možete li nam to objasniti i zašto niste obnovili postupak?
Imao sam privremeno priznatu invalidnost, ne sjećam se točno je li bilo 20% ili 30%. Međutim, trebao sam izaći pred liječničku komisiju u rujnu 2009. godine, što nisam bio u stanju jer sam se nalazio u istražnom zatvoru u Boliviji. Posljedica toga je bila da su mi kasnije ukinuli status HRVI, što je za mene značilo smanjenje koeficijenta za izračun mirovine, i zbog toga je ona i do danas smanjena. Sada ću pokušati ponovno jer sam saznao da po novom zakonu branitelja postoji mogućnost ponavljanja postupka.
Zbog svog podrijetla te dokumenata svog djeda i oca, niste imali problema oko stjecanja državljanstva, no jeste li imali problema oko ostvarivanja prava hrvatskih branitelja?
Državljanstvo sam zatražio kada je stigla zapovijed da se svim strancima “zahvali i otpusti”. Dobio sam slobodne dane od zapovjednika bojne, otišao u Zagreb, predao zahtjev i dokumente od djeda i oca. Za par tjedana sve je bilo riješeno. U mirovinu sam otišao kao djelatni časnik HV-a, tako da sam ostvario mirovinu po zakonu i svoja prava, osim privremene invalidnosti koja mi je kasnije ukinuta.
Vaši su korijeni dalmatinski, a završili ste u Slavoniji. Postoji li neka ljubavna veza ili stvaranje obitelji?
Godine 2006. upoznao sam suprugu i tako sam došao u Osijek.
Kako ste zadovoljni radom Udruge stranih dragovoljaca Domovinskog rata i koliko vam ista pomaže? Budite iskreni, kakvo je druženje i slično? Koja je vaša uloga u udruzi?
Godine 2008. u Vinkovcima se pokušalo formalno osnivanje udruge, tada sam izabran za tajnika i sudjelovao sam u osnivačkoj skupštini i drugim aktivnostima. Međutim, zbog osobnih razloga dao sam ostavku i do danas podržavam rad, ali nisam preuzeo nikakve funkcije. Ponekad sudjelujem u javnim nastupima udruge kao i druženjima, posebno u Vukovaru. Udruga ima budućnost, pogotovo za promicanje vrijednosti Domovinskog rata i pomoć stranim dragovoljcima, ali s vrlo malo resursa teško je napredovati kako želimo.
Kako je živjeti u Hrvatskoj i kakav odnos ili stav imate prema hrvatskim braniteljima?
Moglo bi biti bolje, a što se tiče pravih branitelja, svi smo braća po oružju, s pravima, ali još više s problemima.
Članak je objavljen uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti
Izvor: Portal dnevnih novosti
Izvorni autor: Dražen Šemovčan Šeki/Foto: privatni album
