Danas smo bili svjedoci novinarskog izvještavanja u kojoj se jasno vidjela potresenost, pa i suze novinara. Ni policajci, iako obučeni za razne situacije, nisu ostali ravnodušni. Psiholozi koji su gostovali u vijestima bili su potreseni. Tragedija koja je danas potresla Hrvatsku pokazala je kako profesionalnost pada pred emocijama. Osim što smo profesionalci u svom poslu većina nas su i roditelji.
Stručnjaci udruge Pragma uputili su medijima priopćenje pod naslovom “Kako dijeliti bol i gubitak s drugima” koje prenosimo u cijelosti.
“Za današnju tragediju koja je zadesila djecu, roditelje i zaposlenike Osnovne škole Prečko u Zagrebu svaka napisana i izrečena riječ i iznesena emocija čine se nedostatnim i neadekvatnim. Bezuvjetna i neosuđujuća potpora jednih prema drugima u ovom vremenu je od neizmjerne važnosti. Sam proces učenja i razumijevanja, prije svega vlastitih, a potom i tuđih osjećaja i dubok uvid u naša fizička, emocionalna i psihološka stanja, jedini su načini nošenja s tragedijom izvan svih razmjera ljudskog shvaćanja.
U tom procesu važno je nakon pružanja podrške samima sebi, misliti na one najranjivije, a to su djeca. S djecom je važno otvoreno i iskreno razgovarati o tragičnom događaju, dopustiti im prostor za otvoreno izražavanje emocija, dopustiti im dovoljno vremena za osjećaje, bez požurivanja za traženjem utjehe. Djeca trebaju osjetiti da su njihovi osjećaji važni, normalni i da ih mogu slobodno izraziti u svom njihovom intenzitetu i u svom vremenu. Isto vrijedi i za odrasle u njihovom životu, odnosno vas. Vrijeme za oporavak i prihvaćanje nije linearno, kao što ni ne postoji „pravi“ način žalovanja. Svaki osjećaj koji ispliva, bila to ljutnja, tuga, beznađe, samooptuživanje, strah, ali i svi popratni fizički simptomi prirodan su i normalan odgovor na tragičnu i neprirodnu situaciju koja nas je zadesila. Isto tako, s djecom je važno podijeliti i vaše osjećaje – budite pristupačni, otvoreni, pokažite im svoju ranjivost – ona je iscjeljujuća za obje strane.
Možda ste i sami nedavno prošli gubitak, odnosno imali teško razdoblje koje vam je uzrokovalo znatan stres, a ovaj događaj vas podsjetio na tu tugu koja u vama izaziva različite osjećaje: krivnju, slabost, ljutnju, strah… Većina novinara s kojima smo danas razgovarali osjeća tugu i nemoć, osjećaju da su sami „trebali napraviti više kroz svoj novinarski rad“. Neki će se kroz izvještavanje (ali i samo čitanje/slušanje ili gledanje) osjećati umorno, iscrpljeno, imati teškoće sa spavanjem, a neki će imati izražajnije emocionalne poteškoće, poput osjećaja tuposti, gubitka motivacije za rad, uživanje, te osjećati nalete tuge i ljutnje. Neki će imati opsesivne misli i samooptuživanje („da sam barem više pisala/o o ovome, ne bi se dogodilo“), a neki će u potrazi za krivcem kako bi dali smisao i olakšanjem, preći granicu objektivnog izvještavanja iznoseći nepotrebne detalje i iznova prolaziti traumatični događaj.
Izvještavanje o bilo kakvom tragičnom događaju ostavlja brojne posljedice na one koji su u prvom redu i čija je odgovornost biti glas svih zahvaćenih strana. Stavljanje svoje dobrobiti po strani često dolazi kao (nesretna) posljedica takvog posla. Kako od vas posao zahtijeva etičko izvještavanje, kroz koje pazite na osjećaje i stanja drugih gdje je važno na umu imati istinu i neoporecivu osjetljivost navedene situacije, osim što vas pozivamo na odgovorno i suosjećajno izvještavanje, pozivamo vas i na brigu o sebi.
Važno je postaviti profesionalne granice, uzeti trenutak – dva za sebe, razgovarati s onima koji vas razumiju, tražiti prijeko potrebnu podršku i osvijestiti da su vaše emocije jednako važne i validne kao i one izravno zahvaćenih tragedijom. Roditelji, novinari i svi zahvaćeni – pružite si milost u ovim teškim trenucima. Budite tu jedni za druge, zagrlite svoje voljene, duboko udahnite i prihvatite svaku emociju koja s tim udahom dođe pod ruku. Zapamtite, svatko ima svoj sat kojim prolazi kroz tragediju. Iscjeljenje se ne može i ne treba požurivati, ali važno je znati da je moguće.”
