Često se susrećemo s osobama koje su, primjerice, zbog prometne nesreće ostale vezane za kolica, a koje nas fasciniraju vodeći sadržajan i ispunjen život – studiraju, rade, bave se sportom, osnivaju obitelj. No, postoje i one druge, koje dopuste da im invaliditet potpuno uništi život. I ne samo njima, već i njihovim obiteljima. Nameće se pitanje zašto jedni mogu, a drugi ne.
Život s invaliditetom nije lak, a život u kolicima je borba u kojoj osoba s invaliditetom pobjeđuje jedino upornošću i optimizmom. Osobe s invaliditetom uglavnom dijele iste brige – kako se pomiriti s ograničenjima koje nameće invalidnost, kako savladati prepreke i život učiniti dovoljno sadržajnim da možeš reći da unatoč svemu imaš lijep život – no razlikuju se u tome koliko su psihički jaki, snalažljivi i koliko vole život.
Za razliku od onih koji su se rodili s invaliditetom i nikada nisu osjetili što znači prošetati, trčati ili uspeti se na brdo, oni koji su invaliditet “zaradili” u prometnoj nesreći ili Domovinskom ratu, suočavaju se s gubitkom koji im se nerijetko čini prevelik da bi se prilagodili novom načinu života.
Životi ovih ljudi često se u potpunosti razlikuju, jer dok jedni vide samo prepreke i nedostatke, drugi prihvaćaju svoje novo stanje i koristeći sve preostale mogućnosti ispunjavaju život novim sadržajima. Nerijetko se ovi hrabri ljudi upuštaju u nove poslove, bave se sportom, nauče biti maksimalno samostalni, a svojim zaraznim optimizmom osvoje i srca drugih ljudi.
Anteina priča
Da vrijedi narodna poslovica “čovjek snuje, Bog određuje”, primjer je Splićanka Antea koja je studirala u Zagrebu i odlučila praznike provesti s obitelji. S vlaka je sišla ranije, u Kopilici, kako bi posjetila oca koji je radio na željeznici. Kako se neko vrijeme nisu vidjeli, šetali su uz željezničku prugu i razgovarali te nisu čuli manevarsku lokomotivu koja je dolazili Antei s leđa. Lokomotiva je udarila Anteu, koja je umjesto veselih blagdana kakve je planirala, završila u bolnici gdje su joj morali amputirati ruku i nogu.
Za mnoge bi ovakva nesreća značila kraj planova, studiranja, pa čak i depresiju, no Antea se vrlo brzo pomirila s gubitkom i nastavila dalje. Kada sam, prije par godina, čula za ovu hrabru djevojku poželjela sam s njom napraviti intervju. Na mobitel mi se javila mlada žena vedrog i ljubaznog glasa. Na njenu životnu priču neki bi rekli “život piše romane”, no Antein životni roman napisala je ona sama. Rekla je da bi mi rado dala intervju, ali da se udala i čuva trudnoću. Njen muž je osoba bez invaliditeta koji u ovoj predivnoj mladoj ženi ne vidi osobu koja je ostala bez ruke i noge, već Anteu onakvu kakva ona jeste, hrabra, uporna i optimistična. Naravno, Antea je postala majka, ali je i završila fakultet i primjer je kako osoba s invaliditetom može imati život koji se ne razlikuje puno od života kakav bi imala da se invaliditet nije dogodio. Razlika je, naravno, u puno više truda, što se na kraju uvijek isplati.
Prometna nesreća uništila je Mirkov život
I dok je Antein život ispunjen, život Mirka je nakon prometne nesreće koju je doživio u 21 godini ispunjen brigama, patnjom i preprekama. Danas je Mirko čovjek u srednjim godinama, visok i krupan i u kolicima. Živi u malom selu u Dalmatinskoj zagori, a o njemu se brinu roditelji, majka koja ima 76 godina i malo stariji otac. Godine su to u kojima se netko treba brinuti o njima, no život nije išao onako kako bi trebalo, pa danas majka podiže Mirka iz kolica i pokušava ga prenijeti na krevet. Naporan je to teret za nju, a kako se nemoćno pri tome osjeća Mirko, može se samo zamisliti. Mirko je nakon prometne nesreće pao u depresiju iz koje se nikada nije izvukao, pa se nikada i nije potrudio naučiti biti samostalan koliko se maksimalno može u njegovoj situaciji.
Za Mirka i njegove roditelje život je postao jedna velika briga u kojoj se skrilo puno manjih briga. Njegovi roditelji noćima ne spavaju jer razmišljaju koliko će još moći pomagati svome sinu, ali i tko će se o njemu brinuti kada njih ne bude. Brinući se i ne prihvaćajući invaliditet kao mogućnost nastavka života na novi način, Mirko i njegovi roditelji postali su ogorčeni ljudi koji okrivljuju sustav jer im nije omogućio prijevoz, osobnog asistenta i sve ono što bi im olakšalo život.
Žena koja me fascinirala
Ne mogu, a da se ne sjetim žene koju sam upoznala prije više godina i koja me naprosto oduševila svojim optimizmom i pogledom na život. Bilo je to razdoblje u kojem sam i sama podlegla brigama, a posjet Žani (pravo ime poznato redakciji) me posramio. Naime, Žana je imala problem zbog kojeg mi se obratila, a ja sam joj željela pomoći, no dogodilo se obrnuto.
Kada sam pozvonila na vrata, otvorio mi je Žanin muž. Znala sam da je Žana osoba s invaliditetom i očekivala sam da i njen muž u najmanju ruku ima lakši invaliditet, no ispred mene je stajao muškarac bez invaliditeta. Uveo me je u sobu gdje je na krevetu ležala Žana. Upoznale smo se, pružila mi je ruku i objasnila da joj je pokretna samo ta jedna ruka i glava. Čovjek nekako ne zna kako se ponašati u takvoj situaciji i čini mi se da upravo tada pružamo onaj dio sebe koji nije prikladan. No, Žana je spontana i komunikativna žena koja je ubrzo učinila da sam na njen invaliditet potpuno zaboravila. Dok nam je njen muž kuhao kavu, ispričala mi je kako je imala nekoliko operacija kralježnice, a nakon posljednje je ostala skoro potpuno nepokretna. Nedugo prije te operacije upoznala je svog muža kojem nije smetala liječnička prognoza, odlučio je u dobru i zlu biti s njom. Dogodilo se ovo drugo, a on je održao riječ.
No, ni Žana se nije prepustila sudbini i odlučila je unatoč i uprkos svemu biti i dalje aktivna. Objasnila mi je kako je muž prebaci u kolica, a ona se s jednom rukom odgura u kuhinju, skuha ručak, opere suđe i sve ostalo što radi i svaka druga domaćica. Razlika je ipak velika, jer Žana to sve radi s jednom rukom. Ova hrabra žena ipak nije željela biti samo domaćica i unatoč svom stanju osnovala je agenciju za upoznavanje. Njen ured je bio krevet u kojem je ležala, telefon, mobitel i laptop, a moto uspjeh. I uspjela je. Zahvaljujući njoj nastalo je više brakova, a parovima koje je spojila dozvolila je da je upoznaju tek kada bi njihova veza bila pred brakom. Jesam li pomogla riješiti Žanin problem oko njene agencije, više se ne sjećam, ali dobro se sjećam da sam iz njenog doma otišla kao druga osoba.
Zaključak
Na cestama je danas sve više vozila, a prometne nesreće su sve češće. Sve je više onih koji nakon prometne nesreće ostaju osobe s invaliditetom. Razlozi za 100 postotni invaliditet razni su, no, život tada ne mora stati. I ne staje kod onih koji imaju volje želje, jer tada ima i načina. Kažu da sve kreće od glave i to se posebno pokazalo kod osoba s invaliditetom. Svi oni imaju slične ili iste probleme, ali o njima samima ovisi kako će te probleme riješiti. Osobe koje su i prije bile optimistične i imale puno prijatelja, sa svojim invaliditetom će se nositi lakše i pronaći će način kako ispuniti barem dio snova koje su sanjali prije trenutka u kojem su izgubile dio svojih mogućnosti. Najveća podrška ipak je obitelj koja i sama mora prihvatiti invaliditet svog člana i pomoći mu na putu do što veće samostalnosti.
Tekst je objavljen u sklopu projekta poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije. Dozvoljeno je prenošenje sadržaja uz objavu izvora i imena autora.
