Deklaracija o Domovinskom ratu, koju je 2000. godine donio Zastupnički dom Hrvatskog državnog sabora i Američka deklaracija o neovisnosti, koja je 4. srpnja 1776. postala konstitutivni akt SAD-a, odnosno njihov prvi ustavni akt, imaju relativno dosta sličnosti, samo…što ovaj dokument je njima istinska svetinja, dok se kod nas, kako godine idu, Deklaracija, nažalost, i sve manje spominje.
Taj se dan u Americi slavi kao Dan nezavisnosti! A, mi smo donijeli Deklaraciju o Domovinskome ratu u kojoj je naglašeno da je “Republika Hrvatska vodila pravedan i legitiman, obrambeni i osloboditeljski, a ne agresivni i osvajački rat prema bilo kome u kojem je branila svoj teritorij od velikosrpske agresije unutar međunarodno priznatih granica” Zatim se navodi da je potvrđeno da je na Republiku Hrvatsku oružanu agresiju izvršila Srbija, Crna Gora i JNA s oružanom pobunom dijela srpskog pučanstva u Republici Hrvatskoj. Međutim, kad ste čuli ili čitali u izvješću nekakve “Documente” (koja radi kao da im “propise i zadaće” piše Sava Štrbac!), ili da je neki hrvatski političar prigodom posjete Srbiji, Crnoj Gori, Republici Srpskoj, ili u susretima s pojedinim hrvatskim izdajicama, ikada spomenuo ovaj dokument?
A, za Amerikance takve su stvari “državnički čin”, oni ga slave, kako rekosmo, i kao Dan nezavisnosti (koliko je samo filmova i napisano knjiga na tu temu?). U Deklaraciji o Domovinskome ratu uz ostalo je istaknuto i ovo: “U skladu s temeljnim načelima pravednosti i građanske solidarnosti, Republika Hrvatska će u okviru materijalnih mogućnosti, osigurati svim hrvatskim braniteljima (!), obiteljima poginulih i stradalnika Domovinskog rata, koji su najzaslužniji za njezino stvaranje, punu zaštitu, dostojanstvo i skrb“. Kako to dobro zvuči? Ali, od svega toga, od donošenja Deklaracije, pa do dana današnjega, poglavito kad su u pitanju “SVI hrvatski branitelji“ nije se dogodilo ništa ili malo. One koje ni “metak nije pogodio” nemaju nikakva prava, puni su ih Zavodi za zapošljavanje, psihijatarske ustanove, a ne mali broj “zahvaćen” je prijavama Općinskih i inih državnih odvjetništava, a puni su ih i zatvori, samo što se o tome malo govori i piše.
Ovim dokumentom Hrvatska se obvezala da je njezino “pravosuđe dužno procesuirati sve moguće slučajeve pojedinačnih ratnih zločina, teških povreda humanitarnih prava i svih drugih zločina počinjenih u agresiji na Republiku Hrvatsku u oružanoj pobuni tijekom Domovinskog rata, strogo primjenjujući načela individualne odgovornosti i krivnje“. Dakle, nema “kolektivne odgovornosti”, ne možemo i ne smijemo reći da su svi agresori krivi, ali ako je tako, a jeste, onda razne “documente” i ine udruge koje primaju ogromne novce za “izjednačavanje žrtava i agresora” (idemo malo suditi jedne, pa onda malo druge!) trebaju prvo krenuti od načela pravednosti, a to znači da je Hrvatska bila žrtva, a Srbija, JNA, Crna Gora i domaće izdajice – agresori. Žrtava ne bi bilo da nisu (prvo) kontinuirano uništavani Vukovar, Gospić, Osijek, Voćin, Škabrnja, Zadar, Šibenik, Dubrovnik, Lipik, Pakrac, Karlovac, Ogulin, Županja, Nuštar, Ćelije, Knin, Slavonski Brod, Nova Gradiška, i niz drugih gradova i mjesta diljem Hrvatske.
Deklaracija je obvezala i sve građane, državne i društvene institucije, udruge i medije, te poglavito sve dužnosnike i sva državna tijela RH, da na navedenim načelima štite temeljne vrijednosti i dostojanstvo Domovinskog rata, kao zalog naše civilizacijske budućnosti, te da se na taj način mora čuvati moralni dignitet hrvatskog naroda i svih građana RH, jer ćemo tako štititi čast, ugled i dostojanstvo svih branitelja i građana RH koji su sudjelovali u obrani Domovine.
Sad nas zanima, znaju li uopće za navedenu Deklaraciju “svi dužnosnici i državna tijela RH”, jer ako znaju (u što sumnjamo), onda bez ovog dokumenta ne mogu ni raspravljati o hrvatskoj borbi za slobodu, a kamoli dopuštati da nam o Domovinskome ratu “popuju” razne teršeličke, pusići, pupovci, stanimirovići, bivši udbaši, ratni profiteri i dezerteri. A još manje oni koji su mogli a nisu sudjelovali u ratu, ili bolje rečeno ni jednom hrvatskom branitelju u vrijeme rata nisu pružili ni čašu hladne vode!
U ovoj Deklaraciji poglavito je interesantna rečenica u kojoj se Što ćemo ministre branitelja ili obrane s onim dijelom Deklaracije u kojoj se naglašava da će “Hrvatska u okviru materijalnih mogućnosti osigurati svim (dakle ne nekima, već svim!) hrvatskim braniteljima koji su najzaslužniji za stvaranje hrvatske države punu zaštitu, dostojanstvo i skrb”? Je li to baš tako, osobito svih ovih godina? Pojedini mediji i portali čak ni obljetnice iz Domovinskog rata ne spominju, ili pak i kad mi tugujemo za nevinim žrtvama blate i marginaliziraju one koji su u krvi stvorili državu!
Za Amerikance je, kako rekosmo, Deklaracija svetinja, a za nas, nažalost, – mrtvo slovo na papiru! (Svaka čast iznimkama).
Stoga ponovno predlažemo Hrvatskom saboru, odnosno lijevim i desnim zastupnicima, da se i 13. listopad, dan kad je 2.000., donesena Deklaracija o Domovinskome ratu proglasi – “Danom sjećanja na žrtve velikosrpske agresije u hrvatskom Domovinskome ratu – da se ne zaboravi!”.
