Nakon krvoprolića u Daruvaru u kojem je 51-godišnji Krešimir P. ubio svoju majku i još pet osoba te 4 osobe teško ozlijedio, glavna tema je konstatacija da je ubojica bio branitelj koji je svakodnevno pio alkohol ispred mjesnog dućana. Svjesno ili nesvjesno mediji, ali i sugovornici u raznim emisijama prstom upiru na branitelje kao problematičnu skupinu.
Ubojica iz Daruvara Krešimir P. bio je branitelj i to sudeći prema godinama jako mlad branitelj. Je li bio ranjen ili je imao PTSP nitko nije izvijestio, no poznato je da je bio u mirovini koja je iznosila oko 700 eura. Za neke puno, za one koji bi plaćali majci privatni Dom premalo, jer se cijene u takvim domovima kreću u vrtoglavim iznosima od preko 1000 eura.
No, o cijenama i uslugama privatnih domova i kontrolama njihovog rada mogli bi napisati cijeli esej jer u te domove zalaze samo obitelji onih koji tamo čekaju na svoje posljednje putovanje – na groblje. Naime, imali smo puno puta priliku vidjeti da su nerijetko takvi domovi preskupi, a usluga koju pružaju nikakva. Imali smo priliku, ne tako davno, gledati kako gori jedan od takvih domova u kojima je bio i dio koji resornom Ministarstvu nije bio poznat, a o sadržajima u takvim domovima nema niti riječi. Čast iznimkama. No, dobiti državni dom za svoju majku ili oca, ravno je dobiti na lutriji. Takvi domovi, osim što pružaju sadržaj, ispisuju i manje, puno dostupnije, račune.
Hrvatska u svemu kaska za ostalim državama u Europi, pa čak i za susjednom Slovenijom. Naime, u državama poput Njemačke, Austrije, Italije, Slovenije … Domovi za stare i nemoćne uglavnom su mjesto gdje odlaze ili oni koji baš to žele ili oni o kojima se zbog težeg oblika demencije teško može brinuti jedna osoba. I tamo su domovi jako skupi, toliko da se zbog plaćanja prodaju kuće, no država radi na tome da stare i nemoćne osobe ostaju u svojim domovima sufinancirajući 24-satnu njegu i skrb njegovatelja i svakodnevni dolazak patronažne službe.
U slučaju Daruvar majka ubojice boravila je u Domu za stare i nemoćne “Vianey” čija je cijena bila toliko paprena da je starica i njezin sin očito nisu mogli platiti. Novinarka HRT-a jučer je doznala kako je upravo zbog toga starica prepisala svoju kuću domu. Tko ju je nagovorio na taj potez, za pretpostaviti je, no da stari i nemoćni ljudi prepisuju svoju imovinu privatnim domovima, a potom vlasnicima doma ostaju na milost i nemilost, stara je stvar o kojoj se – šuti.
Namjerno stigmatiziranje branitelja
Da je dio branitelja postao problem za društvo jasno je iz naslova u medijima kada se dogodi da branitelj počini neko kazneno djelo. Nema tu pitanja zašto je to tako i kako smo došli do te točke ili treba li možda takvim ljudima pomoć. No, o ovom problemu trebalo bi početi od početka, još od vremena Domovinskog rata.
Jako dobro nam je poznato da braniti Hrvatsku nisu išli oni koji njome već dugo vladaju. Kažu da je Hrvatsku branila sirotinja. Nije baš tako, ali branili su je oni koji nisu htjeli dopustiti da je cijelu okupiraju JNA i četnici, već da bude slobodna i priznata. Među njima bilo je najviše srednje obrazovanih, nešto visokoobrazovanih, poštenih, ali i onih koji su odmah tu vidjeli svoj probitak. Takvi su, naravno, danas moćni, bogati i ili u vlasti ili odmah pored nje. No, bilo je i onih kojima su zatvorske kazne bile ukinute, a zatvorske ćelije zamijenjene vojnom uniformom. Bilo je svega, lijepoga i čistoga i ružnog i prljavog, točno onako kakav je rat u kojem neprijatelj ne preza od najgorih stvari – nezamislivih mučenja, silovanja, ubijanja…
Neki su prošli upravo ta nezamisliva mučenja po logorima, vratili se sa svim doživljenim i proživljenim paklom koji su ponijeli s takvih mjesta, no nitko ih nije pitao trebaju li psihološku pomoć. Dobili su pregled u bolnici i bili pušteni svojim obiteljima koje su, također, bile u kaosu od proživljenog straha za člana svoje obitelji, ali i strahom s kakvim posljedicama će se u budućnosti susretati. Neki logoraši su se koliko-toliko uspjeli sabrati i živjeti s proživljenim, dok su neki ponovno oblačili uniformu i ratovali do samog kraja Domovinskog rata.
Puno branitelja se vraćalo s terena na odmor noseći traume proživljenog – prijatelja koji im je iskrvario na rukama pogođen neprijateljskim metkom, neki su kupili ostatke kolege kojeg je raznijela granata, neki su gledali kako im ratni kolega ostaje bez nogu ili ruku. Vraćajući se s terena gdje su doživljavali strahote doslovno bačeni “u vatru” i bez vremena da se mozak pripremi na ratnu situaciju, dolazili su u mir i obitelj koja je strahovala za njihove živote. Nerijetko su sve te dojmove zalivali alkoholom, koji su imali i na terenu, a onda je, opet nerijetko, bilo puno nasilja u obiteljima zbog kojih je dolazila policija.
Treba znati kako policija nije bila educirana i pripremljena na razne scene na koje je nailazila, od žene koju je muž zavezao za stolicu i oko nje naložio vatru od parketa koji je prije toga izvadio s poda sobe, do muža koji je svojoj trudnoj ženi pokušao nožem izrezati bebu iz trbuha…. Bili su to branitelji, njihove kolege koji su prolazili pakao na terenu, a ovo su bile njihove žene koje su trpile posljedice. Pomoć nitko nikome nije ponudio – ni braniteljima, a ni njihovim ženama i djeci.
Žene i djeca nastojali su živjeti normalan život, ali uz čovjeka koji je na terenu doživljavao sve više krvi, gledao sve teže ratne scene, pa i sam doživljavao nezamislive stvari, normalnosti je bilo najmanje. Neke od tih žena uspjele su ostati sa svojim muževima unatoč svemu, veliki broj ih je obolio od karcinoma, a dio se razveo i prolazio teškoće na drugi način. No, država se nikada nije pitala treba li upravo ovima koje su se razvele nadoknaditi jer su spašavale gole živote, svoje i svoje djece, jer ove prve su barem dobile mirovinu svojih muževa koji su u velikom broju prerano umrli ili izvršili suicid.
Naravno, da se ne shvati krivo, ovdje se radi o dijelu branitelja, jer kako je svaki čovjek različit i kako je svaki mozak drugačiji, tako su i branitelji različito se suočavali s ratnim strahotama. Netko ih je uspio nadići i potpuno se uključiti u normalan život i postati uspješan u poslu i dobar muž i otac, a netko je trebao pomoć da bi mogao nadići sve s čime se suočavao godinu, dvije ili čak pet.
Nakon završetka rata, branitelji su se vraćali svojim domovima, a većina se nije mogla vratiti na svoja radna mjesta koji su u vrijeme dok su oni ratovali, odradili prljavu privatizaciju. No, država je imala brzo rješenje – mirovine. Ni tada se nitko nije pitao je li to rješenje, već je proradila zavist i ljubomora kod onih koji nisu branili Hrvatsku i koji su brojali te mirovine napuhujući ih do neba. Činjenica je, ipak, da su rijetki dobili velike mirovine, dok je većina dobila mirovinu poput našeg ubojice iz Daruvara. Za mnoge je to, nažalost, velika mirovina, jer je u Hrvatskoj, nažalost, normalno poslati nekoga u mirovinu i dati mu da preživi s 300 do 400 eura.
Što je vrijeme više prolazilo, posljedica na psihi kod branitelja je bilo više, a rečenica da je mogao sam potražiti pomoć sve češće se izgovarala. Da, pomalo su se otvarala savjetovališta na psihijatriji na kojima su branitelji mogli govoriti o svemu što ih muči, a tek s dolaskom ministra Tome Medveda otvorili su se i Veteranski centri. Za mnoge ipak prekasno.
I klima prema veteranima se mijenjala, pa su od slavljenih branitelja postali toliko nepoželjni da im je braniteljski status gotovo postajao veliko breme. Kako je to utjecalo i kako utječe na njihovu psihu, nitko se nikada nije zapitao, osim ponekog psihijatra koji im pokušava pomoći i ministra Medveda čiji telefon je za njih uvijek otvoren.
Naravno, mi u Hrvatskoj skupimo uvijek sve najgore, pa nam, primjerice, jedna Engleska koja s velikim poštovanjem gleda na svoje veterane i njihove obitelji, nije postala uzor. I dok se Englezi u velikom broju okupe na razne obljetnice, kod nas par predstavnika Grada, Županije i udruga, položi vijence na spomenike.
No, u jednoj stvari smo prvi – traženju oružja kod veterana i zanemarivanju oružja kod bivših četnika, za koje je javna tajna da su ih u velikim količinama sakrili u grobovima. Kod nas pravila nisu za sve jednaka, a kako stvari teku i neće biti.
U kratkim crtama bio bi sukus života branitelja i njihovih obitelji među kojima je i bivši vojni policajac Krešimir P. koji je iz svog pištolja ispucao 8 metaka, točno koliko ih je stalo u njega. Ciljao je na majku i nasumce na one koji su imali nesreću zateći se tu, Krešimir P. strašni je ubojica. Njegovo djelo je nezamislivo teško i treba ga kazniti isto kao što je nasilje trebalo kažnjavati i u vrijeme Domovinskog rata.
No, bilo bi dobro za cijelo društvo kada bi se zapitali što smo mi učinili da dio ljudi koji su branili i obranili Hrvatsku danas sjede ispred lokalnih dućana i piju lamentirajući o tome gdje je tko bio ’91. Trebali bi se kao društvo konačno pokrenuti i pitati što mi, svaki pojedinac i posebice ljudi u vlasti, zapitati što danas možemo učiniti da se strahota iz Daruvara ne ponovi, da veterani ne dižu ruke na sebe, da se njihova djeca ne nose sama s problemima, da njihove žene ne umiru zaboravljene od svih.
