U svakom ratu bilo je i ima izdajica, dezertera i ratnih profitera. Je li ih bilo i u hrvatskom obrambenom Domovinskom ratu? Bilo ih je, itekako! Ali, službeno nije postojao gotovo nijedan!
O izdajicama hrvatskog naroda svojedobno je govorio i pisao i Antun Gustav Matoš (1873.-1914.). Podsjetit ćemo na njegovu najpoznatiju izjavu, koja je nevjerojatno aktualna još i danas. Među ostalim je napisao :
„Hrvati su jako čudan narod. Imaju više izdajica nego cijela Europa zajedno. No, na čudan način oni postupaju s njima. Francuzi svojim izdajicama poskidaju glave giljotinom, Englezi ih povješaju po podrumima, Srbi ih jednostavno pokolju, a Hrvati ih njeguju ko najveće nacionalno bogatstvo“.
Na ove Matoševe riječi treba također podsjetiti na koje su sve načine izdajice kažnjavali Titovi partizani, što se uostalom može vidjeti i u „bezbroj“ filmova, od kojih se neki još i danas prikazuju na televiziji.
Izdajicama su zavezali drvenu ploču oko vrata i napisali da je „izdajica“ i tako su ih vodili ulicama grada ili sela da je svatko po njima mogao pljuvati, pa i tuči ih, pretežno letvama!
Međutim, već je prošlo više od 30 godina od početka velikosrpske agresije. Hrvatska tek tu i tamo nađe nekog ratnog zločinca, dok izdajice, dezertere i ratne profitere nitko i ne traži, a kamoli da ih sudi.
Čak više nije važno ni pitanje: „Gdje si bio 1991.?“ Puno je važnije što se, zamislite, „krše“ prava onima koji su gey, lezbejkama ili pak onima koji su od muškog postali žensko, i obrnuto!
Dakle, dobro reče Matoš: „Hrvati njeguju izdajice ko najveće nacionalno bogatstvo“!
Koliko je samo izdajica, dezertera i ratnih profitera u politici, medijima i gospodarstvu? Kako godine idu, takva se pitanja sve više guraju u marginu, jer- što je bilo bilo je, a život mora ići dalje…
Što bi o tome rekli oni koji su dali svoje živote da danas vide te „ugledne i cijenjene“ građane, od kojih su mnogi uspjeli baš zahvaljujući krvi koja je 1991. tekla u potocima, od Vukovara do Škabrnje?
