Sve se češće čuje – ostavimo prošlost, okrenimo se budućnosti. Ali, to ne važi za teme iz II. svjetskog rata, a poglavito za one nakon njega kada su „u ime naroda“, bez suda i suđenja, učinjeni strašni partizansko-komunistički zločini, osobito nad nevinim Hrvatima.
Tko je i kada će odgovarati za te zločine? U Maceljskoj šumi, primjerice, još i danas ćete naići na razasute ljudske kosti! Zahvaljujući pojedincima, poput istinskog domoljuba Damira Borovčaka i pojedinim članovima Udruge Macelj, o toj klaonici Hrvata ipak se još nešto zna i čuje.
Komunistički logori Stara Gradiška i Goli otok uistinu su ostavljeni prošlosti – raspadaju se sami od sebe, umjesto da i ta mjesta postanu Memorijalna spomen područja. Ali, kad bi to postala, onda bi se morala i trebala naglašavati zvjerstva „pobjednika“, a to očito nikome nije u interesu.
Mnogi još i danas pitaju- kako je okupiran (ili prodan) Vukovar, a nitko – kako se s tako malo hrvatskih branitelja i oružja uopće mogao toliko dugo i održati? Još je gore s onim Hrvatima koji su branili Bosansku Posavinu. O njima se već davno prestalo govoriti i pisati!
Memorijalno groblje žrtava Domovinskog rata u Vukovaru „prekriveno“ je s 938 bijelih križeva, a ni na jednom nema imena. Vukovarci će vam reći da je na tom mjestu bila jedna od najvećih masovnih grobnica nakon 1945.!
I što- nikome ništa, okrenimo se budućnosti!
Možemo li se i trebamo nakon svih tih silnih križeva, ispod kojih leže brojne kosti nevinih Hrvata, tek se samo tako „okrenuti budućnosti“?
Pored toga, u svakom ratu je bilo Junaka, izdajica, dezertera i ratnih profitera.
Hrvatska je i po tome jedinstvena, jer u hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu službeno takvih ljudi, poglavito Junaka, nije bilo.(sic!)
Ako kojim slučajem i država nekog „proglasi“ Junakom, onda je mahom riječ o mrtvom branitelju, kakvi su bili Blago Zadro ili Marko Babić ili Damir Tomljanović Gavran.
Kad je bivša predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović dodjeljivala visoko odličje Velered predsjednika Franjo Tuđman s lentom i Danicom također se nije usudila dati ga nekom živom branitelju, već je s 20 godina zakašnjenja (sic!) ono posthumno pripalo zagrebačkom nadbiskupu, kardinalu Franji Kuhariću (1919.-2002.).
Ovo visoko odličje više se ni ne dodjeljuje jer ga ova gospođa nije ni uvela u tzv. službenu proceduru!
Zanimljivo je da je Hrvatska vjerojatno jedina zemlja na svijetu koja je bila pobjednik u ratu, a koja se lakoćom pera „odrekla“ velikog broja istinskih ratnih zapovjednika.
Što su primjerice doživjeli Gotovina i Markač, a što doživljavaju ratni zapovjednici obrane Vukovara Dedaković i Borković, što ratni zapovjednici HOS-a, a što Marko Miljanić iz Škabrnje, koji ni staru majku nije mogao smjestiti u zadarski Umirovljenički dom?
O hrvatskim ratnim zapovjednicima iz Bosne i Hercegovine da i ne govorimo. O njima najviše znamo i čitamo kao o „ratnim zločincima“! Sramota!
Tomislava Merćepa su osudili kao ratnog zločinca, a ratni zapovjednik i simbol obrane Osijeka Branimir Glavaš i dalje obilazi sudove, baš kao i general Ljubo Ćesić Rojs.…Brodarca su uhitili i „ubili“ u zatvoru, a generala Bobetka „zaboravili“…Ratni ministar zdravstva dr. Andrija Hebrang ostao je „sam“ u borbi za istinu u svojem resoru.
Počasni čin brigadnog generala ratni pilot Rudolf Perešin (1958.-1995.) dobio je tek ove godine! Marko Babić, simbol obrane Vukovara, kao i većina ratnih zapovjednika brigada vjerojatno ga neće dobiti nikada, ali za to čin generala imaju neki „notorni i smiješni“ pojedinci u tzv. Hrvatskom generalskom zboru!
Još uvijek nažalost nemamo ni službeni popis poginulih iz Domovinskog rata u Vukovaru, a ni popis djece koja su stradala u velikosrpskoj agresiji. O njima se, da ti pamet stane, govori samo kao o brojkama! Primjerice, može se čuti da je pobijeno 402 djece u Domovinskom ratu, ali ne i njihova imena!
Ne znamo ni imena onih branitelja koji su nakon 1991. izvršili suicid, a takvih je navodno već najmanje blizu četiri tisuće!?
U Zagrebu je na poticaj bivšeg gradonačelnika podignut velebni Spomenik Domovini, (zašto ne Hrvatskoj Domovini?), ali bez ijednog napisanog imena. Ni na nacionalnom Spomeniku hrvatske pobjede Oluja 95. u Kninu također nije uklesano ni jedno ime!
Pa, što-nikome ništa!
Titovi partizani su 1322 svojih boraca proglasili „narodnim herojima“, a kod nas, na moj poticaj, priznanje Junak hrvatskog obrambenog Domovinskog rata dodjeljuju tek pojedine braniteljske udruge!
Dakle, što će nam prošlost, okrenimo se budućnosti!
