“Jer što je domovina? Svakako nije narod – narod bez zemlje, kao ni zemlja što nije zemlja bez naroda. Otimač zemlje ubio je narod, kao što je pobjeditelj naroda upropastio zemlju.” A.G. Matoš.
Hrvatska je u posljednjih 50 godina doživjela toliko promjena u ponašanju svog naroda da je ponekad teško odrediti u kojoj se državi ujutro probudiš. Naime, Hrvati su u vrijeme dok je Hrvatska bila sastavni dio propale tvorevine Jugoslavije, šutjeli, bojali se, iseljevali i molili. Oni koji su neprikosnoveno vjerovali u ideju Jugoslavije i komunizma nisu to krili, vladali su narodom, pratili ga, špijunirali, živjeli s oba uha otvorena kako im ne bi promakla niti jedna riječ izgovorena u ljubavi prema domovini.
A, onda se Jugoslavija i komunizam u Europi raspao i u Hrvatskoj se dogodilo čudo – masovno “obraćenje”. Mnogi su presvukli dresove, ali umove nisu očistili, no svi oni kojima je mentalni sklop ostao vezan za propalu ideju povukli su se i pazili što će reći. Oni koji su domoljubno disali izašli su na površini, osvrnuli se nekoliko puta i vidjevši da je sve to java, postali javno ono što jesu – Hrvati koji vole svoju domovinu. Ponekad je to bilo i uz puno euforije, ali zar je za zamjeriti nakon 50 godine patnje.
Treba znati biti fleksibilan
No, kako su oni koji su presvukli dresove bili fleksibilni, njih čak 97 tisuća upisalo se u HDZ. Mnogima je jasno da tu nisu samo kidali rukave na laktovima, već odmah izbili u vrh.
A, onda su došli na ideju kako će ono što su nastavili u novoj državi i novoj stranci – na legalne i nelegalne načine osigurati si udoban i bogat život – pripisati domoljubima. I učiniše to na vrlo lak način – ubaciš laž u medije, u nju povjeruje neuk narod, pojedinac ponovi priču puno puta i sve postane kao jastuk koji prerežeš, a iz njega izleti perje. Razleti se i nikad ga više ne pokupiš.
Zašto se dolaskom Andreja Plenkovića dogodilo masovno iseljavanje Hrvata?
Dolaskom Andreja Plenkovića na vlast, domoljubi su se polako počeli povlačiti, branitelji obolijevati, dok su neki izlaz pronašli i u suicidu. Jugonostalgičari sui digli glave i ponovno počeli u medijima sijati mržnju i lažne informacije. I tako, probudiš se ujutro i čuješ takve stvari da se upitaš u kojoj si se državi probudio.
Dva Plenkovićeva mandata raselili su Hrvate, a oni čiji mentalni sklop su idejom jugoslavenstva zadojili njihovi roditelji ili su se jednostavno rodili s greškom u mentalnom sklopu, širom su raširili ruke narodu čiji je kvocijent inteligencije među najnižima na svijetu, Nepalcima. Sve će im dati, samo da istisnu još ono domoljuba što je ostalo čiji su put očito zacrtali u autobusima ili zrakoplovima za druge zemlje. I dok Hrvati odlaze, za Nepalce, Indijce i slične narode koji ne znaju “beknuti” hrvatski jezik, organiziraju se tečajevi, organizira smještaj i stvara zakon koji će ih potaknuti da dovedu i svoje obitelji.
Što je razlog da se iz Hrvatske doslovno iselio cijeli jedan grad Hrvata, i to dolaskom na vlast Andreja Plenkovića, nije teško pogoditi – globalistička politika koju cijelo ovo vrijeme provodi i doslovno zatire hrvatski duh. Mladima je dosta da ne mogu živjeti od svoje plaće, da ne znaju ni hoće li je dobiti, da im poslodavci većinom dio plaće isplaćuju na crno što im drastično smanjuje jednog dana mirovinu. Dosta im je svađa političara, jugoslavenstva i povlastica koje grabi Milorad Pupovac. Kada živiš u drugoj državi znaš da si uvijek stranac, ali te ne boli ono što se događa u državi koja nije tvoja.
Može li Domovinski pokret promijeniti Hrvatsku?
I eto vrhunca – Domovinski pokret ušao je u vlast i donio dah domoljublja. No, onima koji dobro znaju kako su još davno radile UDBA i KOS i kako rade njihovi suradnici, sve je jasno. PR je dovoljno učiti iz njihovih postupaka još od Drugog svjetskog rata – pametnog protivnika proglasiš ludim i smjestiš ga u jedan od predivnih dvoraca koje su komunisti prenamijenili u bolnice za psihijatrijske bolesnike, poštenog proglasiš lopovom, zavrtiš ideju stranke, ponoviš stotinu puta kako je, primjerice, Domovinski pokret obećao da neće u koaliciju s HDZ-om, iako se dobro sjećaš kada je po prvi puta Ivan Penava na N1 izjavio da nemaju ništa protiv koalicije s HDZ-om i time izazvao šok.
I sada kada su DP-ovci dobili tri ministarstva, udariš po onome koji ti najviše smeta, iz kojeg ti izvire prijetnja – Ministarstva demografije. Upravo stoga jutros je na N1 novinar Boris Vlašić složio se s voditeljem Tihomirom Ladišićem da je DP-ova demografija pucanj u prazno.
Što je najviše zasmetalo ovu dvojicu, novinara Globusa i voditelja N1 televizije? Plan povratka Hrvata.
“Domovinski pokret nema nikakvu realnu osnovu da privlačenjem davnih iseljenika u Hrvatsku popravljaju demografsku situaciju u zemlji,” rekao je Vlašić i objasnio: “To jednostavno nije suvremeno, nije moderno, nije aktualno… To je samo zadovoljavanje njihovih uskih želja da vide djecu onih koji su davno iselili iz Hrvatske.”
A, onda ga je Ladišić podsjetio kako se tu još povrh svega radi o hrvatskim iseljenicima iz Južne Amerike. I tu je kliknulo – pa to su djeca ustaša, sjetili su se obojica. Oni su i danas u ovom modernom svijetu, kada se još samo zaostali mentalni sklopovi vraćaju prošlosti i iza vrata plaše djece, umjesto su “bu” vičući “ustaša”, uvjereni kako tamo u Južnoj Americi iseljeni Hrvati nose ustaške kape i žive u ’41. Da nije tužno, bilo bi smiješno. Možda čak i bolesno.
“Njihova djeca i dalje žive u svijetu koji su donijeli njihovi roditelji i taj sentiment s novim pogledom na povijest se savršeno nadopunjuje. I sad, ako primimo potomke tih ljudi onda ćemo im pokazati da je bilo sve u redu i da su njihovi djedovi protjerani iz Hrvatske greškom i neprijateljstvom komunističke vlasti,” dao je još jedan argument protiv povratka sinova i unuka iseljenih Hrvata Vlašić i dodao kako je to jedini razlog zašto ove iseljenje Hrvate ne smijemo vraćati.
“Oni nemaju nikakve veze s Hrvatskom, niti dolaze ovdje, niti su prisutni u životu ove zemlje, uostalom ankete koje ste vi (N1) napravili kažu da građani Hrvatske nisu baš toliko sretni da s ovim nekim novim ljudima koji imaju samo zajedničko porijeklo s nama Hrvatima koji živimo u Hrvatskoj,” pokušao je dalje Vlašić povezavši sve s davno izgubljenim sentimentom koji bi DP sada probudio. Na kraju je dao još jedan argument – oni ne govore hrvatski – zaboravljajući pri tom kako ni Nepalci i Indijci ne govore hrvatski.
Hrvatska je kroz ovaj sloj Hrvata izraslih na ljubavi regiona i komunističko-jugoslavenskih ideja, zaista napredna zemlja. U vrlo kratkom vremenu manjina je nametnula većini da nosi stigmu ustaša (četnike, naravno, ne spominje), prilagođava se na Nepalce koji su jadni i bijedni, siromašni i koje treba spasiti, šuti na poticanje mijenjanja spola kod svih onih koji ne znaju jesu li muško ili žensko, da mole dok ih EU parlamentarac Fred Matić zbog molitve naziva ljudima iz kamenog doba. I što drugo, već zaključati svoj dom i otići. Za mnoge je lakše otići, već boriti se kada znaju da sva prolivena krv, proživljena silovanja, klanja, masakriranja i patnja nisu bili dovoljni da promijene Hrvatsku.
Ipak, na kraju ostaje pitanje radi li se ipak samo o velikom strahu mentalnih umova od neizbježnih događanja, koji na sve moguće načine, raznim PR trikovima nastoje, ubiti u ljudima vjeru, uvjeravajući ih kako je sve demode, staro, neaktualno, a DP obična prijevara. Pitanje je samo na što se kladiti – da su oni još uvijek jaki ili da je Hrvat u stanju probuditi u sebi osjećaj koji ga je ’91 vodio u obranu svoje domovine.
