Za ministra hrvatskih branitelja Tomu Medveda ratni prijatelju kažu da je ljudina.Takvoga ga pamte u Domovinskom ratu, u kojem je bio od prvog do zadnjeg dana i triput ranjen, a takav je, kažu, i danas, uvijek dostupan i spreman pomoći.
Ratni put započeo je u studenom 1990. kao dragovoljac u Jedinici za posebne namjene MUP-a u Rakitju, a potom nastavio u redovima 1. gardijske brigade Tigrovi, gdje je prošao sve razine zapovijedanja. Nakon rata nastavio je vojnu karijeru i obnašao brojne dužnosti u Hrvatskoj vojsci, gdje je završio i najviše vojne škole, a u mirovinu odlazi na vlastiti zahtjev, u činu brigadnog generala i uz brojna odličja.
Svoj put nastavio je u politici, kao ministar hrvatskih branitelja i potpredsjednik Vlade zadužen za nacionalnu sigurnost, bespoštedno se boreći za hrvatske branitelje i stradalnike Domovinskog rata. U osam godina njegovog mandata doneseni su svi važni zakoni za braniteljsko-stradalničku populaciju, povećane mirovine i invalidnine, vraćeni ranije oduzeti postotci, izgrađena četiri veteranska centra..
No, za njega najčešće ističu da je ostao skroman i dostupan svakom hrvatskom branitelju i stradalniku Domovinskog rata, kao i njihovim obiteljima.
Kada sam ga prvi puta nazvala, nije se mogao javiti, ali nedugo poslije mog poziva nazvao me i jednostavno rekao “Tomo je, zvali ste me“. Naravno, moje pitanje tijekom intervjua koji smo odradili prije par mjeseci, bilo je ‘kako ste ostali tako jednostavni i pristupačni’. Njegov odgovor bio je direktan.
Nije lako, ali moramo se truditi da ostanemo ono što jesmo bez obzira koju dužnost trenutno obnašamo. Mislim da je iznimno važno to u ovim našim braniteljskim odnosima, ta dostupnost kao preduvjet za rješavanje svih pitanja, za suradnju, za prepoznavanje elemenata u svjetlu odgovora na izazove. Mislim na dostupnost mene osobno, ali i svih djelatnika iz Ministarstva.
S tim ciljem smo, između ostalog, osnovali područne odjele u svim županijama. Bitno je da usluga, mjere i programi koje Ministarstvo provodi bude dostupna svim hrvatskim braniteljima u Republici Hrvatskoj, u svim županijama, gradovima, općinama…
Ponekad zaista nije lako. Uza sve druge obveze poput koordinacija, sastanaka, aktivnosti u Vladi sve vrijeme su mi oba mobitela uključena i sve vrijeme sam dostupan našim hrvatskim braniteljima i stradalnicima Domovinskog rata.
Znači, uvijek se javite, a kada se ne možete javiti Vi nazovete čim ste slobodni. U to sam se i osobno uvjerila. I to branitelji jako cijene.
Dakako. Taj izravni kontakt je iznimno važan, bilo da se radi o telefonskim kontaktima, bilo o prijemu hrvatskih branitelja koji imaju potrebu osobno doći do mene ili do dužnosnika ili službenika u Ministarstvu. Na taj način dobivamo i stvarno stanje i probleme s kojima se susreću, ali dobivamo i povratnu informaciju o učinku naših mjera.
Pati li zbog toga Vaš privatni život? Imate li uopće privatni život?
Ne bih htio stavljati u fokus moj privatni život, ali u ovih sedam i pol godina gotovo da ni jednog dana nisam izostao s posla. Godišnjeg odmora naravno nema, no to je poziv, to je moj doprinos u cilju ispunjenja naše misije, naših programa. Nije lako, ali to je moja odluka i to je pokušaj moga doprinosa u svjetlu realizacije naših programa.
Vas nije premijer Plenković prvi izabrao za ministra, Vi ste izabrani u prijašnjoj Vladi i onda ste samo produži. Kada se sjetite tog poziva iz Vlade, kako ste reagirali, kako ste se osjećali? Je li to bio osjećaj ponosa ili ajme što me sad tu sve čeka?
Ono što moram kratko podsjetiti ,moj tijek službe i ratni put i služba u Hrvatskoj vojsci, ja sam uslijed okolnosti na osobni zahtjev izašao iz Hrvatske vojske i zadnja dužnost koju sam obnašao je načelnik personalne uprave u Glavnom stožeru.
Itekako sam bio svjestan što nosi ova dužnost i ono što je važno spomenuti i podsjetiti, protekom vremena zaboravi se što se sve događalo s hrvatskim braniteljima u različitim periodima naše novije povijesti, poglavito u razdoblju od 2011. do 2016. Odnos prema hrvatskim braniteljima bio je izrazito loš.
Bio je tu niz neodgovarajućih mjera, odnosno mjera koje su bile na štetu hrvatskih branitelja i stradalnika Domovinskog rata. Moram podsjetiti na neke od njih – poput mjere razdvajanja mirovina. Ona je unijela jako veliku nesigurnost kod naše populacije. Objasnit ću što je to konkretno značilo. Dakle, udovica čiji je suprug poginuo kao hrvatski branitelj, mirovina joj je bila razdvojena na opći i posebni dio.
Da ne spominjem mjeru čak i za najranjiviju našu skupinu nezaposlenih hrvatskih branitelja. I oni su izašli iz programa Ministarstva branitelja, prebačeni u Ministarstvo rada i socijale. Da uopće ne spominjem otkud uzimanje od mirovina koje su ionako male, po deset posto u nekoliko navrata. Ali, ponajviše ono što je bilo loše je bio negativan odnos i percepcija društva prema hrvatskim braniteljima gdje su se hrvatski branitelji optuživali za sve što je loše u hrvatskom društvu.
Dakle, iz tih razloga hrvatski branitelji više nisu mogli trpjeti i organizirali su prosvjed ovdje ispred Ministarstva. Tražili su razgovor do kojeg nije bilo moguće doći, jer je tadašnji ministar odbijao razgovor i susret s hrvatskim braniteljima. U tim okolnostima je organiziran prosvjed koji je najduži prosvjed u samostalnoj državi – 555 dana. Uslijed tog prosvjeda je umrla naša Nevenka Topalušić hrvatski ratni vojni invalid, i to pred vratima svog ministarstva, a da nije dobila mogućnost razgovora i dijaloga.
I nakon takvih događanja, nakon svega toga što se događalo, podsjećam da je 2016. godine za ministra imenovan Mijo Crnoja koji je vrlo kratko obnašao tu dužnost, trebalo je prihvatiti dužnost s jasnom vizijom, s jasnim ciljevima i kroz programe odgovoriti na izazove koji su tada bili. Dakle, nije bilo ni malo jednostavno prihvatiti tu dužnost, ali cijeli život nas hrvatske branitelje obilježava karakteristika preuzimanja odgovornosti.
Koliko Vas je ratni period oblikovao, posebice stoga jer ste dobili čin generala uz koji imate i taj vojnički gard?
Sve što čovjek u životu čini oblikuje ga u nekakvom smjeru. Cijeli život, zapravo, učimo. Prihvaćanje odgovorne dužnosti nosi sa sobom nužnost odricanja, nužnost davanja sebe i spremnost na donošenje odluka. Teško je bilo koji drugi poziv usporediti s vojskom upravo u tom svijetu donošenja odluka.
Prepoznavanje jasnih prioriteta, definiranje smjera djelovanja, prepoznavanje koraka kako ćemo postići taj efekt, taj cilj, a za to je iznimno važno imati iskustvo i imati vještine, imati sposobnosti procjene, sposobnosti analize i odgovarajući oblik odgovora na to, a to su odluke i mjere koje se donose. Dakle, to su okolnosti kojih čovjek mora biti itekako svjestan kad preuzima odgovornu dužnost.
Želim kazati da sam izrazito ponosan na sve ono što smo postigli u Domovinskom ratu, ali isto tako ponosan sam danas na sve hrvatske branitelje i na sve naše udruge iz Domovinskog rata. Zahvalan sam im na partnerstvu, zahvalan sam im na suradnji.
Jedna od prvih aktivnosti koju sam ovdje pokrenuo i organizirao bile su projektne skupine, čak 11, gdje smo analizirali sva poglavlja nadležnosti Ministarstva hrvatskih branitelja s jasnim ciljem pronalaska odgovora na poteškoće s kojima su se naši hrvatski branitelji i stradalnici Domovinskog rata susretali. Po tom modelu i danas funkcioniramo sa snažnim partnerstvom, s dijalogom, s razmjenom promišljanja i tako ćemo nastaviti i ubuduće.
Pogađa li Vas kada čujete za dosta veliki broj suicida branitelja?
Nažalost, događa se i svaki puta kada se dogodi strahovito me pogodi i iz svakog tog čina pokušavamo izvući naučene lekcije i vidjeti na koji način i što možemo učiniti da ih bude što manje. I tu se vraćam na onu mjeru – dostupnost.
Ako sam ja svojom dostupnošću, a imali smo stotine takvih situacija gdje se i u kasnim noćnim satima i na blagdane javio hrvatski branitelj koji se našao u takvom stanju rastrojenosti ili bolesti, ukoliko mu pomognem s mojom dostupnošću i mojim javljanjem najsretniji sam.
I poziv je svim hrvatskim braniteljima, kao i inače našem narodu, nemojmo to činiti, uvijek postoji izlaz, zato smo svi mi ovdje i Ministarstvo branitelja i naše medicinske ustanove, zato je naša struka. Potražite pomoć, mi smo tu. Učinit ćemo sve što je moguće da pomognemo. Izlaz uvijek postoji.
Nekako mi se čini da je ovaj materijalni dio puno lakše riješiti, već ovaj psihološki. Po društvenim mrežama često pišu da se branitelji ubijaju jer nisu zadovoljni Vladom, nisu zadovoljni odlukama, marginalizirani su. Smatrate li da je ovaj dio zaista takav ili na hrvatske branitelje i nakon toliko godina utječe ono što su proživjeli tijekom rata?
Dakako da može utjecati. Ne postoji jednoznačni obrazac gdje se može pobrojati sve okolnosti i uzroke. Svaka sudbina, svaki doživljeni stres, patnja, strahote manifestira se na drugačiji način i odražava na svakoga od nas. No, bitno je ponoviti da to nije rješenje, da uvijek postoji izlaz, važno je zatražiti pomoć.
Poziv koji vrlo često na našim susretima ili obljetnicama upućujem hrvatskim braniteljima je ‘prepoznajmo među nama one koji trebaju pomoć, prepoznajmo među sobom one najranjivije, budimo im dostupni’. Budimo jedan drugom prijatelj, budimo jedan drugom oslonac i podrška.
Odnosi li se to samo na branitelje međusobno ili je potrebno i ostatak ljudi da shvati, razumije i pomaže hrvatskim braniteljima?
Dakako da je važno da obitelji kroz svakodnevni život, kroz međusobne odnose održavaju takvo povjerenje gdje mogu prepoznati, ukoliko je došlo do promjene zdravstvenog stanja i ukoliko postoje simptomi koji bi ukazivali na takve namjere. Ukoliko prepoznaju da odmah reagiraju.
Mi smo tiskali niz letaka i sve vrijeme jasno komuniciramo koje su to službe, koja su to tijela, koja je to struka, koji su to njihovi telefonski kontakti, da im se svakako obrate i zatraže pomoć. Mi smo svi uvijek tu i dostupni i učinit ćemo sve da pomognemo ljudima koji se nađu u takvoj situaciji.
