Još malo, i izbori, odnosno birači će odlučiti tko će u naredne četiri godine voditi Republiku Hrvatsku.
No, iako izborna kampanja službeno još nije ni počela, rat na hrvatskoj političkoj sceni vodi se do „zadnje kapi krvi“, jer gotovo nikome nije svejedno, a poglavito hrvatskim braniteljima i stradalnicima hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata, tko će na lokalnim i državnim razinama odnijeti pobjedu.
Diljem svijeta sve više „zvecka oružje“ i veliko je pitanje hoće li se ili neće ponoviti slike iz Sabora kad su lijevi, sa zvijezdom u srcu, 25. lipnja 1991., napustili ovu instituciju, gotovo predavši, bez ispaljenog metka, Hrvatsku u ralje srpskim i inim četnicima.
Hrvatski sabor, nažalost, već se odavno pretvorio u pravi politički cirkus, i dobro je da je napokon prestao s radom. Bilo je tužno i jadno gledati one koje smo izabrali da nas predstavljaju i na koji se način nadmeću sa svojim protivnicima. Evo, Anka Mrak Taritaš se u Saboru u protekle 4 godine javila za riječ oko 2500 puta-najviše od svih. Je li tko zapamtio barem jedno njezino javljanje, ili je većina od toga bila mlaćenje prazne slame?
Jedan dio saborskih zastupnika, zaljubljenika u saborske fotelje, i ručkove po mizernim cijenama, i te kako je svjestan da će s novim izborima „odletjeti“ kao kruške sa stabala i da već sutra manje-više jedino bliža i daljnja rodbina znat će da su bili u najvišoj hrvatskoj političkoj instituciji.
I tako… Dok jedni neprestano ističu da Hrvatska polako tone, a drugi da smo u „sedmom nebu“, najviše se i dalje nerviraju, a tko drugi, nego oni koji su je stvarali – hrvatski branitelji i stradalnici. (Već su im „ponestale“ tablete za smirenje!). Ne mogu vjerovati da su je takvima, (svaka čast iznimkama), kojima je najvažnije isključivo njihov probitak, prepustili u ruke.
Jedan dobar dio saborskih i inih zastupnika, ali i političara u cjelini, nema pojima kako narod živi, ne znaju da ljudi sve više kopaju po kantama za smeće, čekaju „rasprodaju“ kruha, da bježe u inozemstvo i da im se naprosto bljuje od njihovih rasprava, koje su često na razini „školskih odbora“.
Međutim, od svega toga možda najviše boli što se ni tijekom ovih (pred)izbornih dana ne čuje riječ istinskih branitelja, poglavito ratnih zapovjednika brigada i generala Hrvatske vojske i policije. Ne javljaju se ni teški stradalnici Domovinskoga rata. (Na televiziji uglavnom „komentiraju“ ekstremni ljevičari, bivše komunjare i bivši udbaši!).
Hrvatski generali (svaka čast iznimkama) već su odavno dobrim dijelom izgubili „kompas“, okupili su se u neku kontraverznu udrugu, vjerujući da će „paradirati“ kao nekada Titovi generali. Ta tzv. generalska udruga ostala je nažalost „mrtvo slovo na papiru“ i iz nje su već „pobjegli“ manje-više svi koji su nešto predstavljali u obrani hrvatske Domovine.
Bilo bi logično da se u vrijeme kad se pripremaju novi izbori čuje i njihov glas, ali ne, oni su se povukli u „rezervne položaje“ u „mišje rupe“ i čekaju – tko će pobijediti! (Svaka čast iznimkama).
Stoga, gospodo ratni zapovjednici –vrijeme je. Vi koji ste još uspjeli sačuvati čisti obraz javno se oglasite, barem u ime onih kojima ste zapovijedali a koji na žalost nisu dočekali slobodu. Kažite, javno i glasno – da smo se mi tako borili u vrijeme rata, kao što vi (političari i politikanti) sada pričate i kako ste se ponašali u Saboru, ali i drugdje, (svaka čast iznimkama), Hrvatske sigurno ne bi ni bilo!
I još nešto: uputili bi, po tko zna koji puta, apel ratnim zapovjednicima, ali i drugima kojih se to tiče, da se ove godine u svim sredinama postroje pripadnici hrvatskih ratnih brigada, da vidimo koliko nas zapravo još ima, ili bolje rečeno da vidimo koliko nas je još ostalo živih nakon hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata?
Na ta i takva okupljanja neka slobodno dođu i oni koji će biti izabrani na izborima, da vidimo koliko je od njih bilo kad je trebalo!
