Već duže vrijeme Hrvatska i Srbija imaju zahlađene političke veze i vezice.
Suradnja u gospodarstvu ipak se razvija bez problema. Nema problema ni među glazbenicima. Srpski pjevači, bez problema, pune najveće hrvatske prostore gotovo bez ikakve propagande, a njihove koncerte uveliko posjećuju i dive im se i mnogi hrvatski glazbenici, od Severine do Graše, Maje Šuput i Huljića.
Hrvati ne pitaju kolika je cijena ulaznica već – može li ih se i gdje nabaviti? Pojedini pjevači iz Srbije, također, se natječu od Zagreba do Osijeka i Varaždina tko će brže i više napuniti prostore Arena. S druge pak strane, prije svih, Ministarstvo kulture i medija RH uopće ne podržava domoljubne koncerte.
Primjerice, tijekom zadnjeg raspisanog natječaja ovog ministarstva UHBDR91. se javila s prijedlogom da u glavnom gradu organizira koncert domoljubnih pjesama. Bio je to jedan jedini takav prijedlog, ali – ne prolazi. U Gradu Zagrebu su nam rekli ‘ako želite nešto ovakvog organizirati platite si sami!!
Zašto Pupovac sam ne plaća srpske Novosti ili knjige koje objavljuje njegova udruga, gdje je kao predsjednik na zadnjim izborima dobio nešto više glasova nego ima članova!
No, unatoč svega, i dalje se može čuti – idemo dalje jer živimo jedni pokraj drugih i moramo surađivati. Drugim riječlima “što je bilo – bilo je”!
Međutim, u cijeloj toj priči o suradnji i prijateljstvu između dva naroda, Hrvata i Srba, neprestano se ponavlja i da smo “vezani jedni uz druge”.
Zbog čega? Zašto?
Nakon agresije bivše Jugoslavije iliti Srbije na Republiku Hrvatsku, nakon što su nam Srbi učinili iznimnu ratnu štetu od koje se nećemo oporaviti još daljnjih stotinu godinu, Srbi ni više od 30 godina od početka napada na Hrvatsku ne priznaju da su ubijali, razarali, protjerivali i uništavali sve što je hrvatsko. Svako malo nas optužuju, čak i za genocid! Čak idu tako daleko da optužuju Hrvate da su sa Srbima ratovali na hrvatskom teritoriju, a ne obrnuto. Uskoro bi se na kraju moglo dogoditi da jednoga dana (kakvog li apsurda) mi njima trebamo “platiti” ratnu štetu, jer su potrošili sve ratne vojne zalihe streljiva na ubijanje i rušenje, od Vukovara, Škabrnja, Voćina, Osijeka, Saborskog, Knina, pa do Dubrovnika.
Uz to su, zamislite, napadajući Hrvate imali i žrtava!?
Zašto nam je važno prijateljstvo sa Srbijom?
E, sad se nakon svega, a poglavito nakon srpske i ine agresije, postavlja pitanje: zbog čega nam je i dalje toliko važno “iskreno” prijateljstvo sa Srbijom, tim više što ta država ne pokazuje ni trunke kajanja za zla koje je učinila hrvatskom narodu?
Srbija nam, koliko znamo, nije jedini susjed. Zbog čega se više ne okrećemo: Sloveniji, Bosni i Hercegovini ili Mađarskoj? Te države, pretpostavljamo, ne žele s nama neke veće i ozbiljnije odnose – od gospodarskih, pa do svih drugih, kad je nama i samo nama Srbija i nakon agresije “partner broj jedan”! Tko to može razumjeti!?
Amerikanci su bili u ratu s Vijetnamom. Pomirili su se koliko-toliko tek nakon 30 i više godina, a s Kubom nakon pola stoljeća! Kada će Amerikanci uspostaviti diplomatske odnose i “normalnu” suradnju sa zemljama s kojima još uvijek ratuju?
Srbi ne žele platiti ratnu odštetu, a ni vratiti ukradeno blago. Čak, kao poraženi, uzimaju si za pravo i da sude – pobjednicima. Nakon srpske agresije, u Hrvatskoj su razni pupovci, teršeliči, mesići, goldsteini, klasići, i džakule te stanimirovići “istinski” borci za mir!? Oni nam (da ti pamet stane) drže “satove povijesti!” Čak se i od pojedine srpske djece u Hrvatskoj može čuti: “Ovo je Srbija!” (Kad ste čuli da je neki Hrvat u Beogradu uzviknuo: “Ovo je Hrvatska!”). Ne smijemo zaboraviti ni riječi Vuka Stefanovića Karadžića: “Hrvati su Srbi katoličke vjere. Sve što je hrvatsko, to je srpsko!” Sjetimo se i Memoranduma SANU iz 1987., zločinačke politike Miloševića (“Slobodane, šalji nam salate, biće mesa klaćemo Hrvate”), pa sve do puštanja na slobodu odurnog ratnog zločinca Vojislava Šešelja.
Srbi nas nikada nisu željeli, a ni prihvaćali, (jedino kad na nama zarađuju), a mi kao mala djeca bježimo k njima i samo k njima. Čak i pojedini popularni hrvatski pjevači ne mogu odbiti srpske pozive, pa ih usred Beograda zabavljaju i pjevaju im za “janjetinu”. A, to da nas ne prihvaćaju i da su sve učinili da nas nema, najbolje su pokazali tijekom hrvatskog obrambenog Domovinskog rata. Kakvu smo pouku izvukli iz toga?
Pojedini hrvatski političari i dalje se kao “braća” ljube s tropoljubcima, s onima koji su nas napadali 1991., ne obazirući se na suze hrvatskih majki i očeva, čije su sinove i kćeri Srbi nevine poklali.
Zar oko 150 dosad otkrivenih masovnih grobnica u Hrvatskoj nakon Domovinskog rata ne govore dovoljno o “suradnji” Srba i Hrvata?
Kad je okončana agresija, što su nam ostavili Srbi? Među ostalim i brojne mine od kojih i dalje ginu Hrvati. Da, i Memorandum SANU II, u kojem se opet zove Srbe na okup “jer su ponovno ugroženi”.
A Hrvatska je već ranije donijela i Zakon o aboliciji i amnestiji srpskih zločinaca, što znači da smo im na određeni način već davno oprostili. A oni nama?
