Početak prosinca bio je golemi gubitak u glumačkom svijetu. Otišla su dva umjetnička velikana.
Tako nas je 1. siječnja 2019. u 66. godini života napustio Ivo Gregurević, za kojeg i danas kažu da je bio veći od vremena u kojem je živio i stvarao, a i veći i od uloga koje je odigrao. Podjednako ga je voljela kritika, a i publika. Iza njega je ostalo 196 uloga, 36 u kazalištu, 116 na filmovima, 38 u televizijskim serijama i šest u radio dramama…
A na početku nekih drugih novih godina rođen je i umro još jedan velikan, kojega nikako ne smijemo zaboraviti – Fabijan Šovagović, (Ladimirevci, 4. siječnja 1932. – Zagreb, 1. siječnja 2001.).
Popularni i omiljeni „Šova“ ostavio je neizbrisiv trag u kazališnoj i filmskoj umjetnosti. Teško je nabrojiti sve njegove uloge, toliko različite po karakteru. Bio je i ostao najveći hrvatski glumac svih vremena!
Počeo je kao i mnogi, glumeći i režirajući predstave u kulturno-umjetničkim društvima, pretežno u rodnim Ladimirevcima i u Osijeku.
Školovao se za „građevinca“, ali ubrzo je shvatio da je njegov životni put u glumi te je upisao studij glume u Zagrebu, na Akademiji kazališnih umjetnosti. Već 1957. počinje njegova iznimno uspješna filmska karijera, ulogom u filmu „Svoga tela gospodar“. Ostalo je povijest.
Tijekom svog života nanizao je oko 140 uloga u filmovima i tv serijama. Paralelno s filmskom tekla je i njegova kazališna karijera. Velika ostvarenja ostvario je na daskama zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta, „Gavelle“, Teatra u gostima… Gostovao je i u gotovo svim značajnijim kazališnim kućama i festivalima diljem Hrvatske.
Nije bilo dramske ili filmske manifestacije, od Zagreba do Dubrovnika, a da nismo susretali i njega, ili bolje rečeno njegovo „umjetničko veličanstvo“.
O ovom čuvenom dramskom umjetniku, s pravom govore i pišu da je „bio glumac snažne umjetničke osobnosti i izvornoga glumačkog talenta“ te da se „isticao ulogama tvrdoglavih i upornih osobenjaka, napose slavonskih seljaka, posve se predajući onom što glumi“.
Takav kazališni i filmski umjetnik rađa se jednom u stotinu godina! Vrijedno se prisjetiti neke njegove ključne godine.
Rekli smo da je 1932. rođen u Ladimirevcima. Akademiju kazališnih umjetnosti u Zagrebu upisuje 1953., a diplomira 1957., kada snima i svoj prvi film. Godinu dana nakon toga glumi u filmu „H8“. 1963. ženi se s Majom Blaškov, a iste godine rađa mu se i kći Anja. Sin Filip rođen mu je 1966. Proslavio se ulogama u filmovima „Bitka na Neretvi“ (1969.) i „Lisicama“ (1970.). 1975. gledamo ga u filmu „Seljačka buna“, a u „Novinaru“ 1979. Mnogi još i danas pamte njegova velika ostvarenja u tv serijama „Kuda idu divlje svinje“ (1971.), „Velo misto“ (1980.), „Prosjaci i sinovi“ (1984.). Zatim, među ostalim, snima svoje remek djelo, film „Sokol ga nije volio“ (1988.), a 1991. film „Đuka Begović“. Posljednji puta je stao pred filmsku kameru 1997. u filmu Zorana Tadića „Treća žena“. Preminuo je u Zagrebu 2001.
Naravno, to su samo tek neke njegove velike „godine“, odnosno umjetnička ostvarenja. Dobitnik je i mnogih nagrada i priznanja. Jedno danas nose i njegovo ime.
U GK „Gavella“ nalazi se njegovo poprsje u bronci, a spomen bista mu je otkrivena u rodnom mjestu, gdje se tradicionalno održava i kulturna manifestacija „Šovini dani“. Na pročelju obiteljske kuće u Zagrebu, u Mesničkoj ulici, gdje je živio od 1976.-2001. postavili su mu spomen ploču. U Vukovaru je jedna ulica nazvana njegovim imenom….
I manje – više to je – sve! Tako veliki hrvatski umjetnik i domoljub zaslužuje mnogo, mnogo više.
Kao prvo, zbog čega ni jedno nacionalno kazalište ili neka značajnija kulturna ustanova ne nosi njegovo ime? Zašto u Zagrebu ni jedna ulica ili trg nije nazvan njegovim imenom? Gdje mu je spomenik, zašto nije ispred zagrebačkog HNK-a ili u parku na Zrinjevcu?
Osim toga, kako je moguće da Fabijan Šovagović i nakon toliko godina od njegove smrti, čija su djeca Anja i Filip, također vrhunski dramski umjetnici, nema monografiju?
Zašto se uostalom najstariji hrvatski filmski festival u Puli ne bi nazvao njegovim imenom? Pitanja je mnogo, a odgovora – nema.
Slična pitanje važe i za Ivu Gregurevića. Bilo bi uz ostalo dobro znati što o tome misli i ministrica kulture i medija, ali i niz drugih njihovih kolega.
Evo, Rade Šerbedžija i dalje ima sjedište svojeg obiteljskog teatra na Malim Brijunima. Možda već sutra ovaj će otok dobiti ime i po njegovoj „kazališnoj malenkosti“?
Nikad ne reci nikad!
