O životu i radu Hrvata koji su još u vrijeme bivše Jugoslavije morali napustiti svoje krajeve i otići trbuhom za kruhom, kako se kaže, dosad je objavljeno relativno dosta knjiga, ali o njima se malo ili gotovo ništa ne objavljuje, što će reći da ih se pretežno marginalizira i prešućuje.
A svi ti naši ljudi, i onda i danas, nisu otišli živjeti izvan svoje Domovine, jer im je tu bilo lijepo i jer su tu imali što su htjeli.. Neki se nisu slagali s ondašnjim Titovim režimom, kao i taj režim s njima, pa im je jedino preostalo – put pod noge!
Mnogi su vjerovali da je taj njihov odlazak tek privremeni, da će se relativno brzo vratiti, ali, kako i danas vidimo, većina se ipak – ne vraća!
Na temu odlazaka Hrvata iz svojih domova nedavno je objavio zanimljiv roman i „Gastarbeiter Leon“, kako se potpisao. Knjiga nosi naslov „Vlasnici mog života“ (priredio i uredio Mladen Pavković), a objavljena je u nakladi Tiskare „Rihtarić“.(244 stranice).
Autor opisuje svoj put, uzroke i posljedice iseljavanja, a ponudio je i rješenja, iskazujući da je to dublji društveni problem, kojem se nažalost još uvijek ne pridaje pažnja koju zaslužuje.
Najviše mu je žao mladih koji napuštaju svoju Domovinu i koji ne znaju što ih čeka, kad će drugi postati „vlasnici njihova života“.
Knjiga je na određeni način i opsežna studija koja predstavlja iznimnu literaturu i za demografe, tako da će nekima sigurno poslužiti i kao poticaj novim znanstvenim istraživanjima o ovoj sve važnijoj temi.
Autor Leon na jednostavan i slikovit način opisuje i kako mu je bilo dvadeset godina pod komunizmu te četrdeset godina pod, kako kaže, „gastarbeiterskim“ problemima. Stoga, već u proslovu naglašava i podučava, prije svega mlade, da ne očekuju „med i mlijeko“ kad odu van, jer će doživjeti kao i on mnogobrojne izazove, da prvih godina neće biti čak ni priznati i cijenjeni, već manje-više ponižavani, jednom riječju „četvrta liga“.
- “Kad sam kao mladić otišao u Njemačku, vrlo brzo sam se našao u tuđim rukama. Mnogi su tada govorili da je tamo ta sloboda, ali ja sam svakim danom doživljavao sve veći strah, od kojeg sam i duševno obolio. Ali, kad jednom odeš teško se vratiti, poglavito u ono ropstvo kakvo je vladalo u bivšoj Jugoslaviji,” naglašava autor te dodao da je ovu knjigu morao napisati ne zbog sebe, već zbog onih koji odlaze, a često nisu svjesni ni kuda idu i što ih sve čeka.
Leon se na stranicama knjige sjeća kako se u Jugoslaviji pjevalo i vikalo „Druže Tito mi ti se kunemo“, dok je on i njegovo društvo pjevalo: „Druže Tito mi ti se kunemo, da nema čime da se operemo!“
Knjiga se sastoji od „priča“ koje je autor sam proživio i doživio, ali donosi i „ispovjedi“ onih s kojima je dijelio „gastarbajterski“ kruh.
Ovo životno „štivo“ ponovno dobiva na svom značenju baš danas, u vremenu novog vala hrvatskih emigranata, koji poput likova iz Leonovih priča svoju sreću traže u tuđini.
Dakle, ova knjiga-roman o teškom životu naših ljudi koji su kruh tražili diljem svijeta, odličan je i „scenarijo“ za neki možebitni dokumentarni film, jer na njenim stranicama iznosi se istina, odnosno tabu-teme, gubitak najvrijednijeg hrvatskog potencijala, prije svega mladog stanovništva, koji je odlučio sreću, čak i preko noći, potražiti u Njemačkoj, ali i drugom svijetu.
Stoga je knjiga „Vlasnici mog života“ veoma važna da pokaže i dokaže što znači biti gastarbajter, što znači otići iz svoje Domovine, a poglavito predstavlja i „vodič“ onima koji su ipak odlučili sreću potražiti negdje drugdje.
AUTOR: Milan Pišković
