Prošlo je točno mjesec i jedan dan otkako je Boston United igrao protiv Curzon Ashtona u gostima u Vanarama National League Northu, što je sigurno bila “samo jedna od utakmica” za mnoge, ako ne sve prisutne. Sve prisutne osim jednog Hrvata, koji je pronašao svoju dušu među navijačima Boston Uniteda. Ovo je moja priča.
Godina je 2039. Boston United je upravo završio na osmom mjestu u svojoj debitantskoj sezoni u Premier ligi, jedan bod od sedmog mjesta kojeg je zauzeo Brentford. Klub je bogat i 20. lipnja 2042. godine bi se trebao preseliti na Paul Bastock Stadium, kapaciteta 22.625, prikladno nazvan po jednoj od najvećih legendi Boston Uniteda, svjetskom rekorderu Paulu Bastocku, koji je u svojoj vratarskoj karijeri upisao nevjerojatnih 1.281 nastupa od 1989. do 2017.
Znam što mislite.
“O čemu, zaboga, ovaj tip priča?!”.
I u pravu ste.
“O čemu ja to, zaboga, pričam?!”
Dopustite da vam ispričam priču.
Moje prvo sjećanje na šutiranje nogometne lopte bilo je u poslijeratnim ranjenim Vinkovcima, s mojom bakom, koja je – baš kao i moj djed i 90% čitave hrvatske populacije – voljela nogomet ili barem tolerirala da bude na TV-u.
Bilo je to ljeto 1998. godine kada je Hrvatska, predvođena legendarnim Davorom Šukerom, osvojila treće mjesto na Svjetskom nogometnom prvenstvu 1998. godine u Francuskoj. Reći da je ovo postignuće epskih razmjera bilo bi podcjenjivanje, pogotovo kada uzmete u obzir da je Hrvatska mala zemlja koja je u to vrijeme imala 4,5 milijuna stanovnika.
Ako ste bili dio onih 10%… više niste.
Zaljubljen preko ušiju
Premotajte godinu dana kasnije, i moja su starija braća preuzela uzde pretvaranja tada petogodišnjeg mene u nogometnog navijača. Prenošenje utakmica liga petice u Europi bilo je rijetko u Hrvatskoj, pa smo svi s nestrpljenjem iščekivali ponedjeljak, kada je HRT emitirao Peticu, nogometnu emisiju koja je imala sažetke utakmica top 5 europskih liga.
“Gledanje” utakmica uživo obično je značilo uključiti teletekst i čekati da se rezultat promijeni… Ali bilo je zabavno. Vidio sam koliko to znači mojoj braći i pomislio: “Da, ovo mora biti ispravno!”.
Zaljubio sam se preko ušiju.
Panini sličice, FIFA 2002. i šutiranje plastične boce umjesto nogometne lopte tijekom osnovnoškolskog odmora
Nekoliko godina je prošlo i prije nego što sam se stigao okrenuti, Svjetsko prvenstvo u nogometu 2002., održano u Južnoj Koreji i Japanu, pokucalo je na vrata. Bilo je to prvo Svjetsko prvenstvo kojeg se jasno sjećam. Uostalom, kako bi mogli zaboraviti svoje prve Panini sličice, onaj Ronaldinhov slobodni udarac protiv Engleske i naravno, legendarnu frizuru Ronalda Nazarija?
Djeci u mojoj osnovnoj školi i mojim prijateljima nogomet je bio sve. Moj prijatelj se čak i ošišao poput Ronalda Nazarija (nije dugo potrajalo), a ja sam spavao s legendarnom loptom Svjetskog prvenstva u nogometu 2002. U to vrijeme ta lopta je bila najvrednija stvar koju sam posjedovao.
Što se tiče škole, umjesto ručanja, odmor bismo provodili igrajući nogomet s plastičnom bocom koju smo pronašli na tlu, koristeći stupove kao vratnice. Bio sam najbolji strijelac. Dovoljno je reći da zaleđe nije postojalo u našim glavama pa sam samo čekao u napadu da zabijem lagani gol.
Prije i poslije škole mijenjali bismo Panini sličice. Bio je to naš prvi pravi okus ekonomije. Ronaldinhova sličica je bila Sveti gral.
Nogomet nam je bio sve u životu.
Ali kako mogu igrati nogomet kod kuće, bez da riskiram razbijanje stvari po kući? Upoznaj tehnologiju.
Mama mi je obećala PlayStation 1 ako završim prvi razred s odličnom ocjenom – što sam i učinio. Moja prva igra na konzoli? FIFA 2002.
Pokretanje igre po prvi put, te slušanje Gorillaza u uvodu bio je moj prvi pravi okus Engleske.
Dat ću si slobodu ukrasti i prilagoditi komentar na YouTube videu u nastavku korisnika @avinashkapoor011: Tada EA Sports nije prodavao igru – prodavao je sport.
I sport su definitivno prodali.
Domino Efekt
Godina je 2004., a desetogodišnji ja sam upravo otkrio Football Manager, točnije, Football Manager 2005.
Moje znanje engleskog jezika bilo je u najmanju ruku ograničeno. Igrači su htjeli nešto, ali ja nisam razumio niti riječi. Zamislite to kao Bielsu u Leedsu… Bez prevoditelja.
Međutim, iz svog dvogodišnjeg iskustva igranja FIFA-e shvatio sam “premisu igre”: Dovedite najbolje igrače, osvajajte naslove, zabavite se uništavajući protivničke timove i, ako je moguće, replicirajte ono što su napravili The Invincibles (spoiler alert: nikad se nije dogodilo).
U to vrijeme nisam imao pojma, ali upravo je taj događaj oblikovao moj život i stvorio Domino Efekt – što je ujedno i naziv vrhunskog filma koji je, prikladno, izašao te iste godine.
Mali Mozart
Moj najstariji brat bio je strastveni navijač Manchester Uniteda tijekom SAF ere, ali nisam mogao podnijeti navijanje za isti tim za koji je on navijao. Pa sam, naravno, potražio tko su njihovi glavni rivali i postao navijač Arsenala. Prvi put sam ih gledao uživo 2006. protiv zagrebačkog Dinama u Zagrebu (i gledao svog omiljenog igrača, Tomaša Rosickog, kako debitira za Arsenal!).
Dvije godine kasnije, mama mi je kupila Arsenalovu trenirku, što je bio prvi komad Arsenalove odjeće koji sam ikada imao – i još uvijek imam!
A onda… istinski sam doživio Wengerball uživo na TV-u… i kakvu je savršenu simfoniju skladao Mali Mozart.
“Ovi dečki igraju kao čarobnjaci jer apsolutno, 100% obožavaju, žive, jedu, piju i dišu nogomet”, pomislio sam u to vrijeme.
Nije bilo ni sjenke sumnje – bit ću navijač Arsenala cijeli život i pratit ću Premier ligu cijeli život.
Da, Premier liga je kul, ali…
Premier ligu su mnogi, uključujući i mene, smatrali najboljom ligom na svijetu.
Međutim, nešto je nedostajalo. Želja za otići dublje bila je jača od mene. Uostalom, odabir Arsenala u FIFA-i ili Football Manageru bio je dosadan i sve samo ne izazov.
Stoga, te iste godine otišao sam dublje… puno dublje. Našao sam se u Football League Two, četvrtom rangu engleskog nogometa, gdje sam preuzeo AFC Wimbledon, klub bogate, ali tužne povijesti.
Osjećaj je bio ispravan.
Ubrzo sam se uhvatio praćenja rezultata iz niželigaškog engleskog nogometa. AFC Wimbledon, Port Vale, Sheffield Wednesday… koji god klub vam padne na pamet, pratio sam, istovremeno prateći Arsenal u Premier ligi.
Bogatstvo u izobilju, nogometni klubovi koji više ne mare za svoje navijače i radnički sport koji to više nije
Osam godina je prošlo, a ja sam osjećao kako sam sve više i više desenzibiliziran s Premier ligom. Arsenal je bio i uvijek će biti moja ljubav, ali nisam mogao sakriti činjenicu da sam počeo prezirati Premier ligu.
Doživotni navijači koji mole za ulaznice koje koštaju previše za “jednostavnog, običnog čovjeka”, klubovi koji prodaju svoje povijesne vrijednosti za bogatog vlasnika, korupcija koja izvire iz svake rupe… Mogao bih do sutra.
Osjećaj, ovoga puta, nije bio ispravan.
Dječak u meni koji je za vrijeme odmora šutirao plastičnu bocu između stupova je bio istovremeno i ljut i tužan.
Zatekao sam se kako si iznova i iznova postavljam isto pitanje:
“Jesmo li izgubili svoj sport?”
Obećana zemlja zvana non-League
Morao sam ići dublje.
Prije godinu dana upalio sam Football Manager 2021 i na kraju se našao kao trener Boston Uniteda, momčadi u šestoj ligi engleskog nogometa, Vanarama National League North.
Ipak, nisam igrao sam. Trebaš nekoga da te gura. Ljudi koji su igrali ovu igru će me 100% razumjeti.
Moja dva vrhunska prijatelja iz hrvatskog Kluba Navijača Arsenala, Josip i Gordan, koji dijele istu strast i ljubav prema ovom sportu, vodili su Blyth Spartans. Našao sam se okružen ljudima koji su jednako zaljubljeni u engleski niželigaški nogomet kao i ja.
Kocka je bačena.
Dan koji ću pamtiti do kraja života
30. travnja 2023. godine, nakon gotovo godinu dana uspona i padova, napokon sam učinio nemoguće: doveo sam Boston United do Premier lige, završivši na drugom mjestu u Championshipu.
Samo sezonu kasnije, Boston United završio je na osmom mjestu u Premier ligi.
Toliko sam se emotivno vezao za klub nakon cijelog (sporog i mučnog) procesa da nije bilo druge nego postati navijač, zar ne?
I sad znate o čemu ja to, zaboga, pričam.
Boston United Supporter’s Group
Mjesec i pol prije nego što sam izborio promociju u Premier ligu, potražio sam Boston United na Facebooku i pridružio se grupi navijača Boston Uniteda.
Prije nego sam se pridružio grupi, dočekala su me tri pitanja:
- Navijaš li za Boston United?
- Gdje se nalazi novi stadion Boston Uniteda?
- Koji su tvoji razlozi za pridruživanje ovoj grupi?
Odlučio sam biti iskren.
- Da
- Nemam pojma, bit ću iskren
- Zaljubio sam se u BUFC preko Football Managera, počeo pratiti klub, želim znati više o klubu i biti u toku s trenutnim događanjima
Dame i gospodo…
Prihvatili su me.
Klub za ljude i ljudi za klub
Ubrzo nakon toga, shvatio sam da sam u potpunosti oduševljen navijačima Boston Uniteda. Bili su fantastični. Doniraju vlastiti, teško zarađeni novac za kupnju, primjerice, mreža za golove za Boston United, njihov voljeni klub. Tako nešto nikada prije nisam vidio.
Steve Slater, predsjednik Udruge navijača Boston Uniteda (BUSA), bio je transparentan o tome kada i kamo novac ide. Dolazeći iz Hrvatske, zemlje prepune korupcije, ovo je bilo kao da gledam epizodu Zone sumraka.
Ako to nije dovoljno, ako ste član BUSA-e (članarina košta samo deset funti!), mogli ste ići na gostovanja s BUSA-inim autobusom za mizernu svotu od samo dvanaest funti.
Da, dobro ste pročitali. Dvanaest funti za povratno putovanje gdje god Boston United igrao u Engleskoj. To mi je bilo nadrealno.
Osjećao sam se kao što sam se osjećao kad sam bio petogodišnji dječak koji je nogomet smatrao savršenim sportom.
Zaljubio sam se preko ušiju – drugi dio.
Dresovi znače
Početkom ljeta Boston United objavio je svoje domaće i gostujuće dresove za sezonu 23/24. Vidio sam gostujući dres i nisam mogao vjerovati svojim očima. Retro dres s ovratnikom sve je što muškarac može poželjeti – a Boston United je pružio upravo to. Morao sam ga naručiti. Bio je savršen.
Sve vezano za Boston United vrištalo je “savršeno je”.
Fotografija iznad: Nogometaš (Boston Uniteda) u gostujućem dresu Boston Uniteda.
Fotografija ispod: Nenogometaš u gostujućem dresu Boston Uniteda.
Nisam mogao odoljeti staviti WRIGHT 10 na poleđinu.
“Zašto WRIGHT 10?”, vjerojatno se pitate.
Pa…
Kratka priča o tome kako je virtualni igrač utjecao na moj itekako stvarni život
Pa, WRIGHT 10 sam stavio zbog određenog Billyja Wrighta, škotskog igrača kojeg je generirao Football Manager, koji je bio apsolutna legenda u mom Football Manager saveu. Boston United ga je kupio za 84.000 eura od škotskog Heartsa. Tada je Boston United bio u trećem rangu engleskog nogometa – League One. Upisao je više od 400 nastupa za klub i pritom postigao 201 gol!
Koliko god smiješno ili čudno zvučalo, bez njega ovo najvjerojatnije ne biste nikada čitali, a ja nikada ne bih doživio ono što sam doživio.
Nedugo zatim, utakmice Boston Uniteda trebale su se početi prenositi putem web stranice National lige za mjesečnu naknadu od 22,50 funti.
Bio sam presretan.
Fotografija ispod: Prva utakmica Boston Uniteda koju sam gledao uživo na TV-u. Ne pitajte za rezultat.
Sljedeći je korak bio logičan: Moram gledati Boston United uživo.
Lily, apsolutni dragulj od djevojke, poslušala je moje zamolbe da odemo gledati Boston United uživo i pristala.
Uostalom, Boston United je igrao protiv Curzon Ashtona u gostima na moj rođendan.
Nogomet, nogomet i zatim još nogometa
Plan je bio jednostavan. Idemo u Englesku 6. listopada, ostajemo do 15. listopada i u tom periodu gledamo dvije utakmice Boston Uniteda i jednu utakmicu Arsenala.
Boston United je trebao igrati protiv Curzon Ashtona u gostima 7. listopada, a onda protiv svog rivala, Scunthorphe Uniteda, kod kuće 14. listopada.
Međutim, budući da je Boston United pobijedio Rushall Olympic – također momčad iz Vanarama National League North – u trećem pretkolu FA kupa 30. rujna, utakmica protiv Scuntorphe Uniteda morala je biti odgođena za kasniji datum.
Umjesto toga, Boston United je izvučen protiv sedmoligaša Worksop Towna u gostima u četvrtom pretkolu FA kupa.
Nije bilo nikakvih pritužbi s moje strane. To je najstarije kup natjecanje na svijetu.
I’m Shipping Up To Boston
Dan putovanja napokon je pristigao.
Spakirao sam svoje stvari, uključujući i hrvatsku zastavu koju sam namjeravao staviti na ogradu na utakmicama i, što je najvažnije, obukao sam dres Boston Uniteda i na Facebooku u Boston United Supporter’s Group (koji su me tada već dobro poznavali) najavio kako ćemo se vidjeti za otprilike 15 sati.
Njihov je odgovor bio nevjerojatno pozitivan i srdačan. Osjećao sam se poput djeteta koji odbrojava sate do božićnog jutra.
U Luton smo sletjeli malo prije ponoći, ali morali smo čekati u redu oko sat vremena. Neki sigurnosni sustav je pao, ili su ljudi barem tako tvrdili. Ljudi su bili frustrirani, tenzije su rasle, pa sam pokušao smiriti situaciju.
“Hej, ako vam išta znači, upravo sada mi je rođendan. Toliko sam dugo čekao u redu da sam ostario godinu dana. Doslovno“, rekao sam sa smiješkom na licu pokazujući putovnicu i datum rođenja.
Budući da sam nosio dres Boston Uniteda, ne jedan, nego dva tipa su mi uzviknula u zračnoj luci: “Come on you Pilgrims!”.
Nevjerojatno. Osjećao sam se kao kod kuće, a još nisam niti napustio aerodrom!
Sjeli smo na shuttle autobus za London, ali morali smo čekati na King’s Crossu do 5:30 ujutro da bismo sjeli u vlak koji će nas odvesti u Boston, preko Granthama. Nula sna.
Barem je želježnička postaja bila lijepa za gledati dok smo čekali.
Napokon je došlo vrijeme za ukrcaj na vlak i bio sam sretan kad sam vidio da možete naručiti pivo iz udobnosti svog sjedala.
Bio mi je rođendan, ne osuđujte me!
Nakon sat vremena putovanja, stigli smo u Grantham, prekrasan mali gradić, gdje smo se trebali ukrcati na drugi vlak, koji vozi sve do Skegnessa, ali staje u Bostonu.
Niste mogli naručiti pivo sa svog mjesta u ovom vlaku. Međutim, tada je već bio dan i krajolik u Lincolnshireu bio je apsolutno zapanjujuć, pa mi nije smetalo.
Bio sam očaran ljepotom Lincolnshirea.
“Moj Bože, Boston je vjerojatno još ljepši nego što sam mislio“, pomislio sam.
Slika ispod: Pogled iz vlaka na prekrasnu zelenu ravnicu Lincolnshirea.
Dva sata nakon što smo se ukrcali na prvi vlak u Londonu, konačno smo stigli u Boston, gdje nas je dočekao poznati Boston Stump – zvonik katedrale St Botolpha – visok 81,23 metara i dovršen između 1510. i 1520. godine.
Ne samo da ponosno stoji visoko i gleda na Boston, već služi i kao stalni podsjetnik na bogatstvo Bostona u prošlosti, kada je bio drugi najbogatiji grad u Engleskoj.
Sama veličanstvenost zvonika me natjerala da se osjećam izrazito malim. Ovo nije običan grad.
Ipak, nismo proputovali cijeli ovaj put samo da bismo vidjeli Stump, došli smo ovdje zbog Boston Uniteda.
Nakon kratke šetnje naručili smo taksi u kojem sam konačno imao priliku izgovoriti sljedećih osam riječi: “Odvezite nas do stadiona Boston Uniteda, molim vas”.
I, nakon samo nekoliko minuta vožnje, ugledao sam ga.
Jakemans Community Stadium, također poznat kao The Quadrant. Moderan stadion s tri tribine, izgrađen 2020. godine, kapaciteta za 5.061 (2.155 sjedećih) gledatelja.
Dom Boston Uniteda.
Oči su mi se odmah prikovale na grb Boston Uniteda na stubištu, što me navelo da se popnem do njega i fotografiram pokazujući na grb na svojim prsima.
Više nije bio samo na mojim prsima ili na ekranu – bio je posvuda.
Nije san, ne trebate me uštipnuti.
Napokon sam tamo gdje mi je suđeno biti.
Croatian Pilgrims On Tour
U sklopu stadiona, samo nekoliko koraka od mjesta gdje sam odradio svoju prvu fotografiju s grbom Boston Uniteda, nalazi se Ellenders, bar i restoran u stilu bistroa, nazvan u čast legendarnog bivšeg kapetana “Pilgrimsa” Paula Ellendera.
Unutar Ellendersa, nemoguće je ne primijetiti masivne natpise “BOSTON UNITED”, baš kao što je nemoguće ne primijetiti zid s fotografijama koje obilježavaju uspjehe Boston Uniteda iz prošlosti, poput promocije u EFL 2002. godine ili igranja na Wembleyu 1985. godine, što je još uvijek jedini put da je Boston United imao priliku igrati na tom povijesnom stadionu.
Tog je dana Boston United izgubio 2-1 u finalu FA Trophyja protiv Wealdstonea. Chris Cook postigao je pogodak za Boston United, postavši jedini igrač Boston Uniteda do dan danas koji je zabio na Wembleyu.
On je apsolutna legenda, iznimno cijenjen među navijačima Boston Uniteda.
Ušli smo u Ellenders, sjeli za naš stol i pristojno kimnuli prema stolu na suprotnoj strani, gdje sam primijetio nekoliko razumljivo znatiželjnih pogleda uperenih u nas.
Nije prošla ni minuta, kada se prekinula tišina.
“Jesi li ti Dino? Iz Hrvatske?“, upitao je jedan od navijača Boston Uniteda, koji je sjedio za stolom nasuprot nas.
“Jesam!“, sretno sam odgovorio i ustao kako bih se rukovao sa svima koji su sjedili za stolom.
Kratko smo razgovarali, a onda sam se vratio za stol i izvadio svoju hrvatsku zastavu koju sam im ponosno pokazao.
“Moramo se slikati!“, uzviknuo je jedan od njih. Više sam nego rado pristao.
Fotografija ispod: Jako, jako sretan ja s navijačima Boston Uniteda.
Budući da je još uvijek bilo prerano za prijavu u naš apartman, imali smo problem s prtljagom, odnosno skladištenja iste. Ljubazno sam pitao konobaricu ima li neko rješenje – možda prtljagu možemo ostaviti negdje oko šanka i pokupimo ju kad se vratimo?
Nije oklijevala ni sekunde i rekla mi da ju možemo smjestiti u ured, gdje bi bila sigurna jer bi zaključala vrata.
BUSA bus
Ubrzo nakon toga došlo je vrijeme da krenemo iz Ellendersa i ukrcamo se na BUSA bus koji će nas odvesti direktno u Manchester, odnosno na stadion Curzon Ashtona, The Tameside Stadium. Dvojica momaka koji nose šilterice i stoje iza zastave Boston Uniteda na gornjoj fotografiji obećali su mi najbolja mjesta u samom stražnjem dijelu autobusa.
Doslovno smo se tek upoznali sa svima, a oni su nam već činili usluge i sami se nudili pomoći nam. Bio sam zapanjen.
Nakon nekoliko minuta ušli smo u autobus BUSA-e, gdje su nam jedni uputili još razumljivo znatiželjnih pogleda, a drugi pozdravili.
Podigao sam pogled i – nećete vjerovati – u pretposljednjem redu čekala su nas dva sjedala.
“Jesam vam rekao da ću vam osigurati sjajna sjedala!“, radosno i ponosno je uzviknuo Scott, jedan od momaka koji su nam obećali sjedala i koji je sjedio odmah iza nas.
Kad sam se zahvalio njemu i njegovom prijatelju Astonu, pogledao sam ispred sebe samo da bih ugledao ispruženu ruku sa sjedala ispred nas.
Bila je to ruka Grahama Blackamorea, koji je sjedio sa svojom suprugom Lynn Blackamore, želeći nas upoznati.
“Ja ću paziti na tebe Dino, ne brini ništa“, rekao je.
Ispostavilo se da je sretni bračni par prije nekoliko godina posjetio Makarsku, ljupki mali primorski gradić u Hrvatskoj.
“Vaša zemlja je prekrasna i svidio nam se boravak u Makarskoj“, rekao nam je – na moje apsolutno oduševljenje.
S osmijehom i nevjerojatnim ponosom sam spustio pogled na hrvatsku zastavu koju sam držao na nogama.
Nakon nekoliko minuta razgovora, prišla nam je Jan Birley, čija je uloga u BUSA-i bila organiziranje putovanja i da sve ide po planu.
Dala nam je formulare za upis u članstvo BUSA-e, jer to iz Hrvatske – nažalost – nije bilo moguće učiniti online.
“Gotovi? Nadamo se da ćete dobiti svoje članske iskaznice baš za vrijeme za utakmicu FA kupa protiv Worksopa“, optimistično je rekla.
Ostatak puta do The Tameside Stadiuma razgovarali smo s ljudima oko nas, a bilo je čak i šale nakon što smo otkrili tko za koga navija u Premier ligi.
Također moram spomenuti igru predviđanja ishoda koju imaju u autobusu BUSA.
Uglavnom, dobijete komad papira s određenim utakmicama iz šest razina engleskog nogometa koje se događaju u isto vrijeme kada igra Boston United i pogađate ishod.
Hoće li biti neriješeno, pobjeda domaćeg ili gostujućeg tima?
Platite funtu i ako budete najbolji prognozer, osvajate nagradu!
Dva i pol sata dugo putovanje činilo mi se kao da traje nekoliko minuta, pogotovo kad sam vidio prirodnu ljepotu sjeverozapadne Engleske.
Odricanje od odgovornosti: Fotografiranje iz unutrašnjosti autobusa koji je u pokretu je teže nego što sam mislio.
The Tameside Stadium, dom Curzon Ashtona
Na radost svih u autobusu, konačno smo stigli na The Tameside Stadium.
Autobus je parkirao samo nekoliko koraka od ulaza na stadion, što je bilo vrlo zgodno. Uostalom, još nisam znao kako će nas dočekati domaći navijači.
Dolazeći iz Hrvatske, recimo samo da se protivnički navijači ne dočekuju s čokoladom i ružama.
Kad sam došao na sami ulaz, morao sam kupiti karte, koje su bile razumne cijene. Dvije karte – dvadeset funti.
Kada smo prošli ulaz, vidio sam naše igrače kako se zagrijavaju na terenu, obilje zastava Boston Uniteda na istočnoj tribini i točno ispred mene poruku “Dobrodošli u Curzon Ashton F.C.”.
“Ovo je tako prokleto romantično i sjajno“, stalno sam iznova razmišljao. Posjetiti engleski neligaški stadion za englesku neligašku utakmicu kao osoba iz Hrvatske nije nešto što se događa svaki dan… ako ikad.
Prošetali smo prema zapadnoj tribini, jer sam htio zapaliti cigaretu za svaki slučaj, još uvijek prilično nesvjestan pravila na engleskim stadionima.
Tamo mi je prišao vrlo elegantan Peter Taylor, koji je nosio odijelo – inače veliki navijač Boston Uniteda koji ide na domaće i gostujuće utakmice – i koji me je kontaktirao na Facebooku 4. listopada, rekavši da se raduje susretu sa mnom.
Baš kao i Lynn i Graham Blackamore, i on je posjetio Makarsku i voli Hrvatsku, što mi je rekao i na Facebooku i uživo.
Nažalost, Peterova supruga i suputnica Julie nedavno je preminula i – kako mi je rekao ispred zapadne tribine – povratak u Hrvatsku u bliskoj budućnosti bi ga jako bolio, što je razumljivo.
“Možda jednog dana Peter“, rekao sam, pokušavajući pokazati što više poštovanja prema Peteru, čije su oči bile iskrene i vidio sam bol iza njegovih riječi.
Dogovorili smo se da ćemo se vidjeti kasnije i otišli svaki svojim putem.
Dovršio sam s cigaretom i krenuo prema istočnoj tribini koju su okupirali navijači Boston Uniteda, nesvjestan utjecaja koji će ovaj dan imati na moj život.
Intervju na istočnoj tribini, fotografija koja će trajati čitav život i povratak vjere
Hodajući prema tribini koju su okupirali navijači Boston Uniteda, pogledao sam oko sebe, upijajući svaki trenutak koji sam mogao. Bio je topao, sunčan dan, na kakav sam navikao, dolazeći iz Splita.
Vrijeme prikladno za kratke rukave.
Prišao sam Scottu i Astonu, čija je zastava već bila postavljena na ogradu, i zaključio da je ispravno staviti hrvatsku zastavu odmah do njihove.
Uostalom, njihova #EVERYWHEREWEGO zastava Boston Uniteda bila je prva zastava povezana s Boston Unitedom koju sam ikad vidio vlastitim očima i prva zastava povezana s Boston Unitedom na kojoj je prikazana hrvatska zastava na fotografiji.
Prije nego što sam uspio istaknuti hrvatsku zastavu, dočekao me Tom Steadman, navijač Boston Uniteda i radijski voditelj s bostonskog 107 Endeavour FM-a, koji je komentirao moju objavu u grupi navijača Boston Uniteda netom prije nego smo krenuli na aerodrom sa sljedećim riječima: “Ako se sutra sretnemo, volio bih napraviti mali intervju za nas kako bismo ga pustili na bostonskom 107 Endeavour FM“.
Budući da sam u prošlosti radio kao radijski voditelj, rado sam pristao.
Fotografija ispod (koju je uslikala Lily, tko drugi!): Tom mi govori da sam više nego dobrodošao među “Pilgrimse”, kao i svi – a ja držim ruku na srcu da pokažem koliko mi znače njegove riječi.
Napokon je došlo vrijeme da se po prvi puta u bogatoj povijesti Boston Uniteda izvjesi hrvatska zastava.
Nažalost, nisam imao uzicu koja bi držala zastavu, pa sam improvizirao s desne strane zastave sa svojom jaknom koja mi nije bila od koristi. Savršeno je uspjelo!
Scott i Aston su mi velikodušno posudili svoju uzicu za lijevu stranu zastave.
Ponavljam: nikad me nisu sreli do tog jutra.
Jednom kada sam namjestio hrvatsku zastavu, počeli smo razgovarati o hrvatskoj zastavi, kako je sve trenutno nevjerojatno i kako se svakako moramo zajedno slikati.
Lily je – još jednom – postala heroj ulice i dobrovoljno se prijavila da uslika jednu od najvažnijih fotografija u mom životu – žrtvujući se da nije na toj istoj fotografiji.
Okupili smo se – i povijest je ispisana.
Fotografija dolje: Ja, presretan s lijeve strane hrvatske zastave, Scott i Aston sjede, dok između dvije zastave stoji određeni Graham Blackamore. Dva dečka koji stoje iza hrvatske zastave su Cole i Alfie.
Slikali smo se i bio sam zbunjeniji nego ikada.
“Ovi su me ljudi doslovno tek upoznali i evo ih, sretno poziraju s hrvatskom zastavom i sa mnom. Što se pobogu događa?!“, vrlo glasno mi je odzvanjalo kroz glavu.
Ali bio sam upecan. Ovi ljudi su ljudi koji vam daju nadu. Koji vam vraćaju vjeru. Ovi ljudi su moji ljudi.
Upoznajte Hrvata
Sudac je zviždukom označio početak utakmice i krenuli smo. Boston United igra točno pred mojim očima, a igrači Boston Uniteda samo su nekoliko metara od mene.
Kako se to, zaboga, dogodilo?!
Dolazeći iz Hrvatske, navijanje i podržavanje svoje momčadi od prve do posljednje minute nije samo normalno – itekako je zadano i očekivano. Često sam na tribinama hrvatskih stadiona viđao kako se ljudi grde jer nisu navijali i bodrili svoju momčad.
Napokon je došlo vrijeme da uzvratim navijačima Bostona.
Što god navijači Boston Uniteda vikali, ja sam pokušavao vikati još glasnije.
Kad sam vidio da igrači Boston Uniteda imaju priliku negdje proći, pokušao sam im dati do znanja.
Prvih 20 minuta Boston United je uništavao Curzon Ashton. Mi smo imali prave prilike, oni ništa. Nedostajao je samo gol.
Jasno se sjećam kako sam gledao igrače Curzon Ashtona kako se muče čak i dodati prema naprijed, prije nego što su konačno vratili loptu posljednjem stoperu, budući da nisu imali mogućnosti za legitiman napad.
Uz to, u korist im nikako nije išla činjenica da su domaći navijači bili tihi kao u knjižnici.
“Nemaju pojma što bi s loptom! Nemaju kreativnosti! Vraćaju loptu unatrag! Iskoristite to! Stisnite ih!“, vikao sam iz sveg glasa u nadi da me igrači čuju.
Prošlo je još deset minuta dominacije Boston Uniteda nad Curzon Ashtonom, kad odjednom stiže šok.
Devon Matthews, igrač Curzon Ashtona, postigao je samo takvu golčinu u 30. minuti. Tada mi to nije ništa značilo, ali, u konačnici, nikoga nije niti briga kako se ja osjećam.
Kako se osjećaju naši igrači?
Muškarci protiv dječaka
Nisam mogao vjerovati vlastitim očima. Dok sam vikao igračima kako “ovo ne znači apsolutno ništa”, jer je to bio jedan u milijun gol, vidio sam kako im je moral pao.
I dalje su pokušavali, ali govor tijela im se promijenio.
Pokazali su slabost.
Prošlo je još deset minuta i Curzon Ashton je zabio još jedan gol, ovoga puta iz kornera.
Igrači Boston Uniteda bili su shrvani, kao da su primili gol u 90. minuti.
Nisam mogao vjerovati vlastitim očima… Drugi put u deset minuta.
Tu sam stajao, okružen nevjerojatnim, zaista nevjerojatnim navijačima koji troše svoj teško zarađeni novac da gledaju kako njihov voljeni klub igra gdje god, a igrači odustaju nakon samo četrdeset minuta?!
“Što se, zaboga, događa?“, pomislio sam u sebi prije nego što sam viknuo igračima da igraju muški.
Srećom, poluvrijeme je bilo blizu i nadao sam se da će u drugo poluvrijeme izaći iz svlačionice kao muškarci, a ne kao dječaci koji su bili prije kraja prvog poluvremena.
Ovi navijači zaslužuju puno, puno više.
Nezamjetan ostatak poluvremena je prošao i ništa se nije dogodilo. Igrači su napustili teren.
Navijači su bili ljuti – ali puni nade.
Baš kao i ja.
Ogroman tip s velikom tetovažom Boston Uniteda
Za vrijeme poluvremena imao sam priliku razgovarati s nekoliko navijača Boston Uniteda, koje sam već smatrao braćom.
“Iz nekog razloga igramo kao dječaci. Dominirali smo ih u prvih dvadesetak minuta. Očito smo bolji od njih! Kako se mogu tako lako raspasti?!“, raspitivao sam se.
Nedugo zatim, veteranski navijač Boston Uniteda s ogromnom tetovažom Boston Uniteda na desnoj podlaktici složio se sa mnom. Tada mi je izgledao zastrašujuće, ali nisam niti znao kolika je tip legenda, te me je također odlučio uzeti pod svoje krilo.
Zahvalio sam zvijezdama i odahnuo.
Svi smo bili na istoj valnoj duljini i nitko mi nije niti prigovorio zbog oštrog mišljenja iako sam bio “zelen” u grupi.
Ponovno sam zahvalio zvijezdama.
Nabijačina, gubljenje s dostojanstvom, pljesak gostujućim navijačima i određeni Sam McLintock
Prije nego što sam se okrenuo, počelo je drugo poluvrijeme.
Svi smo zapljeskali igračima Boston Uniteda koji su izlazili na teren, dajući im podršku i gurajući ih prema pobjedi.
“Dobro su porciju dobili u svlačionici sigurno“, pomislio sam u sebi dok sam im pljeskao.
Drugo poluvrijeme je krenulo, a igrači Boston Uniteda su počeli nabijati loptu prema naprijed, iz meni nepoznatih razloga.
Nepoznatih i nelogičnih.
Izgubili su posjed toliko puta igrajući ovako. Čak ni ubacivanja iz auta nisu bila izuzeta. Ne sjećam se niti jednog ubacivanja iz auta Boston Uniteda koje je završilo s loptom u našem posjedu.
Bio sam tako zbunjen.
Ali navijači nisu prestali navijati. Na kraju krajeva, navijači Boston Uniteda bili su puno, puno glasniji od navijača Curzona Ashtona, koji su pjevali samo kada bi njihov tim postigao gol.
To sam vidio kao prednost.
Pjevao sam pjesme Boston Uniteda kojima sam znao riječi – one kojima nisam znao riječi pokušao sam barem pratiti pljeskanjem.
I sve je to trajalo do 53. minute kada je Curzon Ashton postigao treći gol.
Navijači Curzon Ashtona su slavili, navijači Boston Uniteda su spustili glave. Njihov tim ih je iznevjerio.
Osjetio sam osobnu odgovornost da se pobrinem da ne budemo tihi.
“Igrajte kao muškarci! Igrate kao dječaci! Nisu bolji od vas!“, neprestano sam vikao.
Nije se mnogo promijenilo.
Pomirio sam se s porazom… Ali ne bilo kakvim porazom.
“Ako ćete izgubiti, izgubite s dostojanstvom!“, počeo sam uzvikivati igračima, ciljajući na to da zabiju barem jedan gol i ne dopuste Curzonu Ashtonu da imaju cleansheet.
Nisam prešao put od 1.500 milja da bih prvi put gledao ovaj klub, samo da bi ih razbio Curzon Ashton jer su se predali. I to na moj rođendan.
Moje vikanje naišlo je na pozitivan smijeh navijača Boston Uniteda.
Jedan od njih, zastrašujuć tip s velikom tetovažom Boston Uniteda na desnoj podlaktici čak je rekao da bi mogao staviti tu frazu na svoju zastavu. Vidio sam osmijeh na njegovom licu, iako je očito bio povrijeđen.
To im je podiglo raspoloženje, makar malo.
Stoga sam ustrajao s vikom, na zaprepaštenje mojih glasnica.
Odjednom je Sam McLintock, 22-godišnji vezni/ofenzivni vezni igrač ušao na teren i Boston United je počeo igrati žustro – igrajući kao muškarci.
Boston United je postao prijetnja i zbog toga sam odjednom osjetio promjenu u atmosferi na našoj tribini.
Nisam više bio glavni “vikač”.
Ljudi su ustali i počeli vikati, bodriti i prenositi svoju energiju igračima. Momentum, velika stvar u bilo kojem sportu, prešao je u korist Boston Uniteda.
“E sad ih imamo“, sjećam se da sam pomislio, iako je utakmica skoro bila gotova.
Napad za napadom, ali bezuspješno. Jednostavno nismo mogli postići gol…
Sve dok Michael Bostwick, igrač koji inače ne zabija, nije opalio jesi-nisi udarac s oko 20 metara – koji je zatresao protivničku mrežu!
Boston United je doslovno zabio samo jedan gol i nije niti blizu remija, ali svi smo bili sretni i elegantno slavili. Bio sam sretan.
Nemam problema s porazima. To je česta stvar u sportu. Ali ono s čim imam problem je gubljenje bez borbe. Ne igraš za sebe – igraš za navijače koji troše svoj teško zarađeni novac da te gledaju kako igraš gdje god i predstavljaš klub u kojem su se našli.
Boston United je počeo vršiti pritisak na Curzon Ashton. Momentum je na našoj strani, to je jasno kao dan.
Ali bilo je prekasno. Sudac je odsvirao kraj i konačni rezultat je zaključen:
Curzon Ashton 3 – 1 Boston United
Većina navijača Boston Uniteda samo je spustila glave i krenula prema izlazu. Ovaj nastup igrača nije bio ni ispravan ni pošten prema njima.
Krenuo sam prema ogradi i pokušao dozvati igrače Boston Uniteda, koji su stajali što dalje od nas na terenu što su pristojnije mogli (iz straha? iz arogancije? tko zna?) i pljeskali našim navijačima istovremeno hodajući unatrag prema tunelu.
Ipak, navijači Boston Uniteda su im pljeskali.
Ja nisam bio jedan od njih, bio sam usredotočen na to da ih pozovem i dam im do znanja da su igrali kao dječaci, umjesto da ovim navijačima pruže ono što najmanje zaslužuju – pravu borbu.
Na kraju videa ispod izgovaram riječi “Ukakili su se”, pokušavajući samog sebe oraspoložiti s lošim humorom.
Kad odjednom, pred nama se pojavljuje 22-godišnji Sam McLintock koji odlučuje doći do navijača na ogradi.
Pruža ruku svima, uključujući i meni, i izgovara jedno jedino “wow” kad sam mu rekao da sam došao iz Hrvatske gledati ih kako igraju – nastavljeno s riječima “reci suigračima u svlačionici da ne mogu ovako igrati”.
Bio je prvi igrač Boston Uniteda koji mi je stisnuo ruku i zbog toga ću mu zauvijek biti zahvalan i rado ga se sjećati.
Uputili smo se prema autobusu, plješćući Samu, a “ogromni, zastrašujući tip s velikom tetovažom Boston Uniteda” potapšao me je po ramenu – muški način da kaže “u redu je”. Uzvratio sam s dvije ruke.
Mnogo je potrebno za biti muškarac, koliko god se to u današnje vrijeme činilo nepopularnim, ali – nevjerojatno – zbog toga nije potrebno puno da se povežeš s drugim muškarcem.
I u tom sam trenutku znao da ćemo biti dobro.
Igrači i treneri dolaze i odlaze.
Navijači su ti koji su sami temelj, podovi, zidovi, namještaj i krov kuće koja se popularno naziva nogometnim klubom.
P.S. Muškarac u odijelu na videu je jedan jedini Peter Taylor, s kojim, nažalost, nemam fotografiju.
Dug put kući, Derby County i nagradne igre
Zauzimajući mjesta u autobusu, mogli ste osjetiti kako svi imaju gorak okus u ustima.
“Kako smo, zaboga, izgubili ovu utakmicu 3-1?!”, gotovo se moglo čuti kako svi misle.
Ipak, život ide dalje, pa je vozač autobusa BUSA upalio motor i krenuli smo kući – ka Bostonu.
Putovanje je uvelike skratio razgovor s drugim navijačima Boston Uniteda u autobusu, iako sam već počeo kašljati i pričati s pušim-pet-kutija-cigareta-na-dan glasom: Zasluge vikanja igračima Boston Uniteda da “igraju kao muškarci”.
Jedan od ljudi koji su sjedili na stražnjem dijelu autobusa BUSA-e bio je Wayne Grant, još jedan veliki navijač Boston Uniteda koji mi je pričao priče o svom drugom voljenom timu – Derby Countyju – i Igoru Štimcu, Hrvatu koji je bio njihov heroj.
Pričali smo i zezali se o svemu osim sramotnom gubitku koji smo svi doživjeli tog dana. Moraš se nekako nositi sa stvarima. Tako se vratite kući, bez da morate plakati u jastuk.
Dosta navijača Boston Uniteda u autobusu BUSA-e pitalo me hoću li i dalje doći gledati utakmicu Worksop Towna, i mogao sam osjetiti strah u njihovom glasu, kao da su se bojali da ću odustati od kluba nakon što sam svjedočio porazu.
Ne bih nikada. Bez obzira na rezultate koje klub ostvaruje, ja bih bio tamo – zbog nevjerojatne zajednice i navijača povezanih s klubom.
Odjednom je Jan rekla u mikrofon autobusa da ima nešto za objaviti i prije nego što sam se snašao, rekla je ostatku autobusa da mi je rođendan. U tom sam se trenutku našao okružen ljudima – koji su upravo svjedočili kako njihov voljeni tim gubi utakmicu 3-1 – kako mi pjevaju “Sretan rođendan”, iako sam bio potpuni stranac.
Već sam to rekao i reći ću opet: Oni su nevjerojatna skupina ljudi. Nevjerojatna. Zaslužuju najbolje.
Nakon toga, Lily i ja smo dobili isti komad papira koji smo dobili na početku putovanja – bio je to papir za predviđanje ishoda utakmica.
Malo je reći da je naš talent za predviđanje pokazao svoje pravo lice – nije ga bilo!
No, Jan nam je tada prezentirala tombolu.
Platite još funtu ili dvije, ovisno o tome koliko ulaznica želite, i imate priliku osvojiti bocu vina, slatkiše, grickalice…
Malo je reći da je naš talent za tombolu pokazao svoje pravo lice – nije ga bilo!
Ipak, bio je dobar osjećaj donirati novac BUSA-i, jer smo Lily i ja znali kamo ide novac – i išao je u dobre svrhe.
Još smo malo razgovarali i pogled kroz prozor otkrio je kako smo blizu Bostona.
Slatki, slatki Ellenders ili kako su nam Lynn i Graham Blackamore promijenili živote
Ulazeći u Lincolnshire, Graham Blackamore, koji je sjedio točno ispred nas, dao nam je prijedlog – idemo u Ellenders na pintu, a zatim bi sretno oženjeni par odveo Lily i mene u naš apartman u Bostonu.
Bilo je izrazito ljubazno od njih, pa smo prihvatili.
Napokon smo stigli na The Jakemans Community Stadium, gdje sam se oprostio i zahvalio svima u autobusu BUSA-e i obećao da se ponovno vidimo na utakmici protiv Worksop Towna u FA kupu.
Lynn, Graham, Lily i ja ušli smo u Ellenders.
Sjeli smo na kauče i počeli razgovarati.
Ispostavilo se, na moje apsolutno oduševljenje, da su i Lynn i Graham radili na ulazima prošlog stadiona Boston Uniteda – York Street – 25 godina!
Bio je to naporan posao, ali oni su to činili jer vole klub, a ne zbog profita. Imali su svoje poslove nevezane za klub. Bila je to posebna priča za slušati – istovremeno ponizna i nevjerojatna.
Moje poštovanje prema svima i svemu što okružuje Boston United postalo je još veće.
Odjednom se ispred nas pojavio glavni kuhar Tom Hall, koji kuha za igrače Boston Uniteda, predstavio se i rukovao sa mnom. Graham mu je ispričao moju priču i kako sam upravo stigao iz Hrvatske.
Bilo mi je bizarno.
Ovdje imate mene, običnog čovjeka koji je tog dana stigao u Englesku po prvi put u životu, koji ima privilegiju sjediti uz sjajne ljude poput Lynn i Grahama Blackamorea, upoznajući ljude s vrlo važnim ulogama unutar velikog Boston Uniteda.
Nisam imao pojma što tek dolazi.
Tom nam je ponovno prišao i rekao: “Pođite sa mnom”.
Graham, Lily i ja smo ustali i – na Grahamov zahtjev – slijedili Toma.
Izašli smo iz Ellendersa i ušli u hodnike Jakemans Community Stadiuma, također prepune slika.
Tamo nas je zaustavio Graham koji nam je ponosno želio pokazati jednu sliku na zidu: Bila je to slika iz 1985. godine kada je Boston United igrao na Wembleyu i – unatoč porazu – ipak organizirao paradu za navijače.
Kad vidi, jedan od sudionika parade bio je mladi Graham Blackamore s kovrčavom kosom, koji je s ponosom gledao u autobus na paradi. Jedan pogled gore na “trenutnog” Grahama i vidjet ćete isti izraz ponosa.
Nastavili smo naprijed i prije nego što sam uspio shvatiti što se događa, našao sam se u svlačionici Boston Uniteda, zapanjen situacijom.
“Što se ovo događa, zaboga, što ja radim u svlačionici Boston Uniteda?!“, iznova i iznova sam razmišljao.
Pogledao sam Toma i Grahama, a oni su se smiješili, ali s ponosnim osmijehom jednog oca – ako to ima smisla. Osjećao sam da su sretni – jer sam ja bio sretan.
Upoznao sam ih tog istog dana. Ponavljam… Upoznao sam ih tog istog dana.
Fotografija ispod: Alisa u zemlji čudesa Dino u svlačionici Boston Uniteda.
Nakon nevjerojatne turneje, zahvalili smo Tomu i vratili se do kauča u Ellendersu gdje smo zatekli Lynn koja nas je odmah pitala je li nam Graham pokazao fotografiju s parade, lagano se cerekajući, dobro znajući koliko to znači njenom mužu.
Svi smo se nasmijali, malo se našalili s Grahamom i sjeli na kauče.
Upoznajte Roya Hackforda i Johna Blackwella
Malo smo razgovarali, prije nego što je Graham primijetio Roya Hackforda i Johna Blackwella – obojica u odijelima – kako prolaze kroz Ellenders i pozvao ih k sebi. Poslušali su i sjeli pokraj nas na kauče.
Nisam imao pojma tko su oni, pa sam slušao kako ih Graham predstavlja.
Roy Hackford je Grahamov prijatelj kojeg poznaje cijeli život, s kojim je išao u osnovnu školu, dok je John Blackwell legenda Kluba – objasnio mi je Graham s mladenačkim osmijehom na licu.
Roy je sjeo lijevo od mene, dok je John sjeo nasuprot mene.
Razgovarali smo o klubu, o tome kako smo Lily i ja ovdje, o Lynn i Grahamu, o Skegnessu…
U tom sam trenutku osjećao kako tu ne pripadam. Ali ne u negativnom smislu, već na “što-sam-ja-to-pobogu-učinio-da-zaslužujem-sjediti-s-ovim-ljudima” ne pripadam smislu.
Roy me pitao jesam li dobio program utakmice od danas, na što sam odgovorio negativno, jer oni baš i nisu stvar u Hrvatskoj, a i nikad ih nisam ni vidio uživo.
Pogledao me s osmijehom na licu i ležerno rekao: “Sačekaj minutu”, te ustao i nestao na minutu prije nego što se pojavio s nekoliko programa utakmice koje mi je poklonio.
Bio sam zapanjen po 15. put tog dana.
Zahvalio sam Royu, nježno ih stavio po strani i nagnuo se u razgovor. Moj dragulj od djevojke i paparazzo Lily se ugasio nakon više od 40 sati nespavanja. Svi smo to primijetili, ali smo je razumjeli.
Bio je to ipak dug, dug, dug dan.
Ali bio je to dan koji ćemo pamtiti do kraja života.
Pa sam odlučio izdržati još malo.
Još sam malo razgovarao s Royem, i iako nas je doslovno tek upoznao, predložio je da nas svojim autom odveze u Skegness, da vidimo poznato, nagrađivano, živopisno ljetovalište nadomak Bostona.
Još jednom, rado sam prihvatio.
“Ovi ljudi su predobri za ovaj svijet“, pomislio sam u sebi gledajući Roya, Johna, Lynn i Grahama.
Popili smo pivo i odlučili da je vrijeme za spavanje. Uostalom, Lily je to isto odlučila pola sata prije nas.
Obećanje iz BUSA busa i želja da se što prije vratimo
Ustali smo, pokupio sam programe utakmice koje mi je donio Roy i krenuli prema autu bračnog para Blackamore.
Bilo je oko 22 sata i Lily i ja smo bili apsolutno spremni zaspati. Lynn i Graham odvezli su nas do našeg apartmana i – znajući da sutradan idemo u London gledati Arsenal protiv Manchester Cityja i vraćamo se u Boston u srijedu – poželjeli nam sreću i rekli da jedva čekaju da se vratimo.
Srdačno smo im se zahvalili, ušli u naš apartman i čim smo dotakli svoje krevete – zasluženo zaspali.
Vratit ćemo se u Boston za četiri dana.
Ali nismo imali pojma u kakav ćemo raj ušetati.
Kraj prvog od dva dijela.
