Odmah po završetku Drugog svjetskog rata, sredinom lipnja 1945., u Zagrebu, u tadašnjem Društvu hrvatskih književnika, održano je neformalno suđenje književnicima koji su ostali živjeti u Zagrebu za vrijeme NDH.
Na to nas je podsjetio poznati zagrebački odvjetnik Srećko Ilić. Tada je tzv. Sud časti ovog društva proglasio Ujevića ustaškim suradnikom!
“Na sastanke Suda časti dolazio je predsjednik tog „časnog suda“ Zdenko Štambuk s pištoljem za pojasom (kasnije tajnik DHK). Tin je bio izbačen iz ovog društva te „osuđen“ na petogodišnju zabranu objavljivanja književnih djela, unatoč činjenici da nije ni surađivao s ovom literarnom institucijom. S obzirom da je Tin jedino živio od pisanja, ovo mu je bila vrlo teška kazna, kao da je osuđen na smrt! Od te optužbe i tog „suđenja“ jedan od najboljih i najpopularnijih hrvatskih pisaca nikada se nije oporavio,” objasnio je Ilić, uz napomenu da je umro 1955., u 65. godini života, na rubu siromaštva.
Zanimljivo je da danas Društvo hrvatskih književnika broji čak blizu 500 članova, da se po ovom pjesniku nazivaju ulice i neke institucije, a da za većinu „uglednih hrvatskih pisaca“ obično znaju samo uži prijatelji i suradnici, iako ih se “svake godine“ nagrađuje i o njima objavljuju „prazni“ feljtoni.
Tin je zaslužio da mu se DHK ispriča, kao i drugim velikim hrvatskim piscima, poput Zlatka Tomičića, kojeg su svojedobno, također, progonili u ovom društvu, gdje svaki drugi umišlja da je „nobelovac“.
Pored toga, zašto Društvo hrvatskih književnika ne bi i nosilo naziv po ovom kulturnom velikanu? Bila bi to mala satisfakcija za sve gadosti koje su mu za života činili.
Nakon Drugog svjetskog rata, Titovi partizani, osudili su i neke druge velike hrvatske umjetnike, poput Lovre pl. Matačića. Njega su osudili najprije na smrt, a poslije su presudu preinačili u zatvorsku kaznu. Proveo je više od jedne godine u komunističkoj robijašnici, a potom su ga pomilovali i prognali u Makedoniju. U Zagreb se vratio tek 1970., gdje je živio i radio do smrti.
Inače, komunisti su proganjali pojedine hrvatske pisce i ako su negdje uspjeli objaviti neku pjesmu posvećenu Hrvatskoj.
O tome, barem prema šutnji većine članova DHK ili onog nekakvog drugog udruženja lijevih pisaca, i dalje se ne govori i ne piše, barem ne dovoljno.
Dragovoljno je DHK napustila (2010.) i Vesna Parun. U svakoj državi bio bi to kulturni škandal, ali ne i u Hrvatskoj, gdje se gotovo nitko zbog ovakvih stvari ne nervira.
No, tijekom zadnjih godina ni pisci ni glumci ni kipari ni pjevači domoljubne tematike, nažalost, više nisu „na cijeni“.
To je nama naša borba dala!
