Loptica je prebačena na stranu predsjednika Zorana Milanovića od kojega se sada čeka odgovor premijeru Andreju Plenkoviću koji zasigurno neće biti isprike umotane u celofan i ukrašene mašnicama.
Hrvatska je po prvi puta od svoje samostalnosti dovedena u situaciju da sve odluke koje po Ustavu donose predsjednik Vlade i predsjednik RH stoje i čekaju da se na dva brda zavijore bijele zastave. Zastava nema, a obračuni između premijera Andreja Plenkovića i predsjednika Zorana Milanovića dovode do Ustavne krize, problema oko curenja vremena za imenovanje ravnatelja VSOA-e, imenovanja veleposlanika, a proteklih godinu dana nemamo ni vojnog predstavnika u NATO savezu.
Sve to samo zbog komunikacije dva čovjeka koji imaju ego kao kuća, a očito i neke stare razmirice koje nisu zatvorili.
Sam početak prepucavanja Milanovića i Plenkovića uglavnom je zabavljao i medije i stanovnike Hrvatske koji su nagađali radi li se o dobrom PR triku kojim pokušavaju zamagliti neka događanja.
No, stvari su polako izmicale kontroli, a uvrede bivale veće i jasnije ukazivale na vrijednosti obitelji iz kojih obojica dolaze. A, obojica su djeca komunizma koja su rasla uz prednosti koje je ovaj sustav davao obiteljima onih koji su bili na dobrim pozicijama. Obojicu su obitelji sklonili od sudjelovanja u Domovinskom ratu i poslali na školovanje, obojica su imala priliku školovati se vani, obojica su iz kuće ponijeli vrijednosti za koje se branitelji nisu borili, obojica su već od djetinjstva bili pripremani da će doći do samog vrha vlasti.
Razlika između njih je kvart u kojem su odrastali i jezik ulice koji je Milanoviću postao oružje u ratu s Plenkovićem. Vrijeđanje je preraslo u probleme s kojima se očito Hrvati puno ne zamaraju.
Naime, sudeći prema društvenim mrežama, raznim grupama i komentarima na ulici, ljudi su se svrstali uz Plenkovića ili Milanovića. Za mnoge je to svrstavanje desno ili lijevo iako, ako bolje razmisle, više ne znaš tko je desno, a tko lijevo i postoje li uopće te dvije strane.
No, građani bi ipak trebali znati da o VSOA-i ovisi naša nacionalna sigurnost, pa čak i europska sigurnost, zbog čega bi Hrvatska mogla postati država problem.
Plenković je najavio kako ne želi više divljaštvo u komunikaciji te zatražio od Milanovića ispriku s “četiri-pet mašnica”, a preporučio mu je i da se ispriča uz ono “frende oprosti, znaš ja sam takav”. Mora se priznati zanimljiv koncept predložene isprike kada se zna da su uvrede pljuštale na relaciji predsjednik države i premijer Vlade te obrnuto, a ne vrijeđanje dva “frenda”.
Premijer je prilikom održavanja jučerašnje konferencije za medije pokazao staloženost i čak strpljenje s novinarima i njihovim pitanjima, napominjući kako Milanović ni tu nema strpljenja i pristojnosti te pojedinim novinarima zabranjuje dolazak na njegove press konferencije, a drugima zabranjuje pitanja.
No, kada je poručivao preko medija svom “frendu” Milanoviću kako se treba ispričati, nije mogao iskontrolirati govor tijela i ton u glasu koji je odavao koliko uživa u osjećaju nadmoći. Ali, nadmoć je trajala tek par sati, kada se “frend” Milanović uozbiljio i u izvanrednom obraćanju poslao poruku naciji i svim časnicima koji pristanu na Banožićev prijedlog da budu v.d. ravnatelja VSOA.
Poruku koju mnogi nisu čuli, a uglavnom nikoga i nije zabrinula, osim što je pokazala da je premijer Andrej Plenković očito shvatio da se mora vratiti korak unatrag. Ipak, nije pristao sjesti za stol s Milanovićem i konačno riješiti sve ono što je davno trebalo biti riješeno. Zašto Plenković može sjesti s Anom Brnabić, srbijanskom premijerkom koja je vrijeđala Hrvatsku i Hrvate, a s hrvatskim predsjednikom Milanovićem ne može bez isprike, nejasno je. No, jasno je da je obojici mandat pri kraju, a onda ćemo vidjeti ocjenu Hrvata.
Plenkoviću se ipak mora odati priznanje na opuštenosti kojom se seli s jednog kraja Hrvatske na drugi, malo skokne do Brisela, a po potrebi i susjedne nam Bosne i Hercegovine ili Srbije, u vrijeme kada bi nekog manje otpornog na stres situacija s četvrtim tjednom štrajka u pravosuđu, velikom plinskom aferom i aferama koje je stavio pod tepih učinila barem nervoznim.
Očito je da je naš premijer domaću zadaću o PR-u jako dobro savladao, a tijekom proteklih 7 godina i shvatio da zaista, kako i sam otvoreno kaže, može raditi što god hoće.
