Predstojnik ureda ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog objavio je da je jučer ruska strana oslobodila 100 vojnika i jednog civila u zamjenu za 101 ruskog ratnog zarobljenika.
Vijest je to koja u ratovima donosi olakšanje obiteljima razmijenjenih zarobljenika, a njima spas, ali i doživotna sjećanja, patnju i otvorenu ranu. Razmijenjeni Ukrajinci branili su južni grad Mariupolj prije nego što je pao u ruke ruskih snaga, napisao je Andrij Jermak na Telegramu uz video snimku ukrajinskog razmijenjenog branitelja koji ljubi tlo svoje domovine. Grad koji je branio i mjesto gdje je bio jasno govore o patnjama koje je prošao. A, snimka budi neka druga sjećanja – bolna i teška i nakon skoro 30 godina.
Mjesto radnje različito – Hrvatska, crta razgraničenja Pakovo Selo – Žitnić. Stojimo i čekamo, a oko nas hrvatska vojna policija, pregovarači i oni koji trebaju biti razmijenjeni. Među njima i Mladićev punac, za kojeg su konačno pristali zamijeniti mog muža. U blizini je, u neprijateljskoj uniformi, muškarac srednjih godina, obrijan, čist i očito netaknut.
Stojimo i unatoč suncu tresemo se od straha gledajući u daljinu cestom koja vodi prema Kninu. Čekamo autobus koji će dovesti naše. Ovaj u neprijateljskoj uniformi nam se ceri i pokazuje tri prsta. Vojni policajac koji ga čuva pravi se da ne vidi, a mi smo toliko obuzeti strahom da će ponovno sve biti samo prazno obećanje i da ćemo se tko zna kada ponovno vidjeti s onim kojeg čekamo ili možda više nikada.
Čujemo zvuk. Iz pravca Knina dolazi hitna i brzo prolazi pored nas. Poslije doznajemo da je vozila svećenika pred kojim je papa Franjo u Sarajevu kleknuo i poljubio mu ruku. Bio je doslovno jedva živ od batina i raznih drugih mučenja koja je prošao.
I konačno dolazi autobus. Staje u Žitniću. Polako iz njega izlaze naši branitelji zarobljeni na Kupresu i tko zna gdje sve. Pokušavamo prepoznati Vladu. Ne uspijevamo. Prelaze u Pakovo Selo. Muškarac zarastao u bradu, neuredne kose i prljav polako se spušta na koljena i ljubi našu hrvatsku zemlju. Mislim, što je ovaj jadnik prošao. Vladina sestra i ja se pogledavamo…ni ovaj puta ga nema. To je već četvrta razmjena na kojoj je obećano da će biti i on. I opet ništa. U očima nam se vrte suze.
Primjećujemo da nam prilaz muškarac koji je ljubio hrvatsku zemlju. Ponovno se pogledavamo s nerazumijevanjem. Ne, to nije Vlado. Niti jedna od nas ne prepoznaje mladog branitelja. Ni odjeću mu ne prepoznajemo. Prilazi, grli nas obje i plače. Izbliza vidimo da mu je glava puna ožiljaka od gašenja cigareta.
Drugo je to vrijeme od ovog koje sada potresa rat u Ukrajini, ali rane su iste. Patnje slične. A, tek one koje slijede nakon svega proživljenog.
