Sve si mi dao, Stvoritelju, a ja se sinoć nisam mogla odreći bar malo sna i od srca ti zahvaliti.
Izvor: Hagio.hr / Marina Ćavar
Nedavno sam imala rođendan. Došli su mi dragi ljudi. Donijeli prekrasne poklone. Predivne ruže. Šalili smo se, družili, dobro jeli, gostili se i ispričali. Sjetili se puno toga iz prošlosti, obogatili jedni druge. A na kraju je jedna gđa uzdahnula i rekla: „Isus je rješenje za sve.“
Gosti su dolazili i izmjenjivali se. Svatko je ostavio dio sebe u mom domu i komadić ljubavi.
Na kraju dana, imala sam snage samo pružiti se na krevet. Mislila sam, pa ne moram danas imati večernju molitvu baš sjedeći ili klečeći. Prof. kaže da se može, osobno, ponekad moliti i ležeći. Držeći se doslovno toga, krenula sam moliti i zaspala već u drugoj minuti. Bez susreta s Isusom, bez Evanđelja, bez opraštanja. Ali, ono najvažnije, bez zahvalnosti…
Ujutro sam se probudila i osjetila žalost. Sve si mi dao, Stvoritelju. Dan je bio tako bogat, a ja se sinoć nisam mogla odreći bar malo sna i od srca ti zahvaliti. No, u tom trenutku pokajanja, osjetila sam samo kako me preplavljuje čista ljubav i milosrđe, kao da mi tihi glas duboko u srcu govori:
„Dopusti da ti oprostim…“
