Sreća je kad znate gdje pripadate. Tad imate hrabrosti stati pred smrt jer znate da je to vaše mjesto vrijednije od vašeg života. Vukovarci to najbolje znaju.
Povodom godišnjice pada Vukovara objavljujemo tekst koji je 2012 objavljen u šesnaestom broju časopisa Hagio.hr.
Piše: Snježana Rukavina, prof., Slavonski Brod
Poznajem ljude koji slave dva rođendana u godini. Ljudi su to koji imaju iskustvo gubitka života i ponovnog rađanja. Jedan takav čovjek i moj je tata. Vukovarac, branitelj i jedan od mnogih zatočenika Domovinskoga rata. S trideset i četiri godine proživio je cijelu vukovarsku priču koja i danas potresa pri samom spomenu.
Zanima li vas kako danas, dvadeset godina poslije, žive ljudi koji su branili Vukovar i imali sreću vratiti se u njegov zagrljaj? Kako se svako jutro bude s ranama koje su im nepravedno zadane?
Bili su nevini braneći svoj dom, svoj grad, svoje mjesto pod zvijezdama.
Sreća je kad znate gdje pripadate. Tad imate hrabrosti stati pred smrt jer znate da je to vaše mjesto vrijednije od vašeg života. To mjesto pod zvijezdama pripada i vašoj djeci i unucima i zato se ne date. Vukovarci to najbolje znaju.
U travnju ove godine u Slavonskom Brodu održan je glazbeno-scenski recital „Grad“, posvećen Vukovaru i vukovarskom novinaru i piscu, Siniši Glavaševiću. Ta je prigoda omogućila Brođanima podržati izgradnju Centra za hagioterapiju. Poneseni dubinom Sinišinih priča koje otkrivaju duboku spoznaju duha upustili smo se u razgovor o neočekivanoj vezi između Sinišinih „Priča o Gradu“ i hagioterapije. Izvođači recitala, glumac Rene Medvešek i kantautor Čedo Antolić, izrazili su divljenje Sinišinoj čistoći s kojom je otišao u smrt. Bez ijedne trunke mržnje u srcu, suočen s vlastitom smrću, on u svojim pričama izražava sućut prema neprijatelju i okorjelim srcima koja, na njihovu nesreću, za života nisu naučila čuvati, razvijati i njegovati ljubav, poštenje i čistoću; prema onima koji nisu znali da više vrijedi život čovjeka koji praznih džepova, ali uzdignute glave hoda gradom od života bez duše. A dušu, nju je lako izgubiti, ako naši ciljevi nisu usmjereni prema svjetlu i vrijednostima koje doista čine život.
Vukovarci danas, barem oni koje poznajem i vrlo cijenim, imaju tu prednost živjeti život jer ga shvaćaju. Jasno razlikuju bitno od nebitnog i čak su spremni podnijeti nezamisliv teret jer znaju da je njegova cijena neizmjerna. Razgovarate li s njima o godinama koje su prošle, nećete čuti žaljenje za gubitkom kuće i drugih dobara u čiju su izgradnju utrošili mladost. Ne. Oni svakodnevno zahvaljuju Bogu što imaju obitelj i što mogu Sinišinu priču živjeti i dalje.
Vjerujete li u radost zagrljaja? Ja da. Jedna sam od onih Vukovaraca koji više ne žive u svom gradu. Udala sam se i otišla. No godine progonstva i izbivanja od kuće naučile su me kako su male udaljenosti između gradova, država i kontinenata kad ste dušom povezani. Nema te zemlje ni grada na ovome svijetu koji je predalek za zagrljaj. Zato Vukovarci putuju i grle se.
Mnogi se nisu vratili, ali oni najvjerniji koji jesu pecaju, plešu, grle se i slave dva rođendana. Od njih možemo mnogo naučiti. Oni su živi svjedoci neizmjerne ljubavi koja stvara i koja je neuništiva. Život nas uvijek stavlja pred nove izazove. Ne pušta nas iz svojih ralja dok ne spoznamo tko smo i čiji smo. Time nam čini uslugu jer nam ta spoznaja donosi neizmjernu slobodu i radost. Daleko od ljudskih očiju, u našim najskrivenijim dubinama, nalazi se čežnja za upuštanje u najuzbudljiviju pustolovinu u kojoj ćemo pronaći sebe i otkriti smisao svoga postojanja.
Izazivajući nas na dvoboj, život u nama budi želju za borbom i ostvarenjem. On nam je dan da progledamo i konačno budemo svoji. Čovjekoljubivi, kreativni, svestrani i jedinstveni.
