Pred pad Vukovara sjećanja naviru. Tanja Domazet Belobrajdić prisjetila se na svom Facebook profilu proboja iz Vukovara, 16. studenog, pred pad Grada Heroja”
Jedna fotografija ubijena gelerom. Jedna školska slika. Nekoliko vrećica šećera. Puška i dva okvira. I kreneš u noć. Nas 38.
Kako izgleda strah?
Proboj 16.11.1991. Trideset i jedna godina. Još jedan ovakav život, ja ne bih preživjela. 38.
Onda je netko rekao – “Idemo, idemo, ostavljaj sve, ne nositi ništa što zvecka!!!“
Zgrabila sam iz kutije iza paravana nekoliko vrećica šećera i strpala ih u džep hlača, ostavila na stolu večeru, kad zaklopim oči, još osjetim miris špageta iz SDO paketa. Još vidim moga mršavog Vladimira Kolaka Koleta, s prekriženim krakatim nogama i cigaretom. Molim ga da ide, neće, kaže – s bratom će u bolnicu. I njega i brata su ekshumirali na Ovčari.
Ulazi Slobodan Pavlić, naš Bobo, povlači me u stranu, čudim se, nikada nije puno govorio. Pita me, imam li čistog veša, ide u bolnicu. Kod jedne, njegove… Za nju mu treba. Vadim sve, molim ga da ide, neće, s njom će ostati. Ekshumirali su ga na Ovčari.
Pa krećemo… Nas 38.
I u tom proboju, među repama gdje smo čekali, osjetila sam kako ne mogu više. Otpalih noktiju u tri broja većim, mokrim čizmama, u košulji, promrzla svojom krivnjom (jaknu sam odbacila negdje u njivama, bilo mi je u tom trenutku vruće i bila mi je teška), rekla sam: “Ja dalje ne mogu“.
Jedan, nebitan netko, ime mu ne pamtim ako sam ga ikada i znala, rekao je: “Rekli smo kada smo pošli, tko ne bude mogao dalje, ostavljamo ga“. A Zdravko, moj divni suborac, prijatelj, kum, brat, okrenuo je prema njemu onog svog šarca kojeg je nosio opasan redenicima kao da perce nosi i zarežao: “Odbij, ili svi ili nitko!”. Meni je potom, sasvim drugim glasom, rekao: “Tanjo, možeš ti to“. I mogla sam.
Razdanilo se. Trčimo prema bari. U vagašima gdje su prošli transporteri, nakupila se kišnica, oni bliži, već piju. Nudi mi tableticu za vodu. Vičem – “Miči se, popit će mi svu baru!”
Ovi dani istjeraju najskrovitija sjećanja. Ležim u vinkovačkoj bolnici. Bez noktiju na nogama. Bez svoga grada. S kreveta preko puta maše mi prijatelj kojeg je druga grupa izvukla ranjenog iz kukuruza. Živi su, odahnem. Prilazi mi žena. Plače. Ne poznajem je. Ljubi me i kaže mi – “Imam nešto za tebe. Trebat će ti“.
“Nemam ništa drugo” – dodaje… I odlazi. U ruci mi ostaje mali prozirni neseser, poput tanke pernice. Otvaram. U njemu dva para gaćica. Prinosim ih licu, mirišu na čisto. I počinjem plakati, nakon dugo vremena. Brišem suze gaćama.
