Afera INA je razotkrivena jer su se akteri ove afere toliko osjećali sigurnima da su pola milijarde kuna držali na računu jednoga umirovljenika. Tu apsurdnu činjenicu je obični bankovni činovnik sukladno Europskoj direktivi poslao Uredu za sprječavanje pranja novca koji je o tomu izvijestio DORH, kaže saborska zastupnica Karolina Vidović Krišto.
Priča o INI razotkrila je u svoj svojoj golotinji razinu korupcije koja vlada u Hrvatskoj, no saboroska zastupnica Karolina Vidović Krišto postavlja pitanje što se tek događa u drugim velikim državnim poduzećima, kada se ovako velika krađa mogla dogoditi u jednoj INI sa stranim suvlasnikom koji u praksi djeluje kao vlasnik.
Vidović Krišto postavlja zanimljiva pitanja, na koja nije teško odgovoriti, no teško je razumjeti ono što se događa jer nije logično. A, ona u svojoj objavi kaže:
Što bi bilo kada bi se ovakve afere dogodile, primjerice, u Francuskoj
“Svaka zdravo razumna osoba postavlja si ovih dana pitanje – ako četvrta razina upravljanja u INI može ukrasti milijardu kuna, i da to nitko ne primijeti, koliko onda mogu ukrasti više razine?
Isto tako se postavlja pitanje – ako se to događa u INI, gdje postoji strani partner i država kao suvlasnik, te po logici stvari postoji nekakva međusobna kontrola, što se onda događa u HEP-u, Hrvatskim cestama, Hrvatskim vodama, Hrvatskim šumama, itd.?
Međutim, u Hrvatskoj se ne primjenjuje zdrava logika, a vladajuće strukture koriste dobroćudnost hrvatskog naroda nesklonog javnim prosvjedima, te do kraja zlorabe svoje pozicije. Jer, razinu nepravdi koje trpe hrvatski građani bi Francuzi, Česi ili Rumunji već odavno riješili na ulici!
Aferu nisu pronašla državna tijela
Premijer Plenković iznosi tvrdnju da su pljačku u INI pronašla državna tijela, a mediji nekritički prenose njegovu izjavu. Bezočna laž!
Ova afera je razotkrivena jer su se akteri ove afere toliko osjećali sigurnima da su pola milijarde kuna držali na računu jednoga umirovljenika. Tu apsurdnu činjenicu je obični bankovni činovnik sukladno Europskoj direktivi poslao Uredu za sprječavanje pranja novca koji je o tomu izvijestio DORH.
U DORH-u su po primitku ove prijave bili svjesni da se veličina ovog kriminala ne može sakriti te da je previše ljudi upoznato s njom, te su u strahu da im se ne dogodi veća sramota od one u slučaju Žalac, pokrenuli kazneni postupak.
Slučaj INA je dokaz na koji način rade državne institucije kao što su Porezna uprava, Policija, DORH, obavještajna služba SOA. Navedene službe ne samo da ne rade svoj posao, one su u slučaju INA dokazale da znaju za kriminal ali ništa ne poduzimaju.
Isto tako, mediji zajedno s Plenkovićem i ostalim dužnosnicima ovih dana promiču potpuno lažnu i apsurdnu tezu da milijardu kuna može ukrasti pojedinac iz uhodane tvrtke kao što je INA. Doista nam vrijeđaju inteligenciju.
U tvrtkama kao što je INA svaki ugovor prođe 10-ak ruku, pravni odjel, računovodstvo, kontroling – znači, za ovako primitivnu korupciju znalo je niz osoba.
To bi bilo kao da iz kuće s nekoliko čuvara netko ukrade trosjed iz dnevnog boravka, a da to ne primijete ni čuvari, ni osoba koja je svaki dan u tom dnevnom boravku, te da ta osoba tek pri posjetu kod susjeda, kod kojeg je ukradena roba završila, shvati da je pokradena?! Prvo bi se postavilo pitanje mentalnog zdravlja te osobe, a potom, što su radili zaštitari kada su lopovi iznosili trosjed? Jer, to je nemoguće ne primijetiti!
Demaskiranje korupcije
Upravo krađa od milijardu kuna u INI jest u potpunosti demaskirala razinu korupcije u Hrvatskoj te blokirane institucije.
U Hrvatskoj svaka osoba ima OIB, i ako po jednom OIB-u imovina u jednoj ili dvije godine naraste za desetke milijuna kuna, a ta je osoba zaradile, primjerice, pola milijuna kuna, onda to ne može ostati neprimijećeno.
Imamo bezbroj primjera da institucije ne djeluju. Stanje državnih institucija koje su zadužene sprječavati lopovluk možemo opisati kao čovjeka kojemu su slomljene noge, a od kojeg očekujete da ustane i počne hodati.
Slomljene noge simboliziraju blokadu institucija u Hrvatskoj – policije, DORH-a, Porezne uprave, sudova. Ove institucije blokirane su, to jest, ne rade ono što im je zakonom propisano, a za što primaju plaću. Navedene institucije ne rade svoj posao kako bi uska skupina privilegiranih moćnika mogla neometano krasti i bogatiti se.
U situaciju blokiranih institucija i korupcije Hrvatska nije upala ni jučer, ni danas, i temeljito elaboriranje stvarne geneze zahtijevalo bi mali znanstveni rad. Institucije su došle u potpunu blokadu zbog primjene selektivne pravde i neraščišćivanja afera kada se za njih sazna.
Povezanost politike i medija
Uvezanost politike, medija i pravosuđa onemogućava utvrđivanje činjenica o javno poznatim aferama.
Jer, ako se sazna da je, primjerice, Radimir Čačić ostao HBOR-u dužan na desetine milijuna kuna, onda ga kao prvo mediji ne mogu tretirati kao komentatora i političkog čimbenika dok se ne raščisti je li Radimir Čačić zlorabio svoju poziciju i bogatio se na štetu proračuna, to jest, hrvatskih građana!
Onda mediji ne mogu tretirati Slavka Linića kao komentatora i političkog čimbenika, kad se zna da je Linić dao 100 milijuna dolara svome partijskome drugu Damiru Vrhovniku, te time oštetio Hrvatsku. Kad se zna da je prodao Večernji list Styriji, a Styria je nakon preuzimanja Večernjeg lista prodala dionice tadašnjeg VIP-a, sadašnjeg A1, a smo tom prodajom uprihodila duplo veći iznos nego što je platila cijeli Večernji list?!
Linić je, kao što znamo, bio predsjednik Nadzornog odbora INE, te je otpočetka sudjelovao u kriminalu oko INE prilikom prve transakcije s MOL-om 2003. godine.
Kako mediji nisu na ispravan način problematizirali Linićeve rabote, kao što ih ni pravosuđe nije procesuiralo, Milanović, unatoč spoznajama o upetljanosti u nezakonite rabote, Linića postavlja 2011. za ministra financija, nakon čega Linić nastavlja štetiti Hrvatskoj, uvodeći kriminalni pred-stečajni zakon u hrvatsko zakonodavstvo te najvećom privatizacijskom pljačkom, koja se zove privatizacija Croatia osiguranje.
Upravo tog Linića mediji sustavno intervjuiraju, te prenose njegove izjave – koje se, inače, podudaraju s Plenkovićevim.
Taj dokazani muljator i smutljivac, Slavko Linić, je kao ministar financija uveo apsurdna pravila koja do dan danas nisu ukinuta. Porezna uprava koja ne vidi kad se milijarde kradu, terorizira ugostitelje ako se iznos u blagajni nekakvog ugostiteljskog objekta ne podudara s izdanim računima. Pa, konobari dobivaju napojnice i tek dnevnim obračunom uzmu te napojnice; do tada su u blagajni i logično je da imaju viška u blagajni. Zbog toga maltretirati ugostitelje govori o sustavnom obespravljivanju bespomoćnih, vrijednih ljudi. Kakav apsurd!
Zbog INE se i ubijalo
Posebno je degutantno medijsko tretiranje odvjetnika Nobila u slučaju INA.
Anto Nobilo je odvjetnik Josipa Perkovića koji je osuđen za ubojstvo jednog od direktora INE, Stjepana Đurekovića. Perkovićev zločin motiviran je upravo zaštitom lopovluka u INI. Nobilo je zdušno branio i još uvijek brani Perkovića koji je organizirao ubojstvo Đurekovića kako bi kriminal u INI još 80-ih godina zaštitio.
Njemački sud u presudi udbinom suradniku Krunoslavu Pratesu, koji je podnosio izvješća Nobilovom klijentu J. Perkoviću, temeljito opisuje krađu iz INE još 80-ih godina. Njemačko pravosuđe utvrdilo je kako su pri kupnji nafte djeca komunističkih moćnika (sin Mike Špiljka, Vanja Špiljak, a kao što znamo u INI je radio i sam Titov sin, Mišo Broz) pri kupnji nafte na inozemnim tržištima imali uhodan mehanizam da zapisnički konstatiraju kako je došlo do gubitka pri prijevozu, to jest, plaćali su veće količine, a s prodavateljem imali dogovorenu manju isporuku. Razliku su dobivali na svoje inozemne račune. To su Nijemci nazvali kick-back-sistemom.
INA je ostala kasica prasica
I, kao što vidimo, taj kick-back-sistem u INA u različitim oblicima funkcionira do današnjih dana.
HDZ-ov potpredsjednik Vlade Oleg Butković hvali tog Vanju Špiljka kao dobrog investitora a mediji mu daju prostor i prikazuju Špiljka kao uspješnog poduzetnika. To je ta manipulacija koja je dovela do urušavanja pravnog poretka u Hrvatskoj.
Udružene snage medija potpomognute gore opisanim osobama, kao i drugim političkim akterima, bagateliziraju INA pljačku i pokušavaju je prikazati kao izdvojen slučaj.
Šef SDP-a, koji je osobno sudjelovao u šest puta većoj šteti za hrvatsku državu, u slučaju Uljanik (6 milijardi kuna je izgubila RH), ima obraza nastupati u javnosti i držati moralne prodike.
U svakoj iole funkcionirajućoj državi nakon ovako skandaloznog otkrića mora odstupiti cijeli lanac koji se zove nadzor: prvi u tom nizu jest Porezna uprava.
Svatko tko je ikada kupovao nekakvu nekretninu ispunjavao je obrazac Porezne uprave, a u tom obrascu postoji i pitanje izvora iz kojih se financira kupo-prodajna cijena.
Kako je moguće da su pojedinci iz afere INA kupovali na desetine nekretnina, a da Porezna uprava ništa nije primijetila? Jer, kao što znamo, sustav je reagirao zato što su banke javile da jedan umirovljenik ima pola milijarde na računu.
Da su nekim slučajem sadašnji osumnjičenici radili kao komunistički sinovi 80-ih, nikada ih se ne bi uhvatilo.
Ključno pitanje jest – što i kako rade one institucije koje mi plaćamo?
Porijeklo imovine
Ovu tezu potkrepljujem činjenicom da jedan od čelnih ljudi tajnih službi u Hrvatskoj, SOA-e, ima milijunski vrijednu nekretninu, i to u zgradi skupa s vlasnikom PPD-a Pavlom Vujnovcem za kojeg se vežu razne kontroverze. Kako je to moguće? Nije li ovo dokaz da i Milanović i Plenković pripadaju istoj skupini? Oni se svađaju na “birtijaškoj” razini zbog svojih ega, a ne zato što imaju neku viziju ili zato što im je stalo do života hrvatskih građana.
Nakon slučaja INA već je moralo biti formirano posebno tijelo na razini vlade, koje je već moralo izvijestiti vladu o propustima sustava. Već je morao biti razriješen ravnatelj Porezne uprave. Isto tako, morali su biti analizirani i izvrgnuti temeljitoj kontroli svi značajniji ugovori u zadnjih pet godina kojima se nešto kupuje ili prodaje – ne samo u INI, već i u HEP-u, u Hrvatskim šumama, Hrvatskim vodama, itd. Međutim, ništa se od ovoga nije dogodilo.
Hrvatska je suočena s neviđenom kontrolom medija putem kojih vladajuće strukture manipuliraju javnošću kako bi se neometano mogle protupravno bogatiti.
Tako je i Jutarnji list u stanju u tijeku razotkrivanja afere INA, bez ikakvih argumenata, prikazivati Plenkovića kao heroja koji spašava Hrvatsku.
Kao što bez argumenata slave Plenkovića, tako i ogromne štete bagateliziraju kao da je riječ o bezvrijednim pojavama. Tako dvije milijarde kuna štete koje će hrvatski građani u procesu arbitraže protiv MOL-a, ponovno zbog INE, platiti zbog neodgovornog i vjerojatno ciljanog čina bivšeg ministra Ivana Vrdoljaka imaju tretman kao da je riječ o vrećici kikirikija.
Pravna država ne poznaje iznimke
Ovdje ću navesti jedan primjer koji nema veze s korupcijom, ali ima veze s odgovornošću državnih čimbenika to jest funkcioniranjem pravnog poretka.
2006. godine Franz Beckenbauer, legenda njemačkog nogometa, koja je u to vrijeme bila predsjednik organizacijskog odbora za svjetsko nogometno prvenstvo u Njemačkoj, zaustavljen je od policajca zbog prebrze vožnje na cesti. Kad je policajac prepoznao Beckenbauera, s njime je porazgovarao nekoliko riječi i pustio ga da vozi dalje – bez kazne.
Taj slučaj dospio je u medije, i policajac je dobio otkaz.
U tomu je poanta. Pravna država ne poznaje iznimke. Ako se u sustavu počnu primjenjivati iznimke, taj sustav gubi smisao i automatski generira nered i bezakonje.
Problem Hrvatske je što je još uvijek na djelu stari jugo-narativ, a on simbolizira laž, obmanu i bezakonje. Netko je zaslužan, pa može kršiti zakone? To vladavina prava ne poznaje! Selektivna pravda uzročnik je pravnog kaosa.
Porezna uprava maltretirat će ugostitelja za 10 kuna viška u blagajni, ali neće postavljati pitanje odakle bogatstvo sucima, političarima, menadžmentu HEP-a, itd.
Moramo biti svjesni da svaku kunu koja se korupcionaški otuđi iz INE, HEP-a, Grada Pule ili Županije zadarske, mora nadoknaditi hrvatski porezni obveznik.
I ne smijemo se dati zavesti pričama “kriv je HDZ“ – to je pojednostavljivanje. To je bila Milanovićeva teza nakon Jadranke Kosor, a upravo je njegova vlada provela najveće korupcionaške afere u povijesti Hrvatske: to su privatizacija Croatia osiguranja i pred-stečajne nagodbe. Sada imamo neviđenu korupciju Plenkovićeve vlade, zbog čije nepravde je pola milijuna Hrvata napustilo svoju domovinu, koji je do kraja blokirao institucije, a to bezakonje je rezultiralo time da su nam profesori, učitelji i medicinske sestre postali kategorija siromašnih građana.
Krivi su svi koji su sudjelovali u vlasti, a ne samo HDZ
Kriv je naravno HDZ, ali kriv je i SDP, kriv je i HNS – krivi su svi koji su sudjelovali u vlasti, ali je kriva i oporba koja prešućuje stvarno bitne teme, te iz straha ili koristoljublja sudjeluje u pseudo-ideološkim temama te se ne bori protiv zlouporaba i lopovluka.
Mi nemamo alternative, jedan jedini put je ispravni put, a on se zove – vladavina prava i urediti Hrvatsku.
Jednakost pred zakonom i ispravna primjena zakona su standardi koje moramo u Hrvatskoj uspostaviti. To podrazumijeva i odgovornost za učinjeno i izgovoreno. To znači da se svaka afera mora rasvijetliti i raščistiti, a ne skrivati.
Mi to možemo, mi imamo pametne i moralne ljude koji moraju dobiti priliku upravljati Hrvatskom. To ćemo napraviti putem izbora, i Hrvatska će uspjeti,” zaključila je saborska zastupnica Karolina Vidović Krišto u svojoj objavi na Facebooku.
