Prošlo je gotovo sto godina od atentata na Stjepana Radića, a od tada se – gledajući samu srž stvari – malo toga promijenilo…
Na današnji dan 1928. godine umro je prvi predsjednik Hrvatske seljačke stranke (HSS-a) Stjepan Radić. Radić je umro od posljedica ranjavanja u svojoj kući u Hercegovačkoj cesti br. 4, 8. kolovoza 1928. godine u 20.55 sati, a njegovo tijelo položeno je na odar u Hrvatskom seljačkom domu u Zagrebu, na Zrinjevcu, gdje je bio četiri dana kako bi mu narod iskazao posljednju počast.
Pokopan je 12. kolovoza 1928. godine, u Zagrebu, u arkadama na Mirogoju. Sprovod je krenuo oko 9.30 sati a kola s lijesom stigla su pred groblje oko 17.15 sati. Prigodom sprovoda nošeno je 1.450 vijenaca a bilo je nazočno oko 60.000 službenih izaslanika organizacija HSS-a i oko 150.000 seljaka i građana iz svih krajeva Hrvatske.
Pozadina smrti
Tijekom 1928. godine Radiću se sve više počinje prijetiti smrću, a prijeti se i njegovim suradnicima te čelniku Samostalne demokratske stranke Svetozaru Pribićeviću. U beogradskome režimskom tisku objavljuju se prijetnje smrću (npr. u Jedinstvu, bliskom predsjedniku vlade Velji Vukičeviću, nekoliko puta) uz obrazloženje kako oni rade protiv temelja države.
Politika je objavila uvodni članak na kraju kojega je pisalo kako bi se lako mogao naći građanin spreman na sređivanje računa s Radićem, ako to država ne uradi, a Samouprava, koji je bio glavni organ najjače srpske političke stranke, u nekoliko je navrata pisao u istom smislu.
Pojedini radikalski zastupnici u to su vrijeme, tijekom zasjedanja u Narodnoj skupštini, također prijetili smrću Radiću, Pribićeviću i njihovim suradnicima no ni čelništvo Narodne skupštine, a ni drugi faktori nisu poduzeli ništa da bi ispitali ili spriječili te prijetnje i ozbiljnost izraženih namjera.
Dana 20. lipnja 1928. godine, revolverskim hicima, dvorski agent, zastupnik Radikalne stranke i četnički vođa Puniša Račić ranjava Ivana Pernara i Ivana Granđu, smrtno ranjava Stjepana Radića te usmrćuje Đuru Basarička i Pavla Radića, zastupnike HSS-a.
Dr. Ivan Pernar pogođen je s dva metka. Prvi Račićev metak pogađa ga u ruku a drugi nepuni centimetar ispod srca, tri milimetra ispod žile kucavice nakon kojega pada pod klupu i tako je izbjegao treći mu namijenjen metak.
Taj drugi revolverski metak Pernar je u tijelu nosio do kraja života.
Ivan Granđa, seljak, zastupnik iz sela Šašinovca, sjedio je u zastupničkoj klupi pokraj Stjepana Radića i ranjen je u lijevu ruku kada je, u trenutku atentata, svojim tijelom zaštitio Stjepana Radića i tako ga spasio od neposredne smrti.
Atentat na narodne zastupnike u beogradskoj skupštini u Hrvatskoj je doživljen kao napad na cijeli hrvatski narod, te su uslijedili prosvjedi diljem Hrvatske, a na onima u Zagrebu bilo je oko 100.000 demonstranata, a žandamerija i policija ubili su trojicu, ranili 60 i uhitili 120 prosvjednika.
