Teško je, pa i gotovo nemoguće, pronaći riječi kojima bi ovu, po tko zna koju crnu mrlju u knjizi hrvatske povijesti opisali, a da čitava situacija ne završi s tužbama, odvjetnicima, sudovima i raznoraznim natpisima u medijima koji na zidovima svojih redakcija imaju uokvirenu kartu uništene Hrvatske kojoj daju zakletvu svakog jutra.
Sumrak Republike Hrvatske se nastavlja i ulazi u još jedno bjesomučno poglavlje. Anja Šimpraga, osoba čijim venama teče krv onih koji su naš jadni i slomljeni Vukovar resetirali na tvorničke postavke, nova je potpredsjednica Vlade.
Teško je, pa i gotovo nemoguće, pronaći riječi kojima bi ovu, po tko zna koju crnu mrlju u knjizi hrvatske povijesti opisali, a da čitava situacija ne završi s tužbama, odvjetnicima, sudovima i raznoraznim natpisima u medijima koji na zidovima svojih redakcija imaju uokvirenu kartu uništene Hrvatske kojoj daju zakletvu svakog jutra.
Nije krivo zapitati se ima li smisla uopće više pisati o politici. Vi, dragi naši čitatelji, znate više nego često reći kako o politici ne želite čitati, te da Vas uopće više ne zanima. Za vrijeme tih razgovora svi posegnu za asom u rukavu i prisjetimo se legendarnih i genijalnih riječi nikad prežaljenog Miljenka Smoje, koji je pronašao nekoliko nasumičnih riječi i uz moć svog uma skrojio “Neću politiku u svoju butigu!”.
Da, dragi naši čitatelji, i mi osjećamo iste stvari, a pisati o današnjoj politici je, i na ovome nam nemojte zamjeriti, čak i teže već čitati o istoj. Osjećaj je ekvivalentan sjedenju na tračnicama dok prema vama ide vlak, a vi se ne ustajete kako bi si spasili život, već ljudima koji vas gledaju opisujete kako je vlak sve bliže i bliže.
Naše i vaše povjerenje također su dobili i Davor Filipović, koji zebru prelazi pola sata i o tome ponosno govori, jer čega se pametan stidi, glup se ponosi, ali i Marin Piletić, za kojeg nema smisla niti trošiti jagodice na prstima kako bismo stisnuli tipku na tipkovnici.
Baš poput vlaka koji još nije tu, ali će sigurno doći, indiferentni čekamo i njihove afere, koje Plenkovićeva Vlada marljivo skuplja poput sličica u albumu.
Za Anju Šimpragu, koja na mjesto potpredsjednice Vlade za društvene djelatnosti i ljudska prava dolazi s mjesta saborske zastupnice SDSS-a, glasovalo je 77 zastupnika i 51 protiv.
To je, riječima, sedamdeset i sedam zastupnika Pokradene naše, koji smatraju kako je dobra ideja Šimpragu postaviti na poziciju države koju ni ona niti njen narod – nisu htjeli. Mrzili su ju.
Mrzili su ju do te mjere da su ubijali nedužne ljude, djecu, odrasle, ali i starce.
Da tih sedamdeset i sedam krvnika naše budućnosti ima pedlja inteligencije razumjeli bi kako bi, da je 1991. godina, upravo te njihove isprazne glave bile na kolcima pijanih četnika, koji bi “pevali” svoje “pesmice” i maštali o toj glupoj Velikoj Srbiji.
Dobili smo rat, da, 1995. godine svi smo bili sretni, pa pobogu, tko ne voli biti pobjednik?!
Ali i mi smo glupi, dragi naši čitatelji. Toliko smo glupi da nismo shvatili da mi nismo dobili nikakav rat. Gluplji smo od četnika.
Dobili smo bitku, a oni koji su pobjegli u svoje pećine kako bi polizali rane će, po svim kladionicama, dobiti rat.
Klanjem, silovanjem, paljenjem i vandaliziranjem nisu uspjeli pokoriti narod, pa su pametno odabrali novu taktiku i sada će nas uništiti onako, baš gospodski, diplomatskim načinom.
Hrvat je Hrvatu najveći neprijatelj.
Jebo nas takav narod i takva država za koju su se mnogi odrekli svojih snova, domova – ali najgore – svojih života. Jebo nas takav narod i takva država.
