Sudeći prema zadnjim izjavama predsjednika RH Zorana Milanovića, ne bi bilo ništa čudno da, nakon što je odbio čak 274 molbe za pomilovanjem, inicijativu za pomilovanje Perkovića i Mustača ne odbije.
Izjavu u kojoj je Zoran Milanović dao naslutiti kako bi mogao pomilovati bivše Udbaše Josipa Perkovića i Zdravka Mustača osuđene u Njemačkoj na doživotni zatvor, predsjednik RH je “upakirao” u značaj potpisa generala Ante Gotovine, Ivana Čermaka i Ljube Ćesića Rojsa, general zbora Pavla Miljavca, admirala Davora Domazeta Loše te generala Luke Džanka. Napavši svog “bivšeg” prijatelja Andreja Plenkovića dao je do znanja kako će inicijativu koju je, navodno, sastavio odvjetnik Nobilo, morati proučiti i popričati s generalima potpisnicima, kako bi saslušao njihove razloge za potpis iste.
Objašnjenje generala Gotovine
Nakon šoka branitelja i onih koje se naziva desnicom, Gotovina je svoj potpis obrazložio vjerskim uvjerenjem. Naime, general Ante Gotovina je vjeru pronašao dok je izdržavao kaznu dosuđenu u Hagu, no nije protumačio kako se vjera uklapa u pomilovanje organizatora ubojstva hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića za koju su ova dvojica osuđena na doživotnu kaznu, kao i tko zna koliko ubojstava koje su organizirali, a za koje nisu osuđeni. Iako se Gotovina poziva na poznu dob bivših UDBA-ša i organizatora Đurekovićevog ubojstva, treba se prisjetiti kako ga nije kao vjernika dotaknula bolest i umiranje u zatvoru bivšeg suborca Tomislava Merčepa ili Đure Brodarca.
Možda je od svih najjasniji bio hrvatski general u pričuvi Andrija Hebrang koji je na pitanje je li ga najviše iznenadio potpis generala Ante Gotovine na inicijativi za pomilovanje Perkovića i Mustača odgovario: “Nije, gospodin Gotovina ima najviše razloga ići niz dlaku mnogim političkim strujama. Dalje neću!”
No, ipak je na pitanje novinara zašto generali ističu doprinos Mustača i Perkovića u Domovinskom ratu rekao:”Govore to iz osobnih interesa, i to je najtragičnije od svega. Svaki od potpisnika ima debeli razlog puhati u isti rog sa sljedbenicima UDBA-e. To su ovisnici o vlasti UDBA-inom komunističkom nasljeđu, jer su se tako ponašali u životu da su postali njihovi ovisnici. Svi oni koji su potpuno nezavisni, koji nemaju crnih tragova iza sebe, koji nemaju interesnih tragova iza sebe, njima je potpuno jasno da su ti potpisi iz interesa.”
Tko vuče konce?
Zapravo, inicijativa za pomilovanje dvojca zahvaljujući kojem su brojne hrvatske obitelji ostale zavijene u crno, uopće nije bila potrebna, jer predsjednik Zoran Milanović ima mogućnost pomilovati koga želi bez ikakve inicijative. No, inicijativa je očito bila potrebna iz više razloga, a jedan od njih je svakako puštanje probnog balona kako bi se narod pripremio na pomilovanje Perkovića i Mustača. Drugi razlog je bio, očito, na neki način “zaštititi” Milanovića koji “kao to ne bi, ali mu je teško odbiti hrvatske generale”.
Tko se zapravo krije iza inicijative, odnosno želje da se Perkovića i Mustača pusti na slobodu imenom i prezimenom nije poznato, no kada se zna da je nakon pada komunizma veliki dio Udbaša u Hrvatskoj pod operativnim nadzorom Josipa Manolića prešao u novouspostavljene hrvatske tajne službe, nije teško zaključiti da hrvatskom vlada tzv. “duboka država” koja vuče konce u kojima je u ovom slučaju Zoran Milanović “lutak na koncu” koji treba staviti svoj potpis na inicijativu o pomilovanju.
Službeni autor inicijative je odvjetnik Ante Nobilo, no ne bi bilo veliko iznenađenje kada bi se otkrilo da je inicijativu sastavljala zapravo ženska ruka bliska Zoranu Milanoviću, a s obzirom na stil kojim je sastavljena. No, kako Nobilo nikada nije krio svoje stavove o hrvatskoj državi i sklonost bivšoj, očito njegovom egu godi provlačenje njegovog imena kao onog tko je sastavio inicijativu, a istu potpisali generali.
Zašto su generali potpisali inicijativu?
Pitanje imena generala potpisnika duboko je kao istina koja se krije iza razloga stavljanja njihovih potpisa. Naime, ako bi se preispitivali razlozi zašto su njihova imena na inicijativi, prvo bi trebalo preispitati imovinu koju su stekli, kao i načine stjecanja iste, jer kao što je UDBA koristila metode vrbovanja na način da bi izvlačila razloge zbog kojih bi mogla pritisnuti Hrvate, tako se i danas “vlada” onima kojima se može pronaći nešto što im ne ide u prilog da izađe u javnost ili još gore da zbog toga sjednu na optuženičku klupu.
Činjenica je da je Ante Gotovina izašao iz zatvora i da je “netko” pomogao u tome, kao i da general danas nije “siromašan” čovjek. O generalu Čermaku uvijek se šuškalo o načinima kako je stekao nezamislivo bogatstvo u brojnim benzinskim pumpama, a što nikada nije objasnio. Dapače, Čermak nastoji biti što manje prisutan u javnosti i u svom bogatstvu uživati bez puno medijske pompe.
Za Ljubu Ćesića Rojsa nejasno je kako je od vozača autobusa i švercera postao general poznat po “slavnoj” izjavi “tko je jamio, jamio” kojom je jasno poručio da je jamio, kao i svi oni koji su se ratom dobro okoristili. Čime se Ćesić Rojs iskazao u ratovanju da se okitio ordenom generala, nepoznato je i dosta čudno. No, nije čudno da ga je danas zbog svega što je napravio lako držati u šaci. Činjenica je i da on među braniteljima ne kotira kao general do kojega branitelji drže, kao što je to, primjerice, bio slučaj s generalom Antom Gotovinom.
Za očekivati je potpisivanje pomilovanja
Hoće li Zoran Milanović pomilovati Perkovića i Mustača, lako je moguće, čak i za očekivati. No, njegovo pomilovanje dvojice Udbaša bilo bi i pomilovanje UDBE i komunističkih zločina, kao i jasno davanje do znanja da Hrvatska nikada neće biti slobodna država za koju su se borili branitelji.
Ovo su teška vremena. Deprimirajuća, priznati će stanovnici Hrvatske, a dio njih spakirati će kofere i krenuti u iseljeništvo zasićeni državom u kojoj ponovno konce vuče UDBA.
No, zapravo to i nije čudno kada se zna da je u Hrvatskoj prema podatcima iz 2011. godine čak 16.314 osoba “radnika na određenim poslovima” (UDBA) dobilo povlaštene mirovine. Krajem 1989. godine u Službi državne sigurnosti – hrvatskom ogranku zloglasne Službe državne bezbednosti (UDBE) bilo je zaposleno 854 djelatnika, a njih 750 ostalo je raditi i nakon sloma komunizma. Nakon njihovog odlaska u mirovinu na tim radnim mjestima zamijenila su ih njihova djeca.
Što je značilo raditi za UDBU?
Raditi za UDBU značilo je uz doušnike raznih vrsta, prikupljati saznanja o “neprijateljima”, i to prisluškivanjem telefona, postavljanjem prislušnih uređaja u prostorijama, kontrolom pošte, tajnim pretresima prigodom kojih se ponekad fotografiralo pronađene dokumente, tajnim praćenjem, pozivanjem na informativne razgovore i dr. Na temelju prikupljenih informacija, UDBA je odlučivala koje će daljnje “metode rada” eventualno poduzeti prema promatranim osobama – od uhićenja, kompromitacije u njihovim sredinama širenjem dezinformacija, oduzimanja putovnica do pokušaja vrbovanja.
U razdoblju od 1946. do 1990. godine UDBA je ubila 69 hrvatskih disidenata , a osmorica su nestala (izvor: Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, tj. Vijeće za utvrđivanje poratnih žrtava komunističkog sustava ubijenih u inozemstvu). Izvršila je 24 neuspjela atentata na hrvatske emigrante, žrtve kojih su se izvukle s lakšim ili težim tjelesnim ozljedama. Trojica su oteta, a daljnja četvorica su se uspjela spasiti od otmice.
Veliko je pitanje kako je netko radeći na tim poslovima i ne poštujući tuđe živote mogao preko noći pretvoriti se u prijatelje ljudi koje su pratili, ubijali ili pokušavali ubiti. Kako su djelatnici dotadašnje UDBE koji su imali više od milijun osobnih dosjea hrvatskih građana, odjednom postali Hrvati i počeli raditi za Hrvatsku!?
Činjenica je da ti ljudi nisu prezali ni od ubojstva djece te je tako 1960. godine u Buenos Airesu u dvorani Hrvatskog doma, aktivirana bomba u čijoj je detonaciji poginula i trogodišnja Dinka Domančinović. Ta akcija bila je ciljano usmjerena protiv djece, s obzirom na to da se u spomenutoj dvorani slavio posljedni dan školskih praznika.
Najpoznatiji zločini te jugoslavenske službe su ubojstva hrvatskoga emigranta i vođe Brune Bušića 16. listopada 1978. godine u Parizu i ubojstvo hrvatskog disidenta, poduzetnika, književnika i publicista Stjepana Đurekovića, 28. srpnja 1983. godine u Wolfratshausenu, za koje su u Munchenu osuđuni Josip Perković i Zdravko Mustač na doživotnu kaznu.
Osim što im nije htjela suditi hrvatska država, vlasti nisu htjele ni sudjelovati u suđenju, a Bernd von Heintschel-Heinegg je kao predsjedatelj sudac na Bavarskom vrhovnom zemaljskom sudu 2008. godine u Münchenu, optužio tadašnjeg hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića da se miješao u sudski postupak o ubojstvu hrvatskog disidenta Stjepana Đurekovića. Naveo je kako je primjenjivao pritisak na dva svjedoka koji žive u Hrvatskoj.
Zar je onda čudno da u Hrvatskoj i danas članovi nekadašnje UDBE razmišljaju isto kako su razmišljali i za vrijeme Jugoslavije? Problem je u tome što se svakim danom sve više dokazuje kako Hrvatskom zaista vlada UDBA jer su bivše Udbaše zamijenili njihovi sinovi koji su uspjeli ući u sve pore države, pa tako i direktno u vlast. Komunističke zločine se i dalje negira, relativizira ili ih se opravdava kao antifašističke, a lustraciju koju su napravile ostale bivše komunističke države, odbija se provesti.
UDB-ini dosjei
Suradnici UDBE, su četrdeset i pet godina skupljali podatke o tzv. “narodnim neprijateljima”, a u razdoblju od 1945. do 1990. godine UDBA je pratila najmanje 66.870 građana.
Bivši istočni Nijemci, Rumunji i Česi danas mogu vidjeti dosjee te imena agenata koji su ih pratili, dok se u Hrvatskoj mogu vidjeti samo kodna imena.
Poljaci su imena svojih špijuna javno objavljivali na plakatima, a svima koji su sudjelovali u komunističkoj partiji zabranjeno je sudjelovati u politici.
Europski parlament je u točci 16. Rezolucije od 15. prosinca 2021. o suradnji u borbi protiv organiziranog kriminala na zapadnom Balkanu (2021/2002(INI) ukazao “da su veze između organiziranog kriminala, politike i poduzeća postojale prije raspada Jugoslavije i da se nastavljaju od 90-ih godina 20. stoljeća”; kako se važni podatci o tim vezama nalaze u arhivama jugoslavenskih tajnih službi, Europski parlament “osuđuje očit nedostatak volje nadležnih tijela da otvore arhive bivše Jugoslavije; stoga ponovno poziva na to da se otvore arhivi bivše Jugoslavije, a naročito da se omogući pristup dosjeima bivše jugoslavenske tajne službe (UDBA) i Kontraobavještajne službe Jugoslavenske narodne armije (KOS) te da se ti dosjei vrate odgovarajućim vladama ako to zatraže“.
No, na sve to ovih dana stiže odgovor u obliku inicijative za pomilovanje Udbaša Josipa Perkovića i Zdravka Mustača i to s potpisom nekolicine generala koji su očito ucjenjivi. Na sve zločine koje je UDBA učinila sada bi mogla dobiti i blagoslov hrvatskog predsjednika. Ostaje jedino pitanje kako će na sve to reagirati branitelji, kao i općenito hrvatski narod u domovini i iseljeništvu. A, sudeći prema svemu do sada, svatko će nastaviti voditi svoju brigu.
