Dva prijatelja iz djetinjstva živjela su nekoliko kuća odvojeno u Ulici mira, mirnoj cesti iza male crkve u ruralnom selu nedaleko Kijeva – sve dok nije došao ruski rat.
Tijela Pavela Kholodenka i Viktora Balaija, oboje 28-godišnjaci, pronađeni su početkom travnja zakopana u plitkom grobu u šumi.
Dvojicu mladića, koji su zajedno išli u vrtić, zajedno učili u školi i nakratko zajedno služili u ukrajinskoj vojski, ruski su vojnici brutalno mučili i zajedno ubili, ispričale su njihove ožalošćene majke za Sky News.
Njihova vojna služba vjerojatno je razlog zašto su pogubljeni. Shrvane od boli zbog gubitka, majke su ispričale za Sky News da su iznenada izgubile kontakt sa svojim sinova koji su se planirali dobrovoljno prijaviti u borbu protiv Rusa, otprilike u vrijeme kada su ruski tenkovi ušli u selo Zdvizhivka 25. veljače, drugi dan invazije.
Tek nakon što su se ruske snage povukle, više od mjesec dana kasnije, otkrio se užas onoga što se dogodilo prijateljima iz djetinjstva.
“Bili su mučeni,” rekla je Tetiana Kholodenko, plačući pri tom. “Bilo je to tako strašno mučenje da mu nijedan dio tijela nije pošteđen – prsti, ruke, noge… Teško je reći, ali reći ću; ubili su Pavela hicem u usta. Iz puške. Njegov mozak pronađen je u kapuljači kaputa. Teško je. Vrlo je teško.,” ispričala je Pavelova majka za Sky News.
Niz cestu je Viktorova kuća. Ondje je živio s majkom Olenom Balai i bakom Olgom Dovhoshap. Slomljeni su bez njega.
“Mučili su ga,” rekla je njegova majka, držeći u rukama uokvirenu fotografiju svog jedinog djeteta koje je na fotografiji u vojnoj uniformi.
“Niti jedan dio njegovog tijela nije pošteđen. Moj sin nije doživio svoj 29. rođendan. Ubili su ga, kurve. Fašisti su ga mučili. Zbog čega? Što je napravio? Nije kriv, on je samo dječak. Moj sin je mrtav. Moj sin je otišao. Moje dijete je otišlo,” priča uz suze koje joj se slijevaju niz lice.
Oba muškarca su opisana kao ljubazni i pažljivi. Zajedno su služili u ukrajinskim oružanim snagama, boreći se protiv separatista koje podržava Moskva na istoku zemlje nakon ruske aneksije Krima 2014. godine.
Dvojici prijatelja na kraju su odlučili vratiti se civilnom životu, pa je Pavel radio kao taksist, dok je Viktor postao građevinar. Kada je Rusija izvršila invaziju, oboje su svojim majkama dali znak da žele da se bore.
“Njegove posljednje riječi su bile:”Mama, volim te, ali moram ići. Moram braniti Ukrajinu. Mama, volim te,” rekla je Viktorova majka pucketavog glasa, očiju vlažnih od suza, pognute glave.
Pavelova majka opisala je posljednji put kada je vidjela sina. “Rekao je:”Vratit ću se,” prisjetila se.
On je borac, bivši borac. Nakon toga nismo vidjeli. Otišao je iz naše kuće i rekao mi:”Mama, ja ću malo prošetati, pa ću se vratiti. Nikad nije.“
Niti jedna obitelj nije sigurna što se dalje dogodilo niti kako su dvojica mladića završila zarobljena. Također, ne znaju kada su mladići točno umrli. Njihova tijela otkrivena su 3. travnja, a njihovi ostaci pokazali znakove da su neko vrijeme bili u zemlji.
“Pronašli smo ih u nedjelju, identificirali i u utorak smo ih pokopali,” rekla je Pavelova majka. Prijatelji su pokopani na različitim grobljima u selu, a majke su izjavile kako žele pravdu, jer ukrajinski istražitelji rade na izgradnji slučaja protiv Rusije za tisuće ratnih zločina.
“Želim osvetu – da ruski vojnii idu putem mog sina…Ali, ne možemo to reći, zar ne, jer ćemo tada biti loši kao oni,” rekla je Pavelova majka.
“Ne možemo se ponašati kao oni. Ali, želim da budu kažnjeni.”
