Trenutno gledamo rat za kojeg kažemo da ga pokreće luđak, a u glavama ljudi koji ga prežive trajati će cijeli život. Jedan od zločina koji utječe na njegove žrtve cijeli život i lomi je i obiteljsko zlostavljanje.
Misao je u glavi, a događaj premećem po sjećanju i uvijek nekako tražim dio svoje krivice iako sam tada bila tek pred punoljetnosti. Kažu, dijete nikada nije krivo, roditelj treba razgovarati i razgovarati i objašnjavati. Majka iz jučerašnjeg članka izgubila je strpljenje i istukla je sina. Sada je očekuje do 3 godine zatvora. U mom djetinjstvu kazne za zlostavljače nije bilo.
Teško je pisati o nečem tako osobnom, a tako potrebno to iznijeti na vidjelo dana. Pokazati da proživljeno ne mora ojačati, već slomiti ili barem svakodnevno lomiti. Floskula koja se ponavlja da oni koji prožive stravična zlostavljanja ili primjerice mučenja u logoru postaju bolje osobe, jače i da se rečenica koju te nauče psiholozi “proživjela sam ono što bi malo tko uspio i sada ne može biti ništa gore od toga”, vjerujte mi, ne pomaže. To je samo fraza izgovorena koja ostaje negdje u ladici mozga gdje je spremljeno znanje. Ona ne uhvati korijen i ne isklija, ne raste i ne razvija se. Sjećanja su ona koja su se ukorijenila i koja te čine ranjivom osobom koja se svija pod teretom svakog životnog problema.
Sjećanje na taj dan, baš nekako u vrijeme poslije mog rođendana, na dan kada sam tog ožujka po prvi puta nakon zime obukla smeđi mantil od samta i cipele, da bih krenula još maloljetna, ni više ni manje, već na sud. Bio je to dan koji mi je uvukao strah u kosti od svakog autoriteta, koji me svakodnevno oblikuje. Baš taj dan – dan pravde za momka s kojim sam hodala proteklu godinu, a koju je odredio moj otac. Čovjek koji je bio moćan u malom gradu, na utjecajnom položaju.
Dok smo se vozili prema vinkovačkom sudu tresao me je strah, koji se pretvarao u jezu koja je obuzimala cijelo tijelo. Zatvarala sam oči u nadi da ću, kada ih otvorim, vidjeti kako je sve to što se događa i što se dogodilo proteklih dana, samo jedan ružan san. Noćna mora. Da ću u stvarnosti stajati na obali Bosuta koji je prošarala žabokrečina i diviti se vrbama koje se nadvijaju i čiji odraz se unatoč zelenim tvorenima žaba ogleda u rijeci stajačici.
No, tu je bio otac, majka i ujak, a sud sve bliži. Odveli su me na kat koji sam u potpunoj njegovoj strogoći imala prliku vidjeti po prvi puta. Hodnik, klupe, tišina i osjećaj tjeskobe koja je gušila. Sjeli smo nasuprot momka kojega je čekala sutkinja da odradi tužbu mog oca i čuje moje svjedočenje koje je trebalo biti onakvo kako mi je izdiktirao otac. Zaveo me je i redovito me tuče. Znala sam da, kada uđem unutra, neću izreći tu laž, jer je laž nešto što mrzim cijeli život. Znala sam da ću reći istinu unatoč svemu što me poslije očekuje. No, nisam znala da može biti tako strašno, sudbonosno i da će me upravo taj događaj obilježiti za cijeli život. Usjeći se duboko u moj mozak i stvoriti mene ovakvu kakva jesam.
S mojim dečkom sjedili su njegov brat, otac i odvjetnik. Sutkinja je prozvala mene i u isto vrijeme ustali smo s klupe svi – otac, majka i ja. Ujak je odlučio čekati dok su me njih dvoje uhvatili svaki pod pod jednu ruku i uvukli u sudnici gdje je za sudačkim stolom sjedila sutkinja. Čula sam da izgovara: “Ti si starija maloljetnica i možeš, ako želiš ostati sama u sudnici samnom. Zamoliti ćemo tvoje roditelje da izađu.” Slijedeći trenutak već sam bila na podu i vukli su me za noge i ruke svi troje, roditelji i ujak. Prošli smo stepenice o koje je moje tijelo u divljem navlačenju udaralo i stigli u prizemlje. Vika mojih roditelja “Idemo do Tita!” i nečiji vrisak izvukao je sve koji su bili taj dan u sudu na hodnik. Oko nas je bila gužva, ali nitko se nije usudio prići. Otac je držao pištolj koji je repetirao, a majka me je udarala nogama i gazila po meni dok sam nemoćno ležala na podu. Na trenutak sam se onesvijestila i kada sam ponovno otvorila oči vidjela sam oca mog prijatelja iz razreda koji je bio predsjednik suda kako otima pištolj mom ocu, osjetila sam kako majka trga mantil s mene i čula viku dok su moji napuštali sud.
Posjeli su me na stolicu, netko je uzeo mokru maramicu i brisao mi lice na kojem su ostali tragovi majčinih cipela, dali mi čašu vode i čekali da polako dođe sebi. Nije bilo žamora, buke – suci, sutkinje, odvjetnici i njihovi klijenti, svi su u tiši i nijemo sa suzama u očima gledali u mene. Znam da su me tog trenutka žalili. A, mrzim to. Sve samo ne žaljenje. Suosjećaj. Pomozi mi. Pokušaj shvatiti moju bol.
Kada sam konačno mogla ponovno govoriti odveli su me na kat kod sutkinje koja me blago pogledala i rekla da kažem istinu. Napomenula je i da će moj momak, ako je istina napisana u tužbi mog oca, ići dvije godine u zatvor. Nisam to mogla dopustiti, morala sam reći istinu, iako je to značilo da se više ne mogu, ne smijem vratiti kući. Tamo me je čekalo premlaćivanje i sigurna smrt. Otac je jasno rekao, a kako smo često prolazili načine kako će me ubiti, koje mi je prezentirao dok sam morala nepomično sjediti na kauču pred njegovim pištoljem uperenim u mene koji bi s uživanjem repetirao dok bi objašnjavao kako će me tući po bubrezima vrećicama napunjenim pijeskom, bilo je jasno da će to i ispuniti. S posebnim bi zadovoljstvom završavao priču: “Tako tuče milicija, a kada napuniš 18 godina otpast će ti bubrezi i umrijeti ćeš i nitko neće moći utvrditi što se dogodilo.”
Znala sam, u ovoj sudnici osuđena sam ja. Osuđena sam na novi život u kojem ne znam što me očekuje i koji uopće ne želim. U ovoj sudnici ostaju pokopani svi moji snovi. A, ja želim studirati, putovati, biti novinarka, uživati u svojoj mladosti i onda jednog dana ludo se zaljubiti i stvoriti obitelj. Ne želim da to bude sada, nisam spremna ostaviti sve i krenuti u život s muškarcem jer moram, jer sam prisiljena.
Ne živim s tim sjećanjima svaki dan, iako se ponekad osjetim toliko izgubljenom u svijetu kojim se krećem s osmijehom i rečenicama koje izgovaram dok je u meni neka čudna rupa u kojoj su trebale biti emocije poput ljubavi, sreće, radosti, samopouzdanja. Vladimir Putin izvukao je moja sjećanja koja su jutros bila tako jasna. Sanjala sam da sam u Ukrajini, da izvještavam o ratu, da radim ono što silno želim cijeli život. Utjecati pozitivno na ljudske živote i donositi istinu. A, onda sam se probudila i preplavila su me sjećanja. Putinovo ludilo slično je ludilu mog oca. Potpuno razumijem to ludilo i znam da nema granica, a svako protivljenje i dokazivanje da nije u pravu, samo još više izvlači potrebu da muči druge ljude. Nekako i fizički su nalikovali jedan na drugoga. Plave kose i plavih očiju, velikog ega, potrebe da nikada ne ostare i strahom od smrti. Valjda ipak u takvim ljudima postoji strah od konačnog suda koji je jedini pravedan i za koji znaju da neće biti u njihovu korist.
