O jednoj temi teško je ratniku, dragovoljcu, govoriti – patnji koju prolazi zbog rana na duši koje je ostavio Domovinski rat. No, Mate Ćapin, ratnog imena Bunker, pripadnik najelitnije specijalne jedinice, bojne Zrinski, za Cronika.hr ispričao je kako je pao nakon što su umjesto zahvale dobili status negativca, i opisao put natrag u normalan život.

Ovaj tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Mate Ćapin, porijeklom iz Zmijavaca kod Imotskog, rodio se i djetinjstvo i mladost proveo u Švedskoj gdje su njegovi roditelji morali pobjeći od komunističke ruke. Bez putovnice, s novcem koje je Matin dida dobio od prodaje zemlje, njegov otac je uz pomoć krijumčara ljudi prešao granicu i ušao u Francusku. A, tamo je nakon pola godine stigla i njegova djevojka, Matina majka, koja je, sve po običaju, ali bez svadbe, rodbine i prijatelja, postala gospođa Ćapin. Mladi bračni par uskoro se preselio na jug Švedske blizu grada Malmö gdje se rodilo njihovo troje djece.

Matu je, iako je bio samo švedski državljanin, emotivno pogodila informacija da su Srbi napali Hrvatsku. Zamrznuo je fakultet, na poslu uzeo slobodno i angažirao se u Crvenom križu i Hrvatskom klubu Matija Gubec, a kada su prikupili sredstva za pomoć već dijelom okupiranoj Hrvatskoj, uputio se u Zagreb i Split odnijeti je.

No, srce je htjelo drugačije – pomoć je predao, ali i ostao braniti domovinu svojih predaka, koju je tako malo poznavao. Iako je u sebi nosio hrvatske gene, Mate se ipak razlikovao od drugih dragovoljaca – imao je samo švedsko državljanstvo i u svojoj pravoj državi bio stranac, a uz sebe je uz oružje uvijek imao i fotoaparat kojim je bilježio trenutke ratnog pakla.

Od imotske 115-te do bojne Zrinske

“Tada sam imao 21 godinu i kako sam u Švedskoj odslužio redovnu vojsku kao dočasnik, vuklo me da pomognem prvoj hrvatskoj vojsci. Zatražio sam da se priključim u 4. brigadu, ali kako tada nisam imao nikakve hrvatske, a ni jugoslavenske papire, to je bilo nemoguće. Danas imam hrvatsku domovnicu, ali u ono vrijeme nisu te pustili u profesionalnu brigadu, barem mene nisu, bez domovnice. I tada sam otišao u Imotski, prikupio sve svoje dokumente i priključio se u 115. brigadu u Imotskom. Tu sam dobio zadatak obučavanja i upoznavanja sa zapadnom vojnom tehnologijom regruta.

’92. sam se prebacio u jednu ekipu koja je došla iz Zagreba ispred Glavnog stožera, IDS, i s njima produžio za Mostar. Bilo nas je 13 i bili smo u Mostaru, okolici Čapljine i na svim tim područjima istočne Hercegovine, ali centrala nam je bila u Mostaru. I kada smo odradili zadatak onda smo se vratili u Pokupsko i liniju što se držala uz Kupu. Tu smo izviđali, špijali i prikupljali informacije o neprijatelju.

Nakon pola godine, ja i još dvojica se prebacimo u specijalnu postrojbu Hrvatske vojske, bojnu Zrinski.Tu smo prošli obuku i sve što ide uz specijalnu postrojbu. U bojnu Zrinski nisi mogao ući ako nisi imao ratno iskustvo. I tu sam jedno vrijeme dobio mjesto kao snajperista i kasnije protuoklopni vod.

Kad si sad spomenuo da si bio snajperist… to nije bio baš lagan posao.

Ha,ha, ha…(smije se) Zato i jesu problemi. Zato su problemi došli poslije. Baš tako kako si rekla, jer to se radi po malim grupama, čak i sam, ponekad dvojica i stalno si na oprezu, jer moraš se šuljati, tražiti metu, gledati iza sebe, gledati kroz optiku… To sve izmori čovika.

Meni se nekako tu čini najveći problem to što imaš metu, a meta ti je čovjek. Točno vidiš čovjeka kojemu oduzimaš život. Eliminiraš neprijatelja, kako bi ti rekao. Kako si se nosio s tim?

Razumijem što hoćeš reći. Gledaj, tu sam već ušao u drugu godinu ratovanja, već sam priko 200-300 dana djelovao u borbenoj jedinici, gdje sam dolazio u situaciju eliminacije agresora ili neprijatelja, kako bi nazvao metu. Uglavnom, te doživljaje sam već proživljava ’91. i ’92., tako da, kad je već došlo do tih situacija, nije me toliko mučilo koliko nekoliko prvih eliminacija protivnika, ali uvik te na početku grize savjest, jer nije jednostavno jednom mladom čoviku, momku, doć’ do tih situacija da moraš sam sebe nekako pritisnit da to napraviš. Ipak, mi imamo u sebi vjeru i kako su te odgajali roditelji, tako da mi na početku nije baš bilo svejedno.

No, brzo se uđe u to, pogotovo kad smo čuli što se dogodilo u Vukovaru, što se dogodilo u Škabrnji, kad je sve izašlo na vidjelo i kad smo mi čuli od svojih suboraca koji su bili po tim krajevima što su vidli i što su doživili. To ti je nekako diglo i moral, ne da se osvetiš, nego da potjeraš bandu što dalje od hrvatske granice.

Bojna Zrinski je elitna postrojba. Nije bilo lako ni ući u nju.

Naravno. Tamo ne dolaziš preko neke veze, već moraš biti fizički spreman, moraš imati ratno iskustvo, moraš imati već neko vojno obrazovanje, moraš imati i školsko obrazovanje… Za specijalne postrojbe se većinom traži i da znaš najmanje jedan strani jezik. Bilo je tih nekoliko kriterija koje je trebalo ispuniti. Nakon toga sam išao kod tadašnjeg zapovjednika Miljenka Filipovića na razgovor, pa na liječnički i kod psihologice. Ja i Zoran smo primljeni i krenuli s ostalima na specijalnu obuku. Naprimjer, jedan specijalac mora znati baratati sa svim oružjem, ne samo sa svojim, da ne daj Bože uđeš u neku situaciju da ti oružje ne radi i trebaš ga uzeti od neprijatelja, ili nekog drugog, pištolj ili pušku, a ne znaš baratati. Tako da ti je to non-stop bila nekakva obuka, obuka, obuka…

Kasnije je ušlo i padobranstvo i ronjenje, a stalno smo imali i jednu ekipu tjelohranitelja koji su bili uz pokojnog Šuška i vojnog vrha HV-a. Jedna ekipa je uvik bila na terenu, a teren je bio cijeli dio okupirane Hrvatske. Bili smo uvik u ofenzivi, vrlo rijetko da smo ušli u neku situaciju da smo morali bit po rovovima, već smo tražili neprijateljeve slabe točke, otkud dolazi njihova vojna tehnologija, tko dolazi, koliko ima, što se nosi i što se vozi, prikupljanje informacija i non-stop “bockat” neprijatelja. Ako se gleda u povijest, jedina specijalna postrojba Hrvatske vojske, to je bila bojna Zrinski. Od bojne Zrinski se kasnije napravio i Prvi hrvatski zdrug. U Zdrugu smo ušli kao specijalni dio, padobranci. Mi smo bili jedna mala ekipa, nije nas bilo više od 100 – 120 ratnika, a do ulaska u Zdrug poginulo je 32 ili 36-tero. Ako se gleda u kontekstu postotka, to je ogroman postotak i posebno ako se gleda u odnosu s ostalim brigadama. Mi smo uvik nekako znali, kad bi ušli u helikopter, tko će se vratit, a tko se neće vratit. To ti je bilo nekako standard, svaki put.

Što ti je bilo najteže? Što ti se najteže dogodilo u bojni Zrinski? Što si najviše primio k srcu i što je ostavilo najviše posljedice na tebe?

Posljedice su apsolutno traume. Dosta je njih poginulo, nosilo se lijesove, ali događaj koji me stvarno dodirnuo i koji sam opisao u knjizi, to je kad je pokojni Tomislav Majić iz Drinovaca poginuo na južnom bojištu. Dobio sam zadatak s pokojnim Antom Šaškorom i Robetinom Đuran, da sjednemo u auto, pokupimo cvijeće i da odnesemo obavijest majci u selu Drinovcima. I dandanas me uhvati plač kad se sjetim toga. Uhvate me emocije i počnem plakati kao dijete.

Dosta sam mrtvih sahranio prije ove situacije kada sam donio obavijest materi, ćaći i sestri doli u Drinovcima, ali baš taj osjećaj…ono tmurno, hladno, sa svećenikom kojeg smo pokupili u selu došli smo do kuće pokojnog Tomislava. Izašli smo iz đipova, stavili naše zelene beretke na glavu i u tom trenu iz kuće izlazi sestra pokojnog Tomislava i ona nas opazi i samo stane i ne zna što će. Prepozna župnika, vidi nas i vidi cviće i automatski zna o čemu se radi. Mala apsolutno ni riječ. I u tom trenu izlazi Tomislavova majka. I jednostavno samo klekne, padne dolje na onaj hladni beton i počne plakati i zapomagati. Nije tu trebalo riječi.

Odmah su ljudi iz susjednih kuća skočili i nastala je cika, buka, plač… Nije bilo lako. I to me nekako i preokrenulo, to me dodirnulo baš onako duboko, duboko, emocionalno i na svim razinama. Kažem ti, Draženka, prije toga sahranio sam ne znam koliko ljudi i nije me dodirnulo kao to. Evo i sad mi se grlo steže. I onda na svu žalost pogine i Ante Šaškor ’95.-te. To je bilo vrijeme kada je smrt hodala uz nas i za nama. Nekoga je oduzela malo ranije, nekoga kasnije, nekoga je ranilo, nekoga lakše, nekoga teže. Tako da svi mi koji smo ostali, i naš zajednički prijatelj Ivica, svi mi imamo svojih poteškoća. Ne znam bi li se usudio reći to danas, ali mi što smo ostali nekako smo bili i brži na obaraču.

Koliko si puta ranjen?

Uf (smijeh). Ja ne mogu računat ranjen ako je bila neka sitna ozljeda. Pa, bilo je gelerčića po tijelu, bilo je slomljenih zglobova… po vratu i po glavi, po nogama, po rukama… bilo je laganog ranjavanja nekoliko puta.

Kaže meni Ivica, on ti je znao biti ranjen, pa nije nikome htio reći.

Da, da. Jer, mi znamo, što smo bili ofenzivi, mi znamo što je bit ranjen. Tomislav je završio u kolicima – on je ranjen. Marko Badrov je nagazija na minu. Njemu je noga oduzeta – on je ranjen. Tako da smo se mi uvik nekako ravnali po tim mjerilima. Tako da mi nismo računali ako te ozlijedi, naprimjer geler, da si ranjen. Iščupaš ga noktima ili ti pomogne sanitet ili uopće ne ideš u sanitet, nego tvoj ratni drug ti s rakijom to pomaže i stavi malo flastera i opet si natrag s ekipom.

Kada smo već spomenuli našeg zajedničkog prijatelja i tvog suborca iz bojne Zrinski Ivicu Primorca, hajde odaj tajnu kakav je bio?

Ha,ha, ha…(smijeh) Simpatičan.

On kaže da ste se znali i dobro zabavljati

Gledaj, gledaj…Ivica je uvik meni bio simpatičan, miran, tih, pametan i uvik je bija pun ljubavi. On je jedan od rijetkih što ja znam da te nekako privuče. I nakon 30 godina ja uvik navratim u Solin kod njega, sidnemo ondje uz rijeku. Ma, dovoljno je samo 5-10 minuta da mi da pozitivnu energiju. Znaš i sama da je kod nas čovik ili pozitivac ili negativac, a on je apsolutno jedna pozitivna osoba.

I rat je završio i sad se trebalo vratiti u jedan normalan civilni život. Kakav je to osjećaj iz te jedne situacije gdje si stalno napet, oko tebe umiru, puca se i onda dolaziš u normalan život gdje ljudi normalno žive i nemaju pojma što si proživio?

Užas. Danas sam ti poslao jednu poruku u vezi Yotama Dagana, jedan Izraelac s kojim se već godinama redovno čujem i dijelim s njim svoje iskustvo, a on meni svoje. Razlika je u ono poslijeratno vrijeme, taman na početku mira. Nas hrvatske dragovoljce su prikazali kao negativce po nekim hrvatskim novinama. Kao negativce s pivom u ruci koji troše novac po javnim kućama. To je Tomić napisao u Slobodnoj Dalmaciji ’95.-’96.-te godine. Umjesto da se sačuvaju ratna iskustva jer je Hrvatska vojska tih godina posjedovala toliko stručnih ljudi. Ali, Hrvatskoj to onda više nije trebalo i na brzinu ih se stjeralo i napravilo negativce od hrvatskih dragovoljaca u tim poslijeratnim godinama.

To je mene najviše pogodilo i tu stigmu sam imao u sebi duboko, duboko godinama. Iako sam napravio nešto časno, dobro i pozitivno nekako me bilo stid. Svi mi smo se povukli – više nas, ne samo ja. I na to sve dodaš sve te traume. Ja sam se izolirao od ljudi, nisam bio sposoban ni potražiti posa. Neću reći da sam živio na ulici, ali nije bilo daleko od toga. Zahvaljujući mojim roditeljima imao sam gdje spavati i uvik sam imao malo džeparca i nažalost roditelji su gledali jednog mladog čovjeka koji je bio non-stop u nekom destruktivnom životu. Umjesto da se sačuvalo, pomoglo, diglo na jedan pozitivan način napravilo se jednog negativca. Tako da je to pojačalo jednu sliku, ja govorim sada o sebi, da sam napravio nešto loše što sam otiša obraniti Hrvatsku ’91.

Kako si uspio vratiti onog sebe koji si bio prije rata, doći do faze kada si prestao o sebi tako razmišljati?

Onda sam upoznao i Helenu, bivšu ženu, Šveđanku. Dobili smo troje djece. Zbog tih stvari što nisam bio pri sebi, jednostavno naše partnerstvo nije moglo izdržati. Baš zbog tog destruktivnog života. Mene je vratila natrag duhovna obnova. Ništa drugo. I počeo sam pričati o onome što sam doživljavao od ’91. dok nisam skinuo uniformu. Bio sam priko 800 i nešto dana u borbenoj jedinici Hrvatske vojske. Onda sam se angažirao u sportu, angažirao sam se više oko djece, ostavio sam alkohol. Nije to išlo brzo, ja mislim da će moj rad na sebi potrajati cili život.

Neću reći da me redovno uhvate emocije, ali plačem kada dođem do tih nekih sitacija kada proživljavam te neke doživljaje iz tih ratnih godina.

Znači, te ratne godine su te jako obilježile?

Da, da. Čuj, ja sam odrastao u jednom švedskom društvu gdje je bio mir. Nama je najveći problem bio što ćemo jesti danas, imati fotoaparat u džepu, fotografirari prirodu… Odrastao sam uz jezero gdje smo se bavili ribolovom, ima sam svoju barkicu, znali smo spavati u šatoru vani ispod zvijezda. Imao sam savršeno djetinjstvo. I odjedanput sam ušao u situaciju gdje se boriš za život.

Mi smo se u postrojbi obučavali kako se naviknuti i izdržati negativan stres, ali tijelo to može izdržati samo neko vrijeme. Ja razumijem vlasti da su u situaciji kada je bilo preko 30 posto zemlje pod okupacijom, trebali vojsku, da su posebice nas koji smo imali ratno iskustvo i obuku htjeli zadržati što dulje na ratištu, ali to nije uobičajeno u drugim zemljama. Evo, kada o tome pričam s Izraelcem Youtamom, čovjek ne može vjerovati da su iskoristili nas dragovoljce toliko, umjesto da nas povuku nazad i da obučavamo novake, da dijelimo naša iskustva. Zbog toga smo svi nekako otišli na kvasinu.

Da se vratimo na to vrijeme mira u kojem ti tražiš mir i pronalaziš ga i onda odlučuješ naučiti i druge kako da i oni pronađu mir i pozitivu. Kako to radiš?

Ja sam dosta brzo shvatio da sebi pomažem ako nekom drugom pomažem. Tako da sam na neki način uvik otvoren svima pružiti pomoć. Dizati ih motivacijski. Ima ovdje nekoliko ljudi što žive na ulici, što su psihički bolesnici, pa kad imam priliku njima pomažem i to automatski mene diže. Znači, napravim jedno dobro djelo i automatski se i ja bolje osjećam. I shvatio sam da obrazovanje, čitanje, da me to isto vraća u novi smjer života. Bitno je da ostanem nasmijan, pozitivan, jer kad se zatvorim to je kao onih poslijeratnih godina kad sam se zatvara u svoju sobicu sa svim negativnim osjećajima. To je nekako stvaralo ljutnju u meni, ljutnju prema svima. I tu si i agresivan, i tu se javlja i nesanica, konstantno sam bio i umoran, hladan, dovoljno da me netko pogleda na ulici, ja sam bio automatski spreman se potući. Korak po korak sam se vraćao natrag i sad nakon 20 godina, 15 godina, još uvik traje ta borba, ali vjerujem da će ovo potrajati cijeli život.

Kako se vraćaš kad te uhvati depresija, kad se vrate sjećanja? Što napraviš tog trenutka?

Ovisi koja situacija. Evo, naprimjer, predajem kemiju i fiziku u osnovnoj školi ovdje u Švedskoj i ponekad se napravi neki test u laboratoriju gdje ti bude neki miris. Miris koji me podsjeti na barut i ja to povežem s nekom situacijom iz ’91 ili ’93. Znači, mene automatski miris u učinionici može “baciti” natrag 30 godina, ali tu onda dolazi realnost i shvaćanje da si tu i sad, u drugoj zemlji, da vidiš dijete, da si stariji, da si nastavnik, da objašnjavaš… Ali, to se sve takvom munjevitom brzinom događa, rješavaš sve u djeliću sekunde. Prije 20 godina sigurno ne bih tako razmišlja i ne bi to tako rješavao, možda bi samo izjurio iz te prostorije. Danas se mogu sabrati.

Rekao si mi da te molitva smiruje.

Duhovna obnova me probudila i na početku sam doživljava i mirise i vizije uz molitvu, a krunica mi je najdraža molitva. Najradije molim krunicu sam ujutro, gdje se mogu isključiti, gdje nema utjecaja vanjskog svijeta, čak ni svjetla. I totalni fokus i koncentracija prema križu. Dan mi uvik bude deset puta bolji kad ga počimam s krunicom.

Život ti se drastično promijenio. Uspio si i kao samohrani otac odgojiti svoju djecu. Još imaš na noge postaviti sina.

Da, imam troje djece. Najstarija Saga studira političke znanosti, Manda studira engleski i švedski jezik. Cure su super, već imaju i svoje simpatije. Ostao je Marko. On ima 15 godina i ove godine će odabrati srednju školu.

Uz djecu mi se probudio osjećaj odgovornosti, jer kad su djeca uz tebe, ja barem nisam mogao, odstraniti djecu i otići si kupiti bocu viskija, a djecu ‘ko šljivi. Oko djece se moraš angažirati, djeca su zahtjevna. Moraš pripremiti ručak, tu su zadaće i 3000 aktivnosti. I taj dio mi je pomogao na putu natrag prema normalnom životu. Meni su moja djeca dala ogromnu pozitivnu energiju.

Na društvenim mrežama dijeliš savjete, širiš pozitivu. I koliko sam shvatila to se ne odnosi samo na bivše ratnike, već i na sve ostale.

Teško je, vidiš što se događa po svijetu nekoliko zadnjih godina. Ovo sam počeo raditi kad sam počeo raditi i kao motivacijski savjetnik. Shvatio sam da posjedujem puno znanja iz specijalne postrojbe i sa sveučilišta u Lundu, koji kotira visoko na ljestvici u svijetu. Počeo sam raditi s igračima jednog hokejaškog tima iz prve lige i već deset godina radim sa sportašima.

Radim u osnovnoj školi već 7 godina i vidio sam da i učenici, ali i njihovi roditelji imaju poteškoća jer smo ušli u recesiju, svijet je na rubu nuklearnog rata. Bila je pandemija. Mi koji radimo u školi vidimo da su djeca bila dosta uznemirena. Nakon toga je izbio rat u Ukrajini i odjedanput novine i televizija prikazuju strahote, dolaze izbjeglice. Djeca to dosta teško proživljavaju. Ja sam jedini u školi koji ima ratnog iskustva i dobio sam zadatak da idem od razreda do razreda i objašnjavam djeci da rat neće stići u Švedsku.

Vidim po ljudima da ostaju bez nade i gube volju. I angažirao sam se preko društvenih mreža i dajem savjete u Švedskoj preko Instagrama, a za Hrvate na Twitteru.

I na kraju bih se osvrnula na tvoju knjigu. Izašla je u Švedskoj i uskoro će izaći i na hrvatskom. Hoće li uskoro biti i promocija u Hrvatskoj?

Knjiga je napisana i sam sam je izdao, tiskao, promovirao i prodavao. Onda sam došao na ideju da to isto napravim i za Hrvatsku. Prijevod je gotov, sad se knjiga uređuje i nadam se da će ove godine biti dostupna. Opet, sve ovo financiram sam.

Knjiga se zove?

Ja bih dao hrvatski naslov “Put natrag”, a u Švedskoj se zove “Bunker Ćapin”. Bunker mi je bilo ratno ime.

A “Put natrag” jer kad uđeš u rat jedan dio sebe ostavljaš na terenu. Mi svi što smo ušli dragovoljno ’91., mi smo na svoju inicijativu obukli uniformu. I kad to radiš dragovoljno, bez da te netko gura, ti si se na jedan način odrekao svog života. Mi smo, zapravo, digli ruke od svog života ’91..Živjeli smo stalno s glavom u torbi. I ostaneš živ. I što sad? Kuda sad? To ja pokušavam objasniti čitatelju, da put natrag možda traje ostatak života.

Ovaj tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.