Andrija Jurkić iz Domaljevca imao je tek 16 i pol godina kada je prošao golgotu Bleiburga. Svjedočanstvo poput ovog Andrije Jurkića je iznimno dragocjeno jer se o Bleiburgu i Križnom putu u školama “onog doba” nije progovarala niti jedna riječ, a i danas se taj dio hrvatske povijesti često iskrivljuje.

Predali smo se 15. svibnja 1945. godine kod Bleiburga gdje je bilo oko 300.000 pripadnika Hrvatske vojske, a koliko ih je preživjelo to ne znam. Nakon predaje išli smo nazad u pratnji partizana,” istaknuo je Andrija Jurkić prisjećajući se povratka s Bleiburga.

Po njegovim riječima, kad su pri povratku stigli u večernjim satima na most u Dravogradu odatle su otišli na Pleternicu i stigli u Samobor i u Zagreb. Po dolasku u Zagreb, napominje Andrija Jurkić, dio kolone u kojoj je bio i on usmjeren je u pravcu Siska.

“Pri povratku s Bleiburga kolona je bila toliko duga da si mogao leći odmoriti se ili praviti sebi ručak i onda opet ući u kolonu u kojoj je bilo vojske i civila i nikad nisi mogao zakasniti u nju jer je ta kolona bila tako velika. Tako je sve bilo dok se partizani nisu pojačali – doveli su konje pa ih natjeravali na nas kad smo legli da nas gaze. Nisu nam više dali lijegati, pa smo morali stalno ići. E, tu smo najgore prošli mi mlađi. Mene je toliko svladao san i zaspim, a onda me gurkaju sa svih strana da se probudim i onda se ponovno ubacim u kolonu,” kaže Andrija opisujući iscrpljujući povratak s Bleiburga.

Prisjeća s i torture kojoj su bili izvrgnuti povratnici s Bleiburga kada su došli u Samobor.

“Došli smo u Samobor i tu su nas dočekali civili i bacali na nas cigle, udarali nas kolcima i iživljavali se nad nama,” svjedoči Andrija Jurkić.

Pri dolasku u Zagreb, grupa u kojoj je bio i on, usmjerena je u logor u Sisku gdje su, kako se prisjeća, proveli tri-četiri dana, a onda su mladići njegovog godišta rođenja, 1928., i godinu dana starije godište, 1927., kako kaže, otjerali u drugi logor u kojem su proveli desetak dana i tu su im se pridružili i mladići rođeni 1926. godine.

“Potom smo nastavili putovati Podravskom magistralom u Osijek i išli smo od logora do logora- Bjelovar, Virovitica, Podravska Slatina – išli smo noć i dan. Ponekad smo skrenuli u neko selo prespavati. Po dolasku u Osijek najduže smo se zadržali u Donjem gradu – to je već bio lipanj 1945. godine. U Osijeku su nas razvrstali po godištima rođenja i moja je grupa otišla u Požegu gdje smo dobili papire nakon čega smo krenuli svatko svojoj kući. Ja sam došao u Domaljevac točno na Petrovo, to jest 29. 06. 1945. godine. Tada je bila velika radost u mojoj obitelji, ali ubrzo sam obolio od tifusa i liječio sam se u banici u Šamcu,” ovim je riječima Andrija Jurkić završio svoje svjedočanstvo o Križnom putu i Bleiburgu.

VEZANO: SJEĆANJA ANDRIJE JURKIĆA NA KRIŽNI PUT: Od Domaljevca do Bleiburga

Komunistički režim je desetljećima uprezao sve svoje mehanizme kako bi se sakrila ta civilizacijska bruka što ju je počinila komunistička diktatura. Svjedočenja poput ovog Andrije Jurkića su iznimno dragocjena, jer o Bleiburgu i Križnom putu u školama “onog doba” nije se progovarala niti jedna riječ. Osobno sam prvi put za Bleiburg čuo privatno od moje babe Anke 1982. godine jednom prigodom kad sam došao iz Sarajeva gdje sam studirao. “Sinko, vidićeš jednog dana što je Bleiburg, ali nemoj to još spominjati jer i zidovi imaju uši, čuvaj se,” posavjetovala me moj mudra baba. Uvažio sam babin savjet, no tada je za mene umrla komunistička laž. Uslijedilo je moje diskretno iščitavanje antikomunističke literature.

Sjećanja Andrije Jurkića donosi Facebook Posavski Zavičaj.