Diana Strize poznata je svima u Karlovcu i Kaštelima kao jedna je od posebnih žena – ona koja je Domovinski rat provela na prvoj crti rame uz rame s muškim kolegama.
Tekst je napisan uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije temeljem Programa ugovaranja novinarskih radova u elektroničkim publikacijama.
Dianu sam upoznala davne ’95. kada sam se doselila u Kaštela. Živjeti s čovjek koji je kao branitelj prošao logor nije bilo lako, a to je čula i Diana. Bez fraza i glumatanja koje se koriste pri upoznavanju, Diana je prilikom našeg išla odmah “u glavu” – “zatrebaš li pomoć javi mi se”.
A, ona je žena od riječi, ali i žena koja je imala hrabrosti svoj kalašnjikov prebaciti preko ramena i u vrijeme kada je Karlovac bio izuzetno opasno mjesto i njoj nepoznato, krenuti kao dragovoljka.
Iako su Kaštelani su već naučili da Diana ostvari sve što naumi, Karlovčani su mislili da je tek jedna od žena koju je povuklo srce i koja će ubrzo pobjeći iz ratnog vihora, no tada 21-godišnja Dalmatinka došla je, prijavila se, zatražila prvu crtu i tretman kakav imaju svi branitelji i ostala pune 4 godine.
Prošlo je puno godina od rata. Sanjaš li nekada rat?
Uvik. Puno imam tih snova. Prije nisam imala dicu, sam imam dicu i uvik sanjam da je taj rat i da mi je zarobilo dicu i mene i da patimo. I da mi ‘ćer siluju i se meni osvjećuju jer sam bila u ratu. I to su traume. Al’ svaki puta kad dođem kod psihologa samo te pogleda na vratima i napiše ti lijekove. A, meni treba pomoć, da priča samnom.
Kako danas gledaju na hrvatske branitelje?
Nikako. Kad hoćeš posao misle da si lud. Normalno, u rat su išli luđaci, nisu išli pametni. Pametni su bili Munchen bojna. Nisu bili na prvoj crti. Još nas se ponižava. Zato narod “puca”. Zato je narod takav, posebno branitelji. Mladi danas slušaju cajke, a zaboravili su naše mrtve dok još mnoge majke plaču za nestalim kostima svojih sinova. To je sramota.
Kažu ljudi, što više pričate o tom ratu, prošlo je, idemo živjeti dalje i zaboraviti. Može li se to zaboraviti?
Nikad. Nikad. Ni oprostit, ni zaboravit. Ja uvik stavljam na svoje statuse “da se ne zaboravi”. Što to znači? Da ni ono moje deseto koljeno ne zaboravi što su nam napravili. Pogledajte što su nam napravili u Vukovaru, u slavonskim selima, Miljevcima, Pakovom Selu, u Bosni i Hercegovini u Srebrenici… Ja to ne mogu zaboraviti. I tako učim svoju dicu i oni učiti svoju.
Kako gledaju na žene ratnice? I kako su gledati te ’90-te, ’91.?
Jako lipo. Najlipše su gledali na nas i čuvali nas k’a svoje sestre. Ja sam Dalmatinka i ja sam došla u grad Karlovac i držali su me k’a kap vode na dlanu. Dapače, čak i više nego svoje.
Je li to i danas tako?
I dandanas. Jako mi se sviđa što se uvik obraćaju “dragi ratnici i ratnice”.
Je li bilo puno žena na prvoj crti.
Ne. Preuveličavaju i to me smeta. U gradu Karlovcu je bilo samo dvi žene. Svaka koja je došla bila je samo mjesec dana i otišla je nazad. Ja sam ostala cilo vrime tijekom rata. Meni je zapovjednik reka:”Što ćete vi ovdje? Sve su se žene vratile, i vi ćete se vratiti meni plačuć ovdje.” Ja sam mu udarila puškom po stolu i rekla “ja sam Dalmatinka, nisam Karlovčanka. Ja ostajem.” I ostale smo ja i jedna ženska do kraja, do kraja.
Što je značilo biti na prvoj crti?
Prva crta je kad si 50-tak metara od njih. Ja sam bila čak 20 metara od njih. Pol mljekare karlovačke bili smo mi, pol su bili oni. Što mislite na to? E, tu sam bila. Išla sam i u izviđače, dirvezante. Kameru preko ramena, snimaj noću bez i jedne oznake na sebi, samo krvna grupa. Bilo nas je 13 u Karlovačkoj bojnoj. Tako tri miseca. Ne znaš di ti je minsko polje, tu ti je život bio na kocki. Sve sam ja to prošla.
Kakav je to osjećaj?
Nikakav. Pukla sam kasnije. Završila sam kasnije u bolnici, psihički sam “otišla”. Inače je veliki strah, ali imala sam volju. Ima si strah jer ti ne znaš gdje ćeš ugaziti, na koju minu. Ti ne vidiš di je mina kad je noć. Nas 13, a ti ne znaš ni gdje je njima straža, ne znaš ništa. Ideš na svoj rizik.
Imali smo prije toga obuku. Zanimljivo je to. Jedan gleda pravo, drugi livo, treći desno, tako to ide na cik-cak i zadnji ide iza i gleda jel’ te netko prati. A, šta će te tko pratit noću, jel’ te netko vidi. Zadnjem je najgore. I snimaj njima pod prozorom. Oni pijani i blesavi, a mi snimamo. Ta četnička vojska je uvik bila pijana. Ta njihova narodna muzika i oni piju te rakijetine. Mi smo mogli njih dići zoljom, ali što kada ih dignemo pa ne znamo gdje ćemo bižati jer ne znamo gdje su postavili mine. Mi smo samo trebali znati koliko se njih nalazi na položaju i što se događa, da možemo naprid.
Kako si uopće došla na ideju da ideš u rat, i to na prvu crtu?
Kad su raketirali Loru i Divulje, ja i moj brat koji je jedva doša iz vojske kući, popeli smo se na krov i gledali i ja sam rekla “brate idemo i mi u rat, idemo i mi braniti svoje”. Krenuli smo skupa u Drniš, ali nisu dali bratu i sestri skupa. Onda sam ja uzela kartu i prst je pao na Karlovac. 33 vojarne su tada bile u općini Karlovac, 64 posto Srba i grad na 4 rijeke – to mi je bilo zanimljivo. Ja sam tila akciju i bila je akcija, nije bilo dosadno.
Koliko si godina tada imala?
21. Najgori su mi bili ti izviđači. Nije mi bilo teška ta prva crta. Nedavno sam snimala jedan film i tamo sam baš govorila kako razmjenjujem pivu s jednim četnikom. On meni nišku, ja njemu karlovačku. On se nije tija borit. Reka mi je da su ga digli noću iz kreveta od njegovih žene i djece i rekli mu da je sada niški specijalac. Reka mi je da specijalca niije vidio i da ne želi ratovati i reka mi “evo ti gospođo pivu, vi meni svoju”. On je ima pušku preko ramena, a i ja sam imala.
U Karlovac si došla s kalašnjikovim?
Da, mojom puškom. Imala je drveni kundak i jedina sam mogla ispucavat tromblone. Ta puška mi je spašavala glavu. Na deset ljudi u deseti mjesec kad sam došla u rat, išla je jedna tandžara. Ja sam bila faca s tom puškom, drveni kundak – srpkinja. Jedan je poginuo sa tom puškom i ja sam je dobila na sprovodu.
Gdje si učila pucati?
Iza zgrade. Ja sam znala pucati, al’ ne znaš minjat okvire, ne znaš rastavit pušku. Dok je po cilom gradu tuklo, ne znaš odakle više dolaze te granate, ja iza zgrade govorim ‘kako ću prominit okvir’. A, imala sam tri okvira zalipljena, onda su mi rekli samo nek škljocne. Ja sam još kao dite volila oružje. Nisam se igrala s bebicama, uvik s puškama i pištoljima. K’a muškić. Svi su u Kaštelima znali da ću ja prva ić’ kad se krene.
Kasnije sam znala rastavit i sastavit pušku i pištolj zatvorenih očiju. Mate Laušić mi je poklonio jednu bateriju, to sam dala mom bratu, kad me vidija žensko, pa pita jel’ ti znaš rastavit tu pušku.
Bila si jedina žena među – koliko muškaraca?
110 muških.
Kako su se ponašali prema tebi? Jesi li ikada imala problema?
Nisam. Zvali su me ‘gospodine’. Kupili su mi predivnu, zlatnu ogrlicu s hrvatskim grbom kad sam išla od njih. Kad sam došla to je bio šok njima. Tako sam ih ja odmah odgojila. Rekli su “o hvala Bogu, došla nam je jedna ženska, ona će nama prati suđe”. Rekla sam nema problema, samo vi to stavite lipo u jedan kut, da perem sve odjednom. Ja sam uzela pušku i tri okvira i svaki okvir jedan snop tanjura, a moj na kraju preko krova.
I onda sam postrojila i rekla: “Ovjde nisam došla da perem suđe, već ratovati isto kao i vi. Odsad me zovite gospodin, a ne gospodična.”
Gdje si se prala? Kakvi su bili uvjeti na prvoj crti?
Snigom iza kuće. Bio je snig, ja sam došla u deseti misec. Prala sam se u snigu iza kuće kad svi legnu.
Je li te bilo strah?
Nije. Zato što je adrenalin radio. Bila sam mlada i puna života. Zato sanjam sad te noćne more. Ne mogu vam to opisati, jer sam napravila to, da ludi to ne bi napravio.
Koliko si dugo bila u ratu?
4 godine. Rodila sam curicu, pa nisam mogla bit u Oluji. To mi je žao.
Zaljubila si se u ratu?
Zaljubila sam se, tri miseca i odmah sam se udala. Bili smo skupa na terenu. I na dan našeg vjenčanja poginulo je naših četvero ljudi. I odgodila sam vjenčanje. I taj dan je moj brat u Drnišu ranjen.
Puno njih mi je reklo ‘čuvali smo zadnju bombu za sebe’
Ja sam čuvala metak. Zove se dum-dum. Bio mi je u džepiću. Čuvala sam metak za sebe -samo me nemoj zarobiti, jer znala sam što me slijedi. To ne bi mogla podnit. To je ono što sam uvik razmišljala u ratu kad bi legla onih dva sata… Ja sam isto noću dizala kao i muški i držala stražu dva sata.
Napravila sam puno intervjua s braniteljima, a ti si mi prva braniteljica, pa ću i tebe pitati kako si se osjećala kada bi znala da si pogodila nekoga na suprotnoj strani?
Bila sam pravi branitelj, gađala zoljom i tromblonom. Jesam. Takav branitelj mora biti. Nisam ja ušla na njihov teritorij, već sam ja branila svoj. Gađala sam zoljom njihove bunke, pa di pogodim.