U posljednje vrijeme zaredali su prosvjedi, poglavito u nekim velikim hrvatskim gradovima. Jedni se žale zbog nerođene djece, drugi bi željeli da svaka žena bude gospodar svoga tijela, treći na nedostatak adekvatne opreme za svoje službe, djeca i roditelji u školama i pojedinim bolnicama da i dalje trebaju kupovati toaletni papir, o medicinskim sestrama i vatrogascima da i ne govorimo, dok ih najviše prosvjeduje zbog malih, gotovo nikakvih plaća.
No, među onima koji se “sramečki” žale na mjesečna primanja, najmanje je umirovljenika, a još manje hrvatskih branitelja. Oni šute i trpe.
Kad su ovih dana prosvjedovali pravosudni policajci jedna zaposlenica u nekom zatvoru se zapitala: kako neki od njih mogu mjesečno živjeti sa 700 eura, koliko dobiju?
Pa, stvarno- kako!?
U pojedinim velikim tvrtkama, poput Podravke, pojedini menageri mjesečno zarade i preko deset tisuća eura i nitko se ne buni, iako i u ovoj firmi radnici jedva izlaze na kraj s onim što mjesečno primaju.
Međutim, u iznimnom su teškom položaju ljudi koji su bili prvi kad je trebalo, odnosno sudionici hrvatskog obrambenog Domovinskog rata, koje ni metak nije okrznuo.
Većina tih i takvih bili su ljudi s nižim kvalifikacijama, pretežno NKV, KV radnici i oni sa srednjom školskom spremom. U ratu je bilo iznimno malo ljudi s višom školom, a još manje sa završenim fakultetima.
Kad su se ti i takvi branitelji vratili na svoja radna mjesta uglavnom su bili plaćeni “po zakonu” tj. kakvu su imali školu, takav im je bio i “koeficijent”, s time da je jedan veći dio nakon povratka s prvih crata obrane čak bio premješten i na slabija plaćena radna mjesta.
Za one koji nisu bili u vrijeme velikosrpske agresije zaposleni, a bili su pripadnici nekih ratnih postrojbi, našla su se radna mjesta, ali opet ona s manjim ili najnižim plaćama (jer se nisu školovali dok su ratovali!)
Dakle, nakon završetka hrvatskog obrambenog Domovinskog rata još se koliko toliko (do smrti prvog hrvatskog predsjednika i utemeljitelja RH Franje Tuđmana) vodila ozbiljna skrb o tim i takvim ljudima, ali već godinama oni su nezasluženo na margini margina, iako se neprestano može čuti i o njihovim privilegijama (svaka čast iznimkama i iznimnim akcijama).
Inače, hrvatska država odlično pomaže ne malu skupinu hrvatskih stradalnika i članova njihovih obitelji, možda bolje nego što to čine i Amerikanci, ali ovdje je riječ o onima koji su prošli rat, a nisu bili ranjeni ili pak nisu željeli vaditi potvrde da imaju PTSP-i, kao bivši žalosni ministar hrvatskih branitelja Predrag Fred Matić, koji je i unatoč “teškoj” toj bolesti dogurao i u Vladu, a sada i u Europski parlament!
Dakle, da se krivo ne razumijemo, željeli bi pohvaliti što se vodi kontinuirana skrb za one koji su stradali u velikosrpskoj agresiji, ali i skrenuti pozornost da većina hrvatskih branitelja, od kojih su danas mnogi i u mirovini, ne prima mjesečno ni 700 eura!
A šute i trpe.
Baš kao i “civilni” umirovljenici koji su svakoj Vladi na teret, tim prije jer se često čuje da imamo “previše” umirovljenika!
A kad su ti ljudi radili, i te kako su se odricali za budućnost svoje firme, jer su im govorili da ako neće “štedjeti” onda njihova djeca neće imati gdje raditi.
Taj “štos” kod većine “pali” i dalje!
Naime, kad ljude otiđu iz firme, za njima se zatvore vrata, dođu drugi, mlađi, koji uglavnom nemaju nikakve zasluge za pojedine radne sredine i “počupaju” sve što se „počupati“ da, ne pitajući tko je stvorio ono u čemu ti i takvi danas uživaju.
Nakon II. svjetskog rata nije bilo partizana (s dva svjedoka) koji je ostavljen na milost i nemilost, pa da apsurd bude veći hrvatska država i njima isplaćuje „partizanske“ mirovine, koje su iste ili čak i veće nego one koje prima ne mali broj onih koji su stvarali hrvatsku državu.
Možete li zamisliti, kakve bi rezultate danas polučila anketa s pitanjem hrvatskim braniteljima, koje ni metak nije okrznuo, i članovima njihovih obitelji, jesu li i koliko zadovoljni sa svojim „statusom“, odnosno hrvatskom državom?
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91. (UHBDR91.)