Uganda je predivna zemlja koju zovu Biserom Afrike. U toj zemlji, u jednoj od najopasnijih biskupija, mjestu Moroto, don Jakoslav Banić pronašao je mir koji se, kako kaže, dobije tek onda kada si na mjestu koje je Bog odabrao za tebe, radeći upravo ono za što si odabran. Don Jakoslav je u svom prvom intervjuu od kada je postao misionar, za Croniku ispričao o svojim prvim dojmovima, životu pod afričkim nebom, drugoj kulturi i narodu koji poštuje više kravu od ljudskog života.
Kako ste se odlučili ići u misiju i postati misionar?
Ja sam prije, još dok sam studirao na teologiji imao želju da idem u misije i trebao sam ići 2004. godine u Tanzaniju, al’ evo volja je bila biskupa da ostanem ipak još tu za neka bolja vremena. I evo došla su ta vremena.
Ja sam i inače više čitao Majku Tereziju i oca Antu Gabrića, mene je to zanimalo još kroz bogoslovski studij, a u međuvremenu je moja rodica koja je bila časna sestra Služavka Malog Isusa, zajedno sa svojom družbom bila u Ruandi, tako da sam ja već tada od ranih srednjoškolskih dana pratio sve događaje u misijama i želio jednog dana da i ja pođem u misije. Evo, trebalo je čekati malo duže da se to dogodi.
Niste razmišljali koliko je opasno raditi u misijama. Širiti evanđelje.
Nisam nikada, a ni danas ne razmišljam o tome bez obzira što živim u jednom od najopasnijih dijelova Ugande u koji nitko baš ne želi doći, ni raditi – od profesora, policije, vojske, doktora… Svatko izbjegava taj dio. Baš neki dan, kad smo bili u Kampali vadili dokumente, pa me jedan policajac pitao gdje djelujem, gdje sam. Ja sam rekao u Morotu, a on kaže meni ‘pa gdje gore, jeste li svjesni gdje ste išli, mi nikad ne bi išli gore, ipak to je opasan kraj…’ Mene to ni u jednom trenutku nije zabrinjavalo, niti me brine, niti mi stvara neku pretpostavku da će se nešto dogoditi. U Božije ruke.
Zašto je taj kraj posebno opasan? Što se tu događalo i što se tu događa?
Dok je Uganda još bila pod upravom Velike Britanije, ovaj dio je ostavljen kao rezervat gdje nije bilo dopušteno da se ljudi ovoga područja razvijaju sukladno drugim dijelovima Afrike zbog toga da oni koji budu dolazili na safari mogu vidjet kako se živjelo primitivno u Africi. I danas postoje neka plemena poput ovog plemena Karamađon, gdje ja djelujem, koji žive primitivno da drugi uživaju u tim nekakvim svojim safarijima, gledajući tuđu bijedu. Tako da ovom kraju nije nikad bilo dozvoljeno da se razviju kao drugi dijelovi Ugande.
Kad je došla Uganda kao država, kad je došla kao koncept države da može imati svoju slobodu, tako je i ovaj kraj dobio svoju slobodu, međutim upravo zbog te velike razlike i još uvijek jakog plemenskog života i utjecaja, taj kraj se sporije razvijao od drugih dijelova Ugande i danas evo imamo situaciju da još uvijek narod ovdje živi pod utjecajem plemenskih vođa, da još uvijek narod ovdje živi po nekim svojim starim tradicijama, da se bogatstvo naroda mjeri u kravama, a ne u jednom ljudskom životu. Da više vridi život jedne životinje nego jednog čovjeka i da su ljudi zbog tih životinja spremni ubiti jedni druge.
I ako ćete gledati ono što je paradoks za nas, da se ovdje više ljudi raduju ženskoj djeci nego muškoj, jer ženska djeca donose bogatstvo. Naime, da bi se netko mogao oženiti mora platiti upravo u tim kravama, mora platiti svoju ženidbu, a ako nema dovoljno krava za platiti svoju ženidbu on se neće moći vjenčati za tu djevojku. A, onda s druge strane te krave donose bogatstvo i utjecaj obitelji, a muško dijete zapravo ispada da je trošak obitelji. Ne daj Bože da se rodi troje muške djece, tko će dati za njih toliko krava. Znači, obitelj je osuđena onda na propast.
To je, recimo, jedna od situacija kako oni gledaju na sve to oko sebe. I onda, s druge strane, situacija je kompleksna jer država je poslala vojsku koja treba pomoći narodu da ih očuva od pljački i od krađa. Oni koji nemaju jedino im preostaje da kradu od drugih, da pljačkaju druge, i vojska je poslana tu da, zapravo, štiti narod i da čuva njihove životinje, međutim onda se dogodi da i ona sama sudjeluje u tome, da i ona krade od naroda. Krade krave, pa ih preprodaje i onda nastaju sukobi između vojske i naroda. To je nekakva svakodnevnica. I onda čujete na ovom kraju biskupije i ovog prostora, na onom kraju tamo se dogodio napad, ubojstvo. Pa, onda se vojska osvećuje narodu, narod vojsci i to je neka svakodnevnica u kojoj su oni navikli živjeti. Nama je malo strana, ali sve u svemu prilagodljiva.
Nedavno ste prisustvovali jednom takvom sukobu
Za Uskrs, kad sam se vraćao s jedne naše župe ovdje gdje me biskup poslao, vidio sam da je u našem tom malom mjestu Morotu parkiran vojni helikopter. Mislio sam da je došao netko od vladajućih posjetiti Moroto za Uskrs, kako to oni obično vole te parade, međutim kad sam došao u biskupiju saznao sam da je ta skupina koja čini nekakvih 15 posto naroda koji se naoružavaju i vrše te pljačke, ubila četvoricu vojnika. Vojska je tada okružila cijelo jedno selo i tražili su od seljana da predaju oružje, međutim od straha oni nisu smjeli reagirati i onda je vojska počela pucati po cijelom selu. I, nažalost, dogodi se da stradaju oni koji su najmanje krivi, nevini, osobito djeca i žene. Evo to su tragedije jednog slučaja u kojem se biskupija pokušava boriti na razne načine da ljudima posvijesti da je život vredniji nego išta drugo i da život treba čuvati i da treba pomoći drugima da ga sačuvaju i da živimo jedni za druge.
Jeste li Vi blizu Sudanu?
Pripadnici ovoga plemena su jako povezani sa sjevernim krajevima. Zapravo se i oružje koje imaju, tako oni kažu, dobavlja upravo iz Sudana ilegalnim putevima. Ali, važno je spomenuti da je to samo 15 posto naroda. Dakle, onih 85 posto su ljudi koji nemaju oružje, koji se ne bave oružanim sukobima i žive jednim mirnim životom. Trude se živjeti, koliko je moguće u ovim uvjetima ove šrte i suhe zemlje, ali uvijek postoji ono zlo koje ulazi na svakakva vrata i pokušava nametnuti se kao dominantno, bez obzira što je dobro puno veće i jače.
Gdje trenutno živite?
Ja sam trenutno u kući gdje živi biskup. Tu sam dok učim jezik i pripremam se za gradnju naše nove misije. Mi smo dobili zemljište u jednoj misiji Nao-natao, gdje ćemo započeti graditi jednu novu misiju za vjernike tog kraja. To je jedan prostor samog centra od 10 kilometara te okolnih filijala negdje oko 50-tak kilometara raspona širine. Tu bi prvo trebali započeti gradnju kuće za svećenika, volontera i one koji će biti tu suradnici, zatim se tu uključuje onda i nova crkva, zatim pastoralni centar sv. Josipa kojemu evo povjeravamo na poseban način one koji su najsiromašniji da mogu naći utočište i sklonište. Kasnije je tu predviđeno da se gradi osnovna i srednja škola, dječji vrtić, a kasnije, ako bude potreba, dispanzer.
Pretpostavljam da osim učenja jezika i pripreme za gradnju misije držite i svetu misu.
Misu držimo na lokalnom jeziku, a propovijed još uvijek na engleskom, jer smo tu tek dva mjeseca. Treba savladati sve prepreke ovog čudnog jezika, možda jednog od najtežih ovdje u Ugandi. Ali, evo s Božijom pomoći ono što voliš nije teško i onda što voliš puno lakše ide.
Dođe li narod na misu?
Naravno. Većina naroda ovdje su katolici i većina naroda u Ugandi su kršćani. Ljudi rado dolaze na misu, jer misa je izvor njihovog života, njihovo ohrabrenje, njihova utjeha, njihova snaga. I, zapravo, na misi se oni osjećaju kao kod svoje kuće. Često ćete, kada uđete u crkvu, naći ljude kako spavaju u klupama. Onda pitate ‘zašto spavate tu”. Evo, kaže, tako osjećam blizinu Božiju, bliže smo Bogu, pa volimo provesti neko vrijeme ovdje. To je njihov način kako izražavaju svoju molitvu. Tako da je to jedan osjećaj da je ta kuća Božija, crkva, zapravo je dom svima njima i oni se tu osjećaju i sigurno, osjećaju tu radost, a to se na poseban način primjeti u njihovim slavljima. Što se tiče same svete mise koja traje ovdje i do dva, dva i pol sata, ali kad počme slavlje vrijeme prestaje i misa traje, ono što se kaže, dok ne završi. Oni pjevaju svi, pjeva cijela crkva i svi sudjeluju i svi su radosni i svi vole biti dio toga slavlja.
Je li još uvijek majke doje djecu za vrijeme mise?
Da, nama iz perspektive Europe je to čudno. Možda bi njima bilo čudno kako se mi ponašamo u Europi. Možda bi za njih to bio način primitivnog života. To je jedna normalna situacija – kad si gladan potreban si hrane. I nahraniti nekoga nije nešto što je čudno, nego što je normalna ljudska potreba, osobito majke prema vlastitom djetetu. Mi to prezentiramo na način da evo majke se razgoliće i doje djecu. Nije to baš tako. Svaka majka ima uz sebe jednu kangu, odnosno jedan prekrivač ili dekicu za svoje dijete i kada doji dijete obično prekrije i dijete i sebe. Ali, uvijek će nahraniti svoje dijete, bez obzira bilo to na misi, bilo to negdje vani, bilo to u društvu, to je normalna potreba.
Kako se osjeti taj poziv Gospodinov? Kako se prepozna ono moram biti baš tu i Gospodin traži baš to od mene?
Misionarski poziv se rađa zajedno sa zvanjem da budeš svećenik. Kao što čovjek osjeća potrebu da se daruje u radu s mladima, da se daruje u radu s bolesnicima, tako i kao svećenik osjeća potrebu da tu Božiju riječ proširi tamo gdje ona još nije doprla. I da upravo preko te Božije riječi onima koji su najsiromašniji među ovim siromašnim svijetom bude nekakvo svjetlo. To je ta nekakva radost. Nije to nešto što pripada meni, nešto što je moje osobno, to je Božije. Bog poziva, moje je samo da Mu odgovorim ‘evo me, uzmi mene i koristi me’.
Ja sam uvjerena da nas je Bog sve poslao s određenim zadatkom i iz vlastitog iskustva znam da je jako teško prepoznati za što si poslan. Što je to što ti je Bog namijenio. Kako doći do toga, kako to prepoznati? Je li se treba moliti, pa ti Bog pokaže? I kako znati da je to upravo to?
Nema svećeničkog života bez molitve. Nema ni vjerničkog života bez molitve. Molitva je razgovor s Bogom. Što više razgovarate s Bogom, što ste više okrenuti Bogu to vam on više otkriva vaš životni put, vaše životno putovanje. Ja ću reći s moje strane, što se tiče mog misijskog poziva. U meni je uvijek postojao neki nemir da sve ono što radim još uvijek nešto nedostaje. Uvijek je nešto falilo. I stalno je u meni bio prisutan nemir dok nisam došao na afričko tlo i dok nisam ostvario tu svoju želju da djelujem ovdje. Možda je to bila moja želja, možda nije bila Božija. Brzo će Bog naći način da me vrati kući ako nije od Njega. A, ako je od Njega, On će naći način da ovdje ostanem, da ovdje izvršim Njegovo poslanje do one volje dok me On ovdje vidi i treba. Ali, ono što je još najvažnije od svega je kako čovjek u sebi osjeća taj mir. A, mislim da je to ono najpotrebnije – imati mir. To je onaj odgovor što ste me pitali na ono poslanje. Sve ono što činimo, ako nas ne čini sretnima, zadovoljnima, nismo još uvijek ostvarili ono za što nas je Bog stvorio. Ono što nam donosi mir i čini nas sretnima, to znači da smo na pravom putu i da trebamo slijediti taj put.
Kad se sad sjetite tu ste i bit ćete 3 godine prije prvog godišnjeg odmora. Nedostaju li Vam Split, Kaštela, Dolac Donji?
Kod nas je to malo drugačije. Svećenici imaju drugačije ugovore od redovnika. Dakle, ja po ugovoru imam pravo dolaziti svake godine na godišnji odmor. Pa ne mogu reći da mi u nekim trenutcima ne nedostaje dom, prijatelji s kojima sam proveo svoj život, moje kolege svećenici s kojima sam se družio, ali znajući ono što radim i djelujem, to je ono što me nosi naprijed, tako da ne mogu reći da previše osjećam nostalgiju. Rijetki su momenti kada posmislim nedostaje mi sve to.
Ne nedostaje Vam hrvatska hrana, riba iz Jadranskog mora ili naša fina kava…
Kad vidite ovdje djecu koja nemaju ni kruha, kad vidite djecu koja nemaju ni ribe, koja nemaju ni hrane, kad vidite djecu koja su gladna, koja nisu jela možda već danima, kad vidite te njihove male napuhane stomačiće koji su takvi zbog gladi, onda nikad sebi ne postavljate to pitanje, nego budete zahvalni Bogu za ono malo što imate i što vam daje i što vi još uvijek imate, jer je puno onih koji nemaju. Koji nemaju ni svog doma, koji nemaju svojih roditelja, koji su odbačeni od društva i od zajednice, koji žive u opasnostima ovih mjesta i na ulicama, koji su gladni, žedni, kojima nedostaje očinski i majčinski zagrljaj. Evo sad kad smo dotakli tu temu, ja bih samo spomenuo da naša biskupija na poseban način skrbi o djeci koju roditelji iz ovih mjesta odvode u velike gradove te ih ostavljaju da prose po tim gradovima. Dakle, nemaju ni kuće, ni smještaja, ni hrane, nego nešto malo ako isprose na ulicama. To su djeca čak od 5, 6, 7 godina koja često puta u tim gradovima stradavaju ili bivaju ubijena ili bivaju oteti i prodani. Kad sve to vidite i doživite onda nikad Gospodinu ne kažete nedostaje mi nešto. Imam dosta i više nego što mi treba i zahvalan sam za sve ono što mi daruje i evo, to što je on darovao meni pokušavam i ja darovati drugima.
I evo za kraj imate li kakvu poruku za Vaše prijatelje, kolege i vjernike?
Ja pozdravljam sve moje prijatelje, vjernike moje Splitsko-makarske biskupije, braću svećenike i želim im zahvaliti na svakoj potpori i pomoći. Od kada sam ovdje došao stalno su uz mene, pitaju je li mi što potrebno, uvijek su tu da odgovore za sve moje potrebe. Također, zahvaljujem svim vjernicima koji mole za nas misionare, za naše djelovanje i ponosan sam što dolazim iz Splitsko-makarske nadbiskupije, ponosan sam na ljude našega kraja i naravno, da za svoj Dolac ne govorim, i njegove vjernike, jer uvijek napominjem da je misionar iznikao iz svog naroda, iz vjere svojih sunarodnjaka. Ta vjera je iznjedrila i mene i upravo ta njihova molitva koju itekako osjećam nosi me i pozivam ih da i dalje mole i za mene i za naše misionare koji djeluju u Ugandi, ali i diljem svijeta.
