U drugom dijelu sage o Vinkovcima pročitajte priču o Englezu Steveu Gauntu, stranom dragovoljcu Domovinskog rata koji nam je vlastitim suzama gledajući snimke pada Vukovara pokazao da čak i “tuđi čovik” ponekad itekako može znati.

Boravak u Vinkovcima pokazao mi je grad koji volim iz druge perspektive – stanovnika koji su zaglavili u osjećaju kako se ništa ne može promijeniti. A, kad ne možeš promijeniti onda se pomiri s onim što imaš i ako ikako možeš odseli.

Što je grad ili drugim riječima jesu li Vinkovci gdje su nekoć bili?

Grad nisu samo kuće, već i ljudi. Grad nije samo rijeka koja stoji i čeka, već je ono što ljudi od njega učine.

Priznat ću, u Vinkovce sam došla i s namjerom da otkrijem što misli običan čovjek – Vinkovčanin – ali i ljudi koji su doselili u najstariji grad u Europi. Otkriti gdje je nestao čovjek koji se bori, koji živi gradski život. Mlade koji više ne stoje ispred Malog kina s kokicama i zaljubljenim pogledom odaju nove parove. Shvatiti zašto grad u kojem je zelenila uvijek bilo napretek dobiva željezno drveće.

Steve Gaunt, engleski pub na rubu Andrijaševaca i priča kako “tuđi čovik” ipak – može znati

Krenula sam s upoznavanjem Stevea Gaunta u njegovom pubu na rubu Andrijaševaca, obrubljenog zelenilom i cvrkutom ptica. Steve nas je dočekao ispred puba raširenih ruku kao što očekuješ najdraže svoje kada dolaze s daleka puta. Nasmijalo me je što je jedan Englez uspio prihvatiti slavonsku gostoljubivost i postao čovjek široke slavonske duše. Naravno, izgrlili smo se i izljubili kako to rade ljudi koje povezuje nešto zajedničko. A, naše je bio rat, ljubav prema Slavoniji i fotografiji.

Naravno, ni Steveova žena nije odskakala – topla i srdačna nazdravila nam je domaćom slavonskom rakijom i pitala što pijete. Naravno, ja sam odmah rekla samo sok, no kod Stevea to nije prošlo, pa smo pronašli kompromisno rješenje, rum-colu. Steve je nestao iza engleske zastave obješenu na štokovima vrata i vratio se s tri boce najbljeg ruma iz Paname koje je stavio na stol ispred mene. S dozom prezira je rekao sinu “ulij joj u čašu Cole“.

Snimke pada Vukovara koje do suza dovode i “hladne” Engleze

Dok sam pijuckala najbolji rum razrijeđen Colom, gledali smo snimke pada Vukovara koje jedini ima Steve. Naime, umjesto plaće za odrađeni posao za ITV tijekom reintegracije zaželio je da mu daju snimke. Na dijelu gdje branitelji Vukovara polažu oružje dotaknuo mi je ruku i rekao “pogledaj kako ih polažu kao svoje bebe. Ne, kako su ih bacali njemački vojnici kada je Njemačka kapitulirala, već s puno emocija.”

Na dijelu filma Steve ne može skriti suze iako je film pogledao nebrojeno puta. Sjedim u engleskom pubu i gledam “hladnog” Engleza koji je došao braniti tuđu domovinu. Gledam ratnika koji ne skriva suze nad patnjom naroda koji nije njegov. Pitam ga “zar Englezi nisu hladni”, na što se nasmije i kaže nismo uopće. Nismo mi kao kraljevska obitelj ili Englezi iz filmova.

Ma koja to zemlja brine o svojim veteranima…

U pub dolazi Steveov ratni kolega i pridružuje se razgovoru. Priča mi o Steveu ratniku iz Male Bosne, dijela Vinkovaca koji nije smio pasti, jer bi pali Vinkovci, a onda rat ne bi imao ovakav kraj. Pitam Stevea što misli o Hrvatskoj danas, o odnosu prema veteranima, o hrvatskoj politici.

“O veteranima ni jedna država nije posebno dobro brinula, pa valjda je onda normalno da to ne radi ni Hrvatska“, kaže Steve i dodaje kako se on ne može požaliti jer je kao strani dragovoljac dobio braniteljsku mirovinu. Sviđa mu se što su u Hrvatskoj dostupne nekretnine i napominje kako su on i njegov brat prvi u obitelji koji su kupili vlastite kuće i zemlju. No, onda krene s onim negativnim. Na moje iznenađenje priča mi kako je jako razočaran jer u Slavoniji ne vole Engleze. Znam, Stevea Vinkovčani vole i drže ga svojim, ali vole li Engleze ne znam.

Ne uspijevam apsorbirati informaciju, a Steve se već žali kako smo jedinstvena država po ovrhama. Ovršilo ga jer nije platio parking i od 3 kune, dug je narastao na 180 eura. I dok Steve pjeni kako se tako nešto u Britaniji ne može dogoditi jer ti nitko ne smije taknuti račun, ratni prijatelj ga onako lagano slavonski opominje “jebo ga ti Steve moraš platiti parking, što se sad žališ“.

Pitam ga što misli o hrvatskoj politici, na što Steve odmahuje rukom i kaže da ga to uopće ne zanima. Kaže, zanima ga gdje nabaviti dobro englesko pivo, kako ga napraviti sam, a politika… nikako. Ja spominjem političku situaciju u Vinkovcima, Tomislava Čuljka, nemogućnost da se zaposliš bez stranačke iskaznice, na što Steveov ratni rezignirano kaže: “Dobro nam. Što nam fali. Imamo sve. I HDZ je u redu“.

Pitam ga za mlade koji iseljavaju, a on potvrđuje da su i njegovi iselili. Ipak, dobro je sve to, kaže.

Rodney Morgan i intervju koji u pola sata nije trebao biti, pa je, pa ponovno nije trebao biti

Očekujem da će se ista ekipa okupiti i sutradan na snimanju intervjua, no sa Steveom me dočekao još jedan heroj, engleski dragovoljac, Rodney Morgan. A, on je pak posebna priča.

Ratnik koji se iz Domovinskog rata uz ranjavanje u nogu izvukao i s ranjavanjem u glavu, zbog čega teško usvaja nova znanja, pa tako i hrvatski jezik. No, Rodney je sebi uvrtio u glavu kako su u Vinkovcima prihvaćeniji Škoti, pa govori škotski. Steve nas upoznaje i kaže mi kako je Rodney zapalio svoj stan, a kako nije dobio ništa od države, sad ništa i nema. Tumači mi kako je nestalo struje, a Rodney je odlučio skuhati ručak i upalio štednjak na struju, a kako struje nije bilo otišao se provozati u svom đipu. Naravno, štednjak nije ugasio i kada se vratio umjesto stana pronašao zgarište.

No, Rodney je iz rata naučio kako je sve prolazno osim uspomena i onoga gdje smo bili ’91. A, Rodney je bio na pravoj strani, našoj.

Na njegovom ratnom putu pozavidjeli bi mu najbolji ratnici. No, iako se za intervju poslije Stevea otišao istuširati u kupaonici puba, do njega će doći drugi puta. Naime, Steve je s dečkima koji su stigli u međuvremenu i požalili se na političku situaciju u Vinkovcima, odlučio da prije intervjua s Rodneyem moram ispiti rum-colu koju će mi osobno zamiješati. Puno ruma, malo Cole uz tužaljku što kvarim tako dobar rum.

I prije nego se Rodney uspio istuširati, meni se zaljuljalo tlo pod nogama, a umjesto intervjua meni je preostao najbrži odlazak u stan.

Kraj drugog dijela sage o Vinkovcima.

Prvi dio možete pročitati klikom na sljedeću poveznicu.