Za Dragu Krpinu, jednog od osnivača HDZ-a i bliskog suradnika prvog hrvatskog predsjednika, dr. Franje Tuđmana, kažu da je jedan od rijetkih intelektualaca među političarima, ali i čovjek koji se ne uklapa u stranačku vojsku jer, osim što ima vlastito mišljenje o svemu, ne boji ga se izreći.

Da je više političara poput Drage Krpine Hrvatska danas ne bi bila država u kojoj je sve teže živjeti zbog korupcije, stranačka iskaznica vladajućih ne bi bila ulaznica za sve, a mladi ne bi iseljavali iz svoje domovine. Krpina je u politiku ušao iz ideala, a iako je visoko kotirao, mnogi će reći kako nikada nije pokazivao ambicije vođe. No, zato je uz prvog vođu, pok. predsjednika dr. Franju Tuđmana bio svakodnevno, pa čak i kada se nisu slagali u mišljenjima. U razgovoru mi je ispričao kako je Tuđman cijenio to drugo i drugačije mišljenje, a kada bi se malo porječkali oko teme, samo bi ga povukao za bradu. “Odlika je to velikih ljudi i velikih vođa,” rekao mi je Krpina objašnjavajući kako oni koji su veliki i jaki ne vole klimavce oko sebe, već obrazovane ljude sa stavom s kojima mogu razgovarati i raspravljati, sagledavati temu i eventualni problem iz više kuteva. Kako sam odmah shvatila da s druge strane imam čovjeka koji je i duhovit, započeli smo intervju u tom stilu.

Gospodine Krpina jeste li Vi još uvijek član HDZ-a? Imate li poseban status s obzirom da ste bili jedan od osnivača?

Da, još uvijek sam formalno član. Barem nisam primio brisovnicu. Osim ako se nije negdje putem zagubila poput Mesićeva australskog čeka. Poseban status? Da, imam, klone me se k’o nečastivi od tamjana.

Kada ste osnivali stranku jeste li vi osnivači imali na umu ovakav HDZ kakav danas imamo? Što mislite o današnjem HDZ-u, mislim da slobodno mogu reći Plenkovićevom HDZ-u?

HDZ je osnovan s vrlo jasnim ciljem, da bude političkim i organizacijskim instrumentom i predvodnikom u ostvarenju milenijskih težnji hrvatskog naroda za obnovom svoje pune državnosti. Taj cilj hrvatski je narod, predvođen predsjednikom Tuđmanom i HDZ-om ostvario. U tom pogledu HDZ kao državotvorni pokret ne može se usporediti s bilo kojim drugim pokretom u hrvatskoj povijesti. Mnogi su naraštaji pokušavali ostvariti taj isti državotvortni cilj, nažalost bezuspješno. Mi smo uspjeli i taj uspjeh predsjedniku Tuđmanu i HDZ-u kojeg je on vodio osigurava posebno i jedinstveno mjesto u hrvatskoj povijesti. Nakon 2000. godine HDZ se pretvorio u jednu od političkih stranaka kojoj je jedina svrha osvajanje vlasti i korištenje svih privilegija koje vlast sa sobom nosi. Uz zakonite privilegije, mnogi su koristili svoje stranačke pozicije i za razne kriminalne rabote. Lista optuženih, osuđenih zatvaranih .. nije baš kratka i, čini se progresivno raste. HDZ je u svojoj državotvornoj fazi služio nacionalnim interesima, u zadnjih dvadesetak godina sve češće služi kao instrument za ostvarivanje osobnih interesa. Zar mislite da se A.P. učlanio u HDZ dvadesetak godina nakon njegova osnivanja iz svojih istinskih i najdubljih uvjerenja. Ma, dajte, najte! Čovjek je prokljuvio da HDZ još uvijek ima relativno postojano biračko tijelo i da će njegova karijera procvjetati upravo u toj stranci.  

Nisam htjela započeti s uhićenjima, ali ne možemo zaobići uhićenje Vukovarsko-srijemskog župana Damira Dekanića. Kako komentirate cijelu situaciju?

Pomalo se navikavamona situaciju da nije vijest kad je netko od dužnosnika uhićen već kad se dogodi da prođe barem jedan tjedan bez optužnica i uhićenja. Čovjek se uklopio u ekipu i shvatio ozbiljno razne mogućnosti koje mu pruža status sudionika u „igri“.

Od kada je na čelo HDZ-a i države došao Andrej Plenković naviknuli smo se na uhićenja i optužnice protiv ministara. Kako ih to bira? Možete li usporediti njegov odabir suradnika i odabir suradnika prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana?

Objektivno govoreći nije ni predsjednik Tuđman bio sasvim nepogrešiv u odabiru kadrova. Znao je promašiti. Ovdje se pak radi o sustavu koji je programiran za pretežito negativnu selekciju. A.P. nije lud za ljudima od integriteta, značaja i karaktera. U okruženju ljudi takvih osobina umjesto napuhivanja kojem svjedočimo, vjerojatno se ne bi  osjećao baš lagodno. Odabirući gotovo beziznimno ljude koji će mu u svemu i bezuvjetno pljeskati, dopuštajući im da usput pomalo kraduckaju, on sebi osigurava poziciju velikog nedodirljivog  vođe. 

Koliko ste bii bliski s Tuđmanom?

Svih deset godina,obnašajući različite političke i vojničke dužnosti, imao sam privilegiju biti u krugu njegovih bliskih suradnika.

Da se vratimo u Vinkovce. Odande je i jedna ministrica, zbog koje, kako se neslužbeno doznaje, će premijer sjesti na klupu za svjedoke kod EU istražitelja. Kao Vinkovčanku jako me zanima fenomen Čuljak. Čovjek je bio zidar, a onda je postao najbogatiji i najutjecajniji čovjek u Vukovarsko-srijemskoj županiji. Kažu da je njegovo i lovište u kojem je nekada Tito dovodio strane goste u lov. Danas on i Banožić tamo love. Moram reći da je jači od Tita. Ali, evo, kako se dogodio Čuljak? Tko ga je instalirao i kako je uspio zavladati i uništiti ovaj nekad bogat kraj?

Instalirao ga je sustav i čelnici koji su takav sustav stvorili. Neki aktualni fenomeni pomalo podsjećaju na komunističku praksu. U  komunističkom sustavu veliki broj članova partije su krali i muljali i zbog toga nisu bili sankcionirani. Važno je bilo da u svako doba hvale Tita i partiju. Što su bili glasniji u izražavanju lojalnosti vođi i partiji mogli su više krasti. Kao što je poznato, Goli otok nije otvoren za kriminalce nego za one za  koje se procjenjivalo da nisu dovoljno lojalni režimu.

Danas se,  doduše, ne šalje na Goli otok, ali i najmanje neslaganje sa stavovima vođe, za posljedicu ima političku amputaciju. Ja sam, primjerice, 2018. bio kritizirao nakanu da HDZ prihvati takozvanu Istanbulsku konvenciju. Uslijedila je munjevita reakcija mudrog rukovodstva. Nisam završio na Golom, ali su momentalno raspustili moju zadarsku „prvoboračku“ organizaciju, to jest Zajednicu utemeljitelja HDZ-a za Zadarsku županiju. Nasuprot tomu, politički „virtuoz“ okićen optužnicama i presudama za teška kriminalna djela i dalje zauzima visoko mjesto u stranačkoj hijerarhiji.

U Slavoniji je HDZ došao na vlast u Domovinskom ratu i ostao na vlasti do danas. Vratila bih se u vrijeme rata. S obzirom da ste bili bliski s predsjednikom Tuđmanom zanima me priča koja ovim krajem kruži iz vremena pada Vukovara. Je li Tuđman prodao Vukovar ili je morao slušati nekoga ili nije znao situaciju ili…. Je li Vam poznato što se točno dogodilo? Mislim da bi bilo dobro da se konačno sazna prava istina, da se prekinu nagađanja.

Te priče o izdaji Vukovara, obična su naklapanja ili podmetanja nedobronamjernika. Crta bojišnice na kojoj su se hrvatski branitelji suprotstavljali tehnički neusporedivo nadmoćnijem neprijatelju bila je od Dubrovnika do Vukovara. Hrvatska je mogla glavninu svojih ljudskih i tekničkih potencijale skoncentrirati oko Vukovara i što bi se tad dogodilo? Hrvatska bi bila ispresjecana na mnogo mjesata na toj dugoj bojišnici. I to bi bio kraj. Neprijatelj nas je upravo htio namamiti u tu klopku. Prije samog pada Vukovara, koji je nažalost bio neizbježan, neki tadašnji politički čimbenici, velike Hrvatine, stvarali su zlokobnu atmosferu sročenu u prijetnju: padne li Vukovar moraju pasti i Banski dvori. Pod Banskim dvorima mislilo se na predsjednika Tuđmana i cjelokupnu državnu vlast. I to je bila jedna velika klopka koju smo, srećom, uspješno izbjegli.

Branitelji Vukovara dali su neprocjenjivi doprinos našoj pobjedi. Njihova herojska borba i gubitci koje su nanijeli neprijatelju prava je epopeja koja nikad neće nestati iz povijesnog pamćenja hrvatskog naroda. To potvrđuju i tisuće ljudi iz cijele Hrvatske koji se svake godine u studenom slijevaju u Vukovar kako bi odali priznanje onima koji su branili Vukovar i poštovanje hrvatskim braniteljima i civilima koji su izgubili živote u obrani Grada heroja.

Zašto je Tuđman inzistirao na nacionalnoj pomirbi?

Zato jer je kao povjesničar jako dobro znao da je većina pokušaja hrvatskog državnog osamostaljenja, kroz dugu hrvatsku povijest, uz ostalo, propala i zbog nacionalne nesloge. U gotovo svim ratovima, a nije ih na ovim prostorima bilo malo, Hrvati su se borili u različitim vojskama. U Domovinskom  ratu prvi put se dogodilo da to nije bio slučaj. To je bila jedna od nužnih pretpostavki za ostvarenje hrvatske državne samostalnosti.

18 -tog je godišnjica pokušaja atentata na njega. Što se točno tada dogodilo?

Na osnivačkom skupu HDZ-a za ondašnju Općinu Benkovac dogodio se pokušaj atentata na predsjednika Tuđmana i napad dvjestotinjak četnika na tisuće okupljenih članova HDZ-a. Pokušaj atentata i četnički napadi, provokacije i uvrede trebale su dovesti do otvorenog međunacionalnog sukoba i žrtava koje bi u tom slučaju bili neizbježne. To je, pak, trebao biti povod za zabranu HDZ-a kao političke stranke.

Da se vratimo u sadašnjicu, u teška vremena u kojima živimo. Kako je Plenković došao na vlast? Znamo svi da se jedini digao i rekao Karamarku da ne može cijela stranka biti talac jednog čovjeka. No, kako za njega kažu da je ziheraš, moram pitati tko je dao ideju, tko je stajao i tko stoji iza njega?

Ne mogu reći tko se prvi toga sjetio. Možda se čovjek ponudio a ponuda, u okolnostima kadrovski već opustošene stranke, bila prihvaćena. Koliko se sjećam, člansku iskaznicu uručila mu je Jadranka Kosor, koju je Sanader postavio za svoju nasljednicu. Ona ga je, također, na unutarstranačkom izbornom saboru 2012. bila predložila za svog zamjenika ali nisu uspjeli ni jedno ni drugo.

Ne mogu reći tko iza koga stoji. Svojevremeno smo svjedočili vrlo živopisno očitovanoj privrženosti  Jeana-Claude Junkera, bivšeg predsjednika Komisije Europske unije, prema A.P. i to  u situaciji dok mu je ovaj bio okrenut leđima, (ha, ha, ha …) Općenito, stječe se dojam da je gospon prilično obljubljen u inozemnim krugovima. To bi možda mogao pokvariti žalac koji mu je zaostao od gospođe Žalac.

Kako gledate na koaliciju s SDSS-om?

Na svaku suradnju s organizacijom kojoj je na čelu Milorad Pupovac gledam  s gnušanjem i prijezirom.

Najveća nepravda u Hrvatskoj napravljena je našim prijateljima i suborcima srpske nacionalnosti koji su sudjelovali u obrani Hrvatske. Oni su prešućeni i od hrvatske politike i medija. Šteta što nisu našli snage da se sami organiziraju i nametnu. Njima je mjesto u Hrvatskom saboru i Vladi, a ne Pupovci i njegovim jatacima.

Nedavno je Jeckov u Saboru rekla da je Tuđman odlikovao Stanimirovića. Je li to istina i je li normalno što je taj čovjek nakon svoje uloge u Vukovaru u vrijeme Domovinskog rata sjedio u Hrvatskom saboru?

To pitanje treba gledati u kontekstu mirne reintegracije Hrvatskog podunavlja. Između novih hrvatskih žrtava, a ne bi ih bilo malo da smo taj  okupirani prostor Hrvatske išli oslobađati vojnim putem, i nekih ustupaka koje će vrijeme, u konačnici neutralizirati, predsjednik Tuđman izabrao je ovo drugo. Uvjeren sam da je to bila ispravna i odgovorna državnička odluka. Je li spomenutom formalno dodijeljeno nekakvo priznanje za doprinos u procesu mirne reintegracije, priznajem, ne mogu se sjetiti. Ako i jest to ga ne oslobađa od kaznenog progona za eventualna počinjena kaznena djela.

Smatrate li danas da je mirna reintegracija bila dobro rješenje i kako je došlo do te ideje i ideje o aboliciji?

Da, ponavljam, to je bilo mnogo bolje i odgovornije rješenje od gubitaka tko zna koliko ljudskih života. Ustupci koji su napravljeni, uključujući i aboliciju koja se ne odnosi na počinitelje ratnih zločina, mogu biti i jesu iritatntni ali to je mnogo manja cijena od žrtava koje bismo imali da smo se odlučili za vojnu opciju.

Ratni zločinci ni danas 30 godina kasnije nisu kažnjeni. Nisu kažnjeni ni odgovorni za rušenje, ubijanje, mučenje, klanje…time mislim i na sam vrh u kojem su se donosile odluke. Postoji li mogućnost da nekome u Hrvatskoj ne odgovara da budu kažnjeni iako se ratni zločinci kažnjavaju s porukom da se nikad ne ponovi?

Činjenica je da mnogi zločini i zločinci nisu procesuirani i to je sramota hrvatskog pravosuđa. Opravdanje za te propuste ne može se tražiti u mirnoj reintegraciji. Neprocesuiranje i nekažnjavanje zločina i zločinaca nepravda je koja vapi do neba osobito u očima onih koji su izgubili svoje najmilije.

Kako objasniti i da još uvijek nisu pronađeni toliki nestali? Gdje se tu pogriješilo? Što se moglo učiniti da se natjera Srbe koji znaju gdje se nalaze naši nestali da to kažu?

Sigurno da se moglo uložiti više napora. Odnose sa Srbijom trebalo je i treba daleko odlučnije uvjetovati rješavanjem tog mučnog i bolnog pitanja.

Kako objasniti da država ne vodi brigu ni o mjestima na kojima su pronađene masovne grobnice koje su trebale biti obilježene spomen obilježjem. Umjesto spomenika, po tim mjestima se baca smeće.

Ne bih poopćavao. Većina takvih mjesta  prikladno su obilježena i svake godine na njima se odaje počast stradalima. Nažalost, moguće je da ima i primjera o kakvima vi govorite. Osobno mi takvi slučajevi nisu poznati.

U Hrvatskoj su mnogi nezadovoljni, u anketama koje radimo sve više umirovljenika govori da je željno doslovno kruha. Jedan cijeli grad ljudi je iselio iz Hrvatske. Žene iz Slavonije masovno idu brinuti o starima u Njemačku i Austriju. Korupcija nas trese kao nikad do sada, a za članove HDZ-a se govori da su potpuno izgubili busolu i slijede Plenkovićevu izjavu “tko mi što može”. Sve to, i ljudi ne izlaze na prosvjede. A, sjetimo se, ’71.  – hrvatski studenti su izašli na Trg i prosvjedovali iako smo tada imali i Goli otok i miliciju koja nije čuvala pendreke. Što je s Hrvatima?

Politika i dio medija stvorili su kod ljudi osjećaj bespomoćnosti i uvjerenje da se tu ništa ne može promijeniti. Najbolje se to vidi po sve slabijoj izlaznosti na izbore. Golema većina mladih, osobito sveučilišne mladeži, posve je nezainteresiran za političke prilike i bez ikakve je volje za „popravljanjem svijeta“. U  doba moje mladosti, na našim studentskim kružocima, znali smo noćima raspravljati o političkim i nacionalnim pitanjima i sanjati kako ćemo promijeniti stvari. Nažalost među mladima toga više, u pravilu, nema.

Rekli ste mi da ne volite pesimizam, no iskreno teško je biti optimističan jer ovako ružna i teška situacija, čini mi se, nije bila ni za vrijeme Domovinskog rata. Naime, tada smo znali da će rat proći i da će doći bolja vremena. Imamo li sada šanse za bolja vremena? Vidite li Vi neku drugu opciju na vlasti kao rješenje ili mogućnost da HDZ napravi reda u svojim redovima? Znam da u HDZ-u ima poštenih i obrazovanih članova. Postoji li mogućnost da smijene Plenkovića?

Glasoviti češki pisac Milan Kundera u jednom svom romanu, ako se ne varam Šali, govori o tomu kako ljudi čest doživljavaju trenutnu stvarnost kao nepromijenjivu i u kojoj će, kao takvoj, provesti cijeli svoj životni vijek. S takvim uvjerenjem prilagođavaju se stvarnosti umjesto da je pokušavaju promijeniti. Kundera je to pisao, kao disident, u vrijeme kad se komunizam još činio neuništivim. Nažalost i danas možemo uočiti sličnu pojavu. Međutim, nasuprot takvoj kolektivnoj bezvoljnosti, defetizmu i osjećaju bespomoćnosti, događaju se u određenim vremenskim intervalima politički trzaji koji preusmjeravaju politička zbivanja u sasvim neočekivanom smjeru. Tako se događa povijest. Kraj povijesti se, kako su neki predviđali, ipak nije dogodio. O tomu nam najbolje svjedoče recentna geostrateška gibanja čije su se posljedice na najtragičniji mogući način sručile na ukrajinski narod. Kojim smjerom sve to može krenuti teško je i zamisliti. Kao narod  i država morali bismo, u svakom pogledu, biti spremni za sve moguće scenarije. Trenutno mi se, nažalost, ne čini da je tomu baš tako. Što se tiče smjena, A.P. neće sigurno biti doživotni predsjednik HDZ-a.

I za kraj, moram pitati, imate li Vi kakvih političkih planova? Vi osobno i možda još neki osnivači HDZ-a?

To je iza sedam brava zaključana tajna.