Zbog gnjusnih poruka koje je dobio na Facebooku Franjo Šoljić proveo je na policiji puna tri sata. Je li profil na kojem je mlađahni Dušan Tanasijević Jedinica iz “Jedinice za specijalne operacije” lažan ili pravi, trenutno istražuje policija.

U međuvremenu, profil je ugašen, no poruke je Franjo Šoljić na vrijeme spremio.

No, ono čega je se, osim poruka, važno prisjetiti je i povijest Bobote iz vremena Domovinskog rata, kada je u tom selu u kolovozu 1991. ubijeno i strijeljano 13 civila iz Tenje i Ćelija. Strijeljali su ih pripadnici TO Bobota Vera i zakopali na obližnjem smetlištu. Zahvaljujući informacijama Srbina kojem je proradila savjest te je otkrio kako ih je izvjesni Ramiz Brkić iz Pačetina zakopavao na dubini od 1 metra, nedavno su ekshumirani.

Koliko je gnjusno hrvatskom branitelju čija je obitelj izgubila pet članova, a među njima i oca, napisati ovakve poruke jasno je, no ni najveći stručnjaci za mozak ne bi mogli utvrditi odakle potreba za ovakvim nanošenjem zla. Ovaj puta nitko se od političara SDSS-a nije javio, a reagirali nisu ni načelnici i donačelnici srpske nacionalnosti kako bi osudili ovakav čin.

Cijeli događaj, ali i odnose sa srpskom manjinom u Hrvatskoj te razloge ovakvih ekstremnih slučajeva za Cronika.hr komentirao je Franjo Šoljić.

Predali ste kaznenu prijavu i proveli tri sata na policiji?

Napravljena je prijava i znate već kako to ide na policiji.

Iza Facebook profila s kojeg su Vam došli komentari stoji ‘Dušan Tanasijević Jedinica’. Radi li se o lažnom profilu?

Uslikano je sve na mom mobitelu. Obrisao je svoju stranicu, znači nema ga više na Facebooku, međutim ja sam na policiji ostavio IP adresu, pa neka traže.

“Dušan” je iz Bobote, a očito se i proglasio pripadnikom jedinice za specijalne namjene tjeranjem Hrvata iz Hrvatske

(smijeh) Jadno, da. Danas vam je na Facebooku najjednostavnije napraviti lažni profil. Ali, neću ništa komentirati, niti želim da se spominje da je to lažni profil. Neka sad policija radi svoj dio posla, što se mene tiče. Straha nemam, čak su mi ponudili i da mi se dva-tri puta dnevno provozaju tu kroz ulicu, ali nema potrebe za tim.

Čime je ‘Dušan’ bio ‘izazvan’ da Vam pošalje takve poruke?

Bio je izazvan onime što je Bujica objavila vezano za dvojezične natpise u Vukovaru. Ta se trakavica vuče već 10 godina, al’ evo napokon je i Gradsko vijeće donijelo odluku da nema tih dvojezičnih natpisa, a i po popisu stanovništa se dokazalo da njih nema toliko. Ja sam to samo prokomentirao: “napokon, hvala Bogu poslije 10 godina da se i to dogodilo. Hvala svima koji su nam pomogli u tome.” Ništa ružno. Napisao sam i da je 35 osoba bilo suđeno i ‘razapinjano na križ’ u vezi tih ploča, ali nisam spominjao ništa posebno, niti ikog. I onda je krenula salva od tog ‘dotičnog gospodina’.

Onda je krenula salva prijetnji da je on iz srpske Bobote, a ja sam uzvratio “pozdrav tebi i hrvatskoj Boboti”. A, što da mu napišem drugo. E, onda je napisao kako mu je ćaća pričao kako mu je sa slike mog profila – znači ušao je u moj profil, vidio te ljude – i da mu na Ovčari i Veleprometu i u logorima nisu baš izgledali tako, bez zubi i tako…

Što reći osim sram ga bilo

Pa, što ćete. I onda ono ‘kolji, kolji, samo kolji’.

Vaša obitelj je teško nastradala u Domovinskom ratu. Izgubili ste oca, stričeve i tetka.

Nažalost, tako je.

Kada Vam netko ovako nešto napiše, kako se Vi osjećate? Probudi li Vam se ljutnja?

Ružno. Ružno se osjećam, ne zbog tog kretena, da oprostite na izrazu. Ne zbog njega, nego zbog cijelog našeg sustava. Više me boli sustav koji ne funkcionira, nego njihove riječi. On je našao mehanizam gdje će se ispuhati i ok. Ne bojim se nikoga ovdje u gradu, ni bilo gdje. Međutim, to je jednostavno sustav koji je dozvolio i Pupovcu i svima njima da se tako ponašaju i da rade to što rade. Pogotovo ono bacanje vijenaca u Dunav kada u centru Vukovara on daje počast poginulim Srbima. Tu su Srbe jedino mogli ubit Srbi 17. 11. ’91.

Sve je to zbog cijelog tog funkcioniranja – odvojene škole, vrtići… Sve to je još uvijek jadno, tužno i žalosno. Ja nemam ništa protiv njihovih prava, dapače, treba ljudima dati prava, zašto ne. Al’ nek odu u Austriju, nek odu u Italiju, nek odu u Njemačku, pa neka traže svoja prava. Znate kad će ih dobiti? Nikad. Pet milijuna Turaka ima u Njemačkoj i još nemaju svoje groblje. A, ovi ovdje su dobili sve živo i na kraju im ništa ne valja. I zbog svega toga čovjek se osjeća jako ružno i žalosno.

Da, kod Vas je to zanimljivo, Vašu baku su uzdizali političari na neke datume, a sustav prema Vama ovako funkcionira. Je li ona bila ogorčena načinom kako sustav funkcionira?

Ne. Ona je jednostavno bila takva. I sve ono što je govorila i što ste mogli pročitat, to je ustvari i mislila. Nju nitko nije usmjeravao što će reći. U ono vrijeme je bio i pokojni predsjednik Tuđman živ. Razumijete? E, sad. To je ona pogana politika koja vas koristi kad vas treba, dok njima paše. To vam je kao žvakaća guma, dok god vam je sve ok slatko je i sve u redu, poslije pljunete i od toga nema ništa.

Što mislite s obzirom na ovakve ružne prijetnje i sve što se zadnje vrijeme događa, bi li mi mogli imati ponovno problema s ekstremnim Srbima? Pretpostavljam da ima sukoba i događanja o kojima se šuti.

Sukoba je uvijek bilo i bit će ih. To nema veze. Upitni su ekstremi. Sukoba je bilo i prije Domovinskog obrambenog rata, bit će ih i sad. Samo je žalosno što i dalje postoje ekstremi koji i dalje teže ka Krajini, Velikoj Srbiji, ovakvoj i onakvoj, ne znam ni ja kakvoj. Ja se osobno toga ne bojim dok smo živi mi branitelji. Ali, sve nas je manje.

Uvijek će imati takve ekstreme koji će bockati, čačkati, doći prijeko iz Srbije ovdje jednu noć i napraviti nekakav dar-mar i vratiti se čamcem prijeko, što i rade. Žalosno je, ali tako i rade i to su činjenice koje nitko ne može osporiti.

I to što se privede tri osobe koje su počinile ratni zločin na području Hrvatske i nakon 48 sati ih se pusti da se brane sa slobode, pa ti ljudi nestanu. Dunav je dugačak, nemoguće je kontrolirati to područje. On jednostavno čamcem za 10 minuta bude prijeko u Srbiji i više ga nikad ne vidite. A, to se nama događa, upravo to. To je ono što smeta, to je ono što boli.

Da, Vukovar je tolerantan, izuzetno tolerantan grad. Hrvati u Vukovaru su izuzetno tolerantni ljudi. U Vukovaru imate preko 20 nacionalnih manjina. Žene koje su silovane po logorima, i ne znam šta im sve nije rađeno, susreću svoje silovatelje.

Još uvijek?

Da. Još uvijek. Pa do nedavno su radili u Gradskom poglavarstvu ljudi koji su sudjelovali u napadu na hrvatsku državu. Imali smo zamjenika župana na funkciji koji je sam jasno i glasno na Županijskoj skupštini priznao da je bio u to vrijeme na Ovčari. I što ćete? Ne možete ništa.

Dobro, kako se Vi koji ste izgubili toliko članova obitelji, osjećate kada ih susrećete tu po gradu? Ili Vas zaustavi neki policajac Srbin koji poslije radnog vremena ide kući u Srbiju.

Ljudi se naviknu, ali ružno se osjećam. Ali, ja kao ja, i svi mi Vukovarci poštujemo hrvatsku vlast. Morate poštivat, jer ako ja koji sam branio hrvatsku državu i stvarao je sa svim drugim hrvatskim braniteljima neću poštivat ta nekakva prava i pravila, onda znate šta će bit na kraju. Znači, mi u jednom dijelu moramo dati primjer, a u drugom moramo biti ti koji ćemo kao korektor ispravljati i ukazivati na probleme i na greške.

Ja sam bio i osuđen zbog dvojezičnih ploča. Meni su stavljali na teret i organizaciju kompletno tih prosvjeda, nanošenje štete ugledu zastavi RH, grbu… ma nema šta nisu. Odjel za terorizam me je ispitivao, al’ ja sam rekao onda, a to govorim sad i Vama, ja nikad neću odustati od svoje države i od toga da se dovede u red. Kažnjen novčano, kažnjen godinu dana zatvora, što mi je pretvoreno u dvije godine uvjeta. Sve i svašta sam prolazio, al’ neću stati.

Vaš otac i stričevi su svoje živote utkali u ovu državu, a Vi ovako prođete.

Tako je. Upravo tako, da. Jer, to je ono dok prezime paše politici, dok klimate i dok šutite sve je ok. Onog trenutka kad ih prestanete podržavati i davati im potporu i podršku u njihovim glupostima – i sami vidite što čine i što rade -onda postajete, neću reći neprijatelji, ali evo. Da me mogu okarakterizirati kao neprijatelja, vjerojatno bi. Ali, ne mogu, na njihovu žalost.

Kako je ubijen Vaš otac?

Moj otac je zarobljen, odveden u Sremsku Mitrovicu u logor i tamo je ubijen čizmom. Ubijen je u logoru, ne metkom, već čizmom. Podlegao je 22-og u Sremskoj Mitrovici od batina.

Zar se u Vama ne probudi ljutnja kada Vam se dogodi ovako nešto kao prijetnje ovog iz Bobote?

Probudi se sve, al’, gledajte, morate se kontrolirati, morate biti pametni. Što bi ja sad napravio kad bi napravio glupost i završio u zatvoru? Razumijete. Ništa postigao ne bi, efekta puno ne bi bilo, a ovako moram biti strpljen-spašen. Evo, sad razgovaram s Vama, oznojio sam se.

Jako mi je žao.

Meni je to svaki dan, ja s tim živim i što da radim. Valjda će jednog dana netko od ovih naših stoličara progledati i malo smanjiti te ovlasti i Pupovcu koji svojim ponašanjem još doliva ulje na vatru i dovodi nam tu i Porfirija na dan pogibije Blage Zadre i Alfreda Hilla. Ma, mislim, strašne stvari se ovdje događaju.