Povod razgovora s vukovarskim ratnikom Damirom Markuš bio je film “Šesti autobus”, no nismo mogli preskočiti sjećanja na njegove prijatelje Jean-Michel Nicoliera, Žarka Manjkasa Crvenkapu, Zdravka Špalju Papundeka i mnoge druge koji su s njim rame uz rame u uniformi HOS-a branili Vukovar.

Razgovarali smo 08. studenoga, na dan za koji je rekao da mu je jedan od najtežih iz Vukovara jer je od granate, koja je pala točno između njih šestero, petero ostalo ranjeno i teško ranjen Zdravko Bezuk iz Kutine, njegov kum. “Tu noć su mu odrezali nogu, a drugi dan je umro. Taj dan ostao mi je dio srca na Sajmištu,” rekao mi je Damir Markuš glasom punim emocija.

Ispričao mi je kako je Zdravko bio omiljen u Kutini, posebno kada bi zasvirao na gitari ili igrao nogomet. “Najbolji su nam ljudi poginuli. Mi smo imali sreću, ali moramo o njima pričati,” naglasio je.

Je li postojao taj šesti autobus?

Da, da. Šesti autobus je svakako postojao. E, sada, kad je otišao iz bolnice je li se on vratio ili je otišao prema Ovčari, to je sad ostala nepoznanica. Ali, čak i to nije toliko bitno, nego je bitno gdje su nestali iz tog autobusa. I film je napravljen najviše s tom porukom na kraju – gdje su naši nestali.

Govorimo o ranjenicima iz vukovarske bolnice?

Tako je.

Koliko je otprilike tu bilo ranjenika?

50-tak ljudi po procjenama onih koji su bili u šestom autobusu. U svakom slučaju još se potražuje velika brojka nestalih.

Koja je bila Vaša uloga u snimanju filma?

Ja sam tu već negdje od 2008. godine u serijalu “Heroji Vukovara” koje su napravili Eduard i Dominik Galić uz pokojnu legendu Marka Babića. I tu smo se i upoznali malo bolje pri snimanju Sajmišta. Pa tako, dosta sam im pomogao oko toga, a i u ovom filmu sam dao na neki način svoj mali obol. Ali ne samo ja, nekoliko nas vukovarskih branitelja, koji smo s glumcima razgovarali i pripremali ih kako smo mi razmišljali i kako je to bilo u Vukovaru. Čak smo ih vodili i u Gašince na vojno vježbalište da probaju i pušku, da vide i tenkove i avione, da osjete to sve.

Moram reći ovdje stvarno da su ti mladi glumci, recimo Marko Petrić, to je jedan vrhunski domaći glumac. Kažu mnogi da je jedan od najboljih, ako nije i najbolji mladi hrvatski glumac. Izvrsno su to odglumili i odigrali s puno emocije. Satima su oni nas slušali. Tu je i veliku ulogu odigrao i legenda, živuća legenda, Sajmišta Nikica Burić Samoborac koji je bio isto i satima govorio s glumcima i razgovarao. Znate, nije to baš svaki put ovako. Tu se vraćaju emocije. Teško je to jer puno smo prijatelja izgubili tamo i puno ljudi i puno braće, al’ opet dužni smo pričati zbog njih kojih više nema, jer tko će ako nećemo mi.

Iz vlastitog iskustva razumijem te emocije. Kada ste ih već spomenuli, ja primjetim i kod sebe, te emocije su nekako jače što više vrijeme prolazi, što više starimo. Imate li odgovor na to zašto je to tako?

Odlično ste to primjetili. Nevjerojatno evo, ja svake godine idem od kad se ide u Koloni sjećanja, od prve godine. Vi ste to primjetili zato što ste i Vi dosta toga prošli kroz Domovinski rat, da, sve mi je teže. Sve mi je teže. Još uvijek nisam siguran hoću li 18-tog doći u Vukovar. Imam i suboraca koji godinama nisu mogli doći u Vukovar, jer svatko na svoj način proživljava te dane vraćanja filma unazad, da tako kažem. Nije to baš tako lako. Tamo bude 100-tinjak tisuća ljudi i mnogi od njih bi htjeli s vama popričati, slikati se… Meni je to lijepo, meni je to drago, znači da ljudi znaju, da ljudi prepoznaju. Međutim, to nekada zna biti dosta naporno. Obično dođemo dan kasnije ili dan prije, na miru obiđemo naša mjesta gdje smo se branili. Ja sam branio Vukovar. Obiđemo groblje, zapalimo lampion… Da, teško je, ali opet nužno.

Vi ste iz Kutine. Kako to da ste se odlučili doći braniti Vukovar?

Napisao sam knjigu “58 HOS u obrani Vukovara i Bogdanovaca” i moram tu napomenuti da sam imao preko 200 promocija do sada po cijelom svijetu – od Australije, Švedske, Kanade, obadvije Amerike. Hvala Bogu prevođena je… Tu sam detaljno opisao, nas 58 sastavljeni smo bili iz cijele Hrvatske. Dakle, u malim grupicama po 5-tero, 6-tero, iz Zagreba, Velike Gorice, iz Kutine nas je 6 bilo. Bosne i Hercegovine, Francuske Jean-Michel Nicolier, ne smijem ga zabarovati nikako jer njegova žrtva je zaista, zaista ogromna. Znate, netko kaže ‘pa sve su žrtve iste’.

Pa, jesu, ali on je došao iz Francuske u jednu zemlju za koju nikad prije nije čuo ni vidio je. Nikakve veze s njom nije imao. I on, kad je nama pričao na engleskom, on je govorio da je to nevjerovatno, da je jednostavno vidio na francuskoj televiziji da se jedna mala zemlja bori za svoju slobodu i on je želio pomoći. On je bio borac za slobodu.

To i njegova majka veli, evo već godina ona i brat žive u Hrvatskoj dok ga tražimo. Još uvijek se vodi kao nestali. Trojica iz moje postrojbe, Jadranko Anić Antić, Duško Smek i on. On je zaista bio idealista. I takvih je bilo na stotine stranih dragovoljaca. S njim sam direktno bio, pa sam ga upoznao, a upoznao sam i mnoge strane dragovoljce i to su nevjerojatne priče. Nevjerojatne priče i hvala im. Dakle, nisu bili nikakvi psi rata, to su osjećajni ljudi koji su iz srca došli braniti ono u što vjeruju – slobodu. Da imamo svi pravo na slobodu. Mi smo se borili i ginuli za slobodu. To trebaju znati mladi.

Kako ste Vi izašli iz Vukovara

U proboju smo izašli ranije, 16-tog na 17-tog u noć. Od nas 58 HOS-ovaca, da to malo pojasim, 14 je bilo poslano u malo selo Bogdanovce. Malo selo istureno, herojsko selo koje je puno dalo u Domovinskom ratu. Tu je 14 HOS-ovaca bilo na čelu sa Zdravkom Špaljom Papundekom pokojnim i tu je i Žarko Manjkas Crvenkapa koji je uništio 14 tenkova. Njegovo tijelo je tek prije nekoliko godina nađeno u minskom polju. 44 nas je ostalo na Sajmištu, to je urbani dio grada. Konkretno Preradovićeva ulica, Pionirska ulica – Vukovarci znaju tu priču – i 16-tog kad smo se prebrojali od 44 ostalo nas je 8. Ponovit ću još jedanput – od 44 ostalo nas je 8, s time da smo skoro svi ranjavani. Samo dvojica nisu ranjena. Ne znam kako je to bilo moguće u onom paklu granatiranja i borbi, ali eto imali su i sreće. Imali smo sreće i mi na kraju krajeva, ja sam tri puta ranjen, ali sve su to lakše rane – geleri u glavu, metak kroz nogu.

Tamo je bilo najbitnije hodat. Ako si stao, na žalost jako su ti male šanse bile. Moraš se kretat, moraš se borit. Tako da mi smo krenuli 16-tog na 17-tog, u noć. Kud smo mi prošli to je opisano u mojoj knjizi, a i moji suborci su isto opisivali. Ja moram priznati da meni i dan danas nije baš jasno. Ja ću se vrati na dragog Boga da nas je držao za ruku i odveo nas iz onog pakla i danas se zahvaljuje ne samo Bogu, nego i svim mojim suborcima i braniteljima koji su dali život i mi smo tu zbog njih koji su dali sve. Mi živimo za njih i moramo govorit o njima.

Evo, vi ste jedni od rijetkih koji zovu i pitaju i pišu da se to ne zaboravi i hvala svim takvima.

Bogu očito nije bilo važno što ste vi bili HOS-ovci, kao što je to danas nekima, koji odu kad čuju za HOS.

Baš mi je drago kad odu jer otišli su i ’91. Ja sam svojevremeno pisao ispred udruge HOS-a da ja kao jedan mali hrvatski branitelj iz Kutine koji je branio Vukovar molim gradsko čelništvo da se na dan obljetnice zabrani dolazak političarima u Vukovar. Ne da im se kaže nemojte, već zabrani.

Taj dan bi trebao biti posvećen onima koji su dali najviše, a onda njihovim obiteljima, posebice djeci nestalih i umrlih branitelja i svim hrvatskim braniteljima i običnom hrvatskom puku. Sirotinja je branila Hrvatsku, ne političari.

Meni je zlo kad ja tamo stojim i kad prvi red prolazi, kad prolazi politička svita. Uopće mi nije bitno koja stranka. Dajte, molim vas, nemojte dolaziti na taj dan, nemojte dnevnice na taj dan trošiti. To su stotine tisuća kuna. Pratnje, policija, specijalci, helikopteri, valjda i brodovi. Dajte otvorite neko radno mjesto i kažite nećemo doći, mi smo u mislila s Vukovarom, otvorit ćemo radna mjesta u Vukovaru.

FNjima se fućka za žrtvu Vukovara i za narod. Nama se ’91 nije fućkalo, ginulo se i bilo je krvavo. I moram to reći – mi hrvatski branitelji nismo se borili za ovakvu Hrvatsku. Za ovakvu Hrvatsku – ne.

Ljudi često pitaju zašto branitelji šute.

Ne šute. Znate koliko se ubilo hrvatskih branitelja? Preko 5.000. Znate zašto su se ubili? Mislite zbog PTSP-a? Ne. Zbog nepravde. Ne mogu ljudi izdržati sve ovo što danas gledamo. Naša djeca odlaze van raditi. A, evo kod mene u Kutini su radnici iz Nepala. Neka ljudi rade, ali za našu djecu nema mjesta. Moj sin je Njemačkoj. I od mojih prijatelja… Kakva je to Hrvatska!?

Da se vratimo na film. Jesu li glumci i redatelj uspjeli prenijeti barem približno kako je to izgledalo? Primjerice borbe koje su bile specifične, branila se ulica po ulica.

Kad bi barem naše oči mogle projicirati sjećanja iz ’91. To su takvi ekstremni uvjeti bili da je to nemoguće snimiti. Rat je, inače, najveće zlo koje se čovjeku i čovječanstvu može dogoditi. Bolje je sto godina pregovarati, nego jedan dan ratovati. Pogledajte u Ukrajini koliko u jednom danu može biti mrtvih. U ratu nema pobjednika.

Da, vi koji ste branili Hrvatsku ostajete cijeli život u ratu, jer cijeli život živite taj rat.

Upravo tako. Kaže se da su samo mrtvi vidjeli kraj rata.

Onda, jesu li glumci uspjeli prenijeti tu emociju i evo, s obzirom da nisam pogledala film, zanima me jesu li korišteni tenkovi i avioni?

Tu se moram zahvaliti za naše avione i tenkove generalu i tadašnjem ministru Damiru Krstičeviću. On je omogućio i tenkove i avione da budu upotrijebljeni u filmu.

Znate, nije to lako sve snimiti i ukomponirati i glumce i tenkove i avioni baš onda prolete. Nismo mi Amerika.

Dio filma se snimao u Glini, zato što tamo središte grada još uvijek ima ožiljke, za razliku od Vukovara koji je cijeli obnovljen. Jeste se snimalo kod Veleprometa i kod Ovčare, ali u gradu je sve novo.

Ali, da glumci su sjajno odigrali. Kod njih se vidi baš onakva emocija kakvu smo mi imali. Vidjet ćete kako su odglumili, recimo pokojnog Marka Babića. Sad ću malo otkriti filma, a ne smijem puno, ali Marko Babić, sjajno ga je odglumio. Takav je bio Marko Babić. Beskompromisan, kako se kaže u Slavoniji baraba. Baraba koji je došao u tenisicama, gore nekakav prsluk i onda kaže ‘gdje tenkovi, kol’ko? 20-tak. Šta, 20 tenkova? I otišao tamo i počeo ih uništavat. On je uništio sam 14 tenkova. Kakva je to hrabrost, srce, volja – on, Zlatko Horvat, Žarko Manjkas Crvenkapa – pazite, njih par koliko je uništilo tenkova. To su ratnici. Kakvi vojnici, mi smo ratnici. Lako je biti vojnik.

U filmu glumi Slava Đurić, Slovenka, mlada glumica, njen tata je poznati Branko Đurić. Mi imamo u filmu i Srbe, imamo i iz Bosne i Hercegovine zato da bi ljudi i i u Srbiji i u Bosni i Hercegovini išli pogledati taj film. Evo, recimo, Muhamed Anđelić, Pavle Matuško, Duško Kovačević, Matija Prskalo… Sjajna glumica, al’ to je i žena producenta Dominika Galića. Sjajna jedna osoba. U filmu je još Toni Gojanović, Arna Humbert, Žarko Potočnjak, Josip Ledina

Vidjet ćete kako je odglumljen Jean-Michel Nicolier. Imali smo nekoliko snimaka…onu zadnju iz bolnice kad je rekao ‘nije mi žao’ i nasmiješio se onim njegovim osmjehom. A, znao je da će ga ubiti. Znao je. Kad su saznali da je HOS-ovac, možete misliti kako je sve to izgledalo.

I u filmu je to na Ovčari, taj dio prikazan. Ima teških scena, ali mogu i djeca školska pogledati. Dobili smo odobrenje od Ministarstva da mogu i djeca pogledati.

Koliko god je sve to bilo strašno, koliko god se pucalo, padale granate i bombe, ja se sjećam i tog vremena kao onog u kojem je bio jedan duh u kojem je bilo toliko humora i zajedništva kao nikad prije i nikad poslije.

Istina. Istina.Sve je upravo tako kako ste rekli, takvo zajedništvo… Ja ću vam poslati privatne slike koje imam. Primjetili su ljudi i kažu ‘gle koliko se oni smiju na tim slikama. Upravo to. Ma, mi smo znali – sad ili nikad. Mi smo ta generacija, možda nismo svi još ni svjesni, nove generacije će za nekoliko godina reći ‘pa Bože moj šta su ovi dečki napravili. Neki sa 18 godina, neki sa 20 godina, neki sa 30 godina…nebitno.’ Mi smo napravili čudo.

Treba reći da je u HOS-u bilo i Srba. U kamionu se upoznajemo, putujemo iz Zagreba za Vukovar, i sad on kaže ime i prezime, naravno, skroz srpsko, a ima na rukavu HOS oznaku. Ja isto. I ja mu dajem ruku, skužio je da ga gledam malo čudno. Reko stari moj, tebe ako ulove klat će te 15 dana. A, on meni kaže, ‘a kaj, tebe ne buju’? Rođen u Zagrebu, al’ pravoslavac i to sve, ime i prezime, al’ je čovjek naš. Čovjek normalno živi i voli ovu domovinu više nego oni političari.

Takvi bi ljudi trebali biti nositelji srpske nacionalne politike danas. Ne Pupovac, Stanimirović i to zlo. Pa, to nema nigdje u svijetu, takav primjer nema da onaj koji je uništavao Hrvatsku sjedi u Hrvatskom saboru. Anja Šimpraga? Evo, svuda piše da je njen tata bio neprijateljski vojnik. Dakle, njihova djeca nastavljaju ono što oni nisu uspjeli u ratu, nastavljaju u miru.

Postoji jedna fotografija iz Vukovara gdje branitelj sjedi uz zid i nonšalantno mu visi cigareta iz usta, a iznad njega piše:”Bože kad umrem daj da odem u raj, jer u paklu sam već bio”

Siniša Glavašević je nama davao takvu snagu. Jedan čovjek je svima nama, 1800 i nešto branitelja koji smo branili Vukovar, ne više, al’ napadala nas je ogromna sila, njegov glas navečer kad smo upalili radio da čujemo što ima novog u drugim krajevima Hrvatske, njegov glas nam je toliko snage davao da je to neopisivo. On nije trebao nositi pušku, ni voziti tenk, on nam je tako koristio.

I žao mi je da njegov sin, moram ga spomenuti, nije uopće na tragu svog oca. Ni blizu. Vidjeli ste one priče o gradu, ono što je on napisao. Pa to je nešto nevjerojatno. A, njegov gospodin sin danas ne cijeni uopće tu Hrvatsku. Pitajte ga tko mu je bio mentor u školi. Znate tko? Pupovac. Nakon okupacije u Vukovaru živjeli su u Prijedoru on i majka, nakon Prijedora dolaze u Zagreb, ide se školovati dalje i baš mu je mentor, slučajno, Milorad Pupovac. Namjerno su preodgajali djecu hrvatskih heroja da budu kontra. A, što mi radimo? Još im dajemo vjetar u leđa.

Na kraju ćemo se opet vratiti na film. Gdje i kada je premijera i kada ćemo mi ostali moći pogledati Šesti autobus. I ima li ljubavnu priču?

Kreće polovicom studenog. Svi Cinestari će pustit, koji god grad ima, oni će pustit taj film. Ovisi koji datum. 15-tog i 17-tog u Zagrebu, ostala kina molim čitatelje da provjere u svom gradu jesu li naručili taj film. Ulaznica će biti 30 kuna. Pa, molim sve čitatelje da, ako u vašem mjestu nije naručen, izvršite pritisak prema vašem gradonačelniku, prema kinu, da se taj film pusti.

Ako možemo na televiziji gledati Daru iz Jasenovca i kojekave gluposti, izmišljotine i laži, morali bi i ovakve stvari gledat. Kad će i hoće li biti na HRT-u ne znam. Nadajmo se kad prođu sve premijere po kinima da će biti sluha. Ljudi su zaslužili vidjeti taj film. Inače, film traje 103 minute i da, ima ljubavnu priču.

Mlada Amerikanka dolazi tražiti u vihoru rata svog oca, pa odlazi u Beograd… Meni i mojim suborcima je film odličan.

I na kraju molim sve da na obljetnicu Vukovara upale svijeće za naše poginule heroje.