Zorica Gregurić bila je te ’91. medicinska sestra iz Zagreba koja se dragovoljno prijavila za Vukovar.

Danas poznatija kao predsjednica Udruge zagrebački dragovoljci branitelji Vukovara, Zorica Gregurić, tada kao 23-godišnja medicinska sestra odlučila je biti dio mobilno anesteziološko-kirurškog tima na prvoj crti, u vukovarskoj bolnici, gdje je ostala štiteći ranjene branitelje i civile iako joj je oficir JNA jasno rekao da iz Vukovara odlazi zadnji autobus.

Zorice, kako je sve počelo?

Živjela sam u Zagrebu, završila sam srednju Medicinsku školu, zaposlila se u Klinici za dječje bolesti, radila sam kao anesteziološki tehničar u operaciji. Imala sam lijepu mladost i onda je došla ’91.

Došao je rat

Tako je.

I odllučila si otići u Vukovar, grad koji je bio pod kišom granata, bombi…

Kada je sve počelo vidjelo se da sve to ne ide u dobrom smjeru i kod nas su se osnivali mobilni anesteziološko-kirurški timovi, liječnik i dvije sestre, i to odlukom ministra zdravstva Andrije Hebranga, tako da smo se mi dragovoljno javljali. Nama je na jutarnjem kolegiju rečeno “osnivaju se ti timovi i ići će na prve crte i tko se želi prijaviti”. U principu smo se mi svi prijavili. Napravljeni su timovi i mi smo već poslije Borova sela u timovima počeli ići na teren.

Prvi puta sam u Vukovar došla u sedmom mjesecu, s tim što tada nismo bili smješteni u bolnici, već u hotelu Dunav kao jedna vrsta medicinskog osiguranja za specijalne postrojbe iz Slavonskog Broda “Šimine anđele”. Hotel Dunav je tada bio baza za policiju, sanitet i druge službe. Tu smo ostali do druge polovice osmog mjeseca, taman nešto prije već što su se vratili autobusi s djecom s mora, kada nam je na smjenu došla druga ekipa.

Sljedeći put, baš nekako iz dežurstva, obavijestili su me da se javim u Krizni stožer i da moj tim ponovno šalju negdje na prvu crtu. To je bilo u devetom mjesecu. 24.09. smo krenuli i tada smo već bili i opremljeni. Prvi put smo išli u civilu, sada smo imali odore i službeno smo bili pričuvna policija. Dobili smo iskaznice i kratko naoružanje. S obzirom da smo stigli kao prvi tim imali smo pravo birati hoćemo li Kostajnicu ili Vukovar i kako smo već bili u Vukovaru odabrali smo opet Vukovar.

Tog 24.09. nismo mogli ući, jer je Kukuruzni put bio po paljbom i nije se moglo proći. Vratili smo se u Đakovo i sljedeći dan, 25.09. ušli u Vukovar.

Je li te bilo strah?

U principu, nismo imali pojma u što ulazimo. Znali smo da je nešto drugačije čim više ne idemo asfaltnim putem već kroz kukuruze. Pogotovo što smo Vesna i ja, moja kolegica instrumentarka, izašle iz sanitetskog vozila i prešle u karavan označen crvenim križem, koji je vozač, koji je, nažalost poslije ubijen, čim smo sjele u auto upita “cure jel’ imate oružje”. Mi smo rekle da imamo, a on je rekao repetirajte i pokazao od kuda bi nas mogli “tuć” te dodao “ako počmu pucati samo iskačite iz auta i bježite u kukuruze”.

Problem je bio što su kukuruzi bili slaba zaštita i ja sam samo rekla vozaču “prijatelju, kakvo iskakanje, stisni gas i šta nam Bog da”. Bogu hvala, taj dan je bio prohodan, nisu pucali po nama i ušli smo u Vukovar. Strah… razmišljam kad sam osjetila strah. Pa, ne znam. Evo, stvarno ne znam. Uglavnom, sve ono što se događalo, ono što smo mi mogli u okviru svojih znanja i vještina pomoći ranjenim ljudima smo pomogli i tu si se osjećao jako koristan. Nisi osjećao strah, pa čak ni u tom trenutku kada su oni ušli. Ja nisam uopće shvatila da nas je vojska okupirala dok nisam vidjela da vojnici imaju dugo oružje, jer je u bolnici bilo zabranjeno imati dugo oružje. Nisam čak registrirala da oni imaju jugoslavensku, a ne hrvatsku zastavu.

Tako da sam tek kada sam vidjela dugo oružje shvatila da su nas zarobili i prvi put taj strah je bio kada sam se srela s četnikom lice u lice. Tada sam osjetila prvi put strah. Nisam osjetila ni kasnije zato što se u tim trenutcima pomirite. Mi smo bili toliko umorni, bili smo gladni. Prije već što su oni ušli u bolnicu mi smo jedno dva dana pripremali ranjenike. Nije bilo vode, gladni smo bili, žedni… Sve ima svoje granice i čovjeku u jednom trenutku postane potpuno svejedno.

Ne mogu pričati toliko o strahu, koliko o ljutnji. Ja sam bila ljuta, ja sam bila bijesna i meni je na kraju bilo sve svejedno kad sam vidjela da je autobus u koji smo ušli ušao rezervist i bacio automat, ja sam, iskreno, mislila da nas voze na strijeljanje. Tako da mi je bilo svejedno što će se poslije događati.

Da se na trenutak vratimo na ulazak u Vukovar. Kako je tada izgledao Vukovar?

Nismo mi puno vidjeli od Vukovara, jer smo došli najkraćim putem do bolnice. Tada je bolnica još bila koliko toliko čitava. Na početku je granatiranje počimalo u 8 ujutro i završavalo u 8 navečer. I onda je noć bila mirna. A, onda, nakon nekog vremena više nije bilo pauze. Kada su nam granatirali i razorili vozni park Hitne pomoći, onda smo shvatili da im je bolnica meta, da im bolnica nije sveta i da ih uopće ne zanima to što je bolnica. A, kada su granatirali direktno bolnicu, ako se sjećaš ona četiri prozora koja su bila potpuno uništena, jedan od tih je bila soba u kojoj smo spavale moja kolegica Vesna i ja. Da smo mi bile u tom trenutku tamo danas ne bi razgovarale.

Nakon toga dolazi 05.10. kada su bacili dvije “krmače”. Jedna je probila etaže, a druga je pala s vanjske strane pa se zabila u zemlju. Razaranja smo više vidjeli iznutra, jer nam nisu dali da izlazimo van.

Znači, od kada si došla, pa sve dok vas nisu izveli JNA i četnici, ti si bila unutra, nisi izlazila van?

Ja sam bila kriomice dva puta vani, ali smo trčali kroz vrtove jer se stalno pucalo. Išli smo na bunar po vodu. Mi smo bili svi puni novaca, a nismo mogli kupiti hranu. Bio je rizik otići po hranu. Još je neko vrijeme radila Nama, ali su oni znali kada ljudi dođu kupiti namirnice, pa su baš onda granatirali, tako da je puno ljudi ubijeno pred tom Namom.

Ili recimo, kada se išlo po ljude u skloništa koji su bili voljni dati krv. Nije bilo krvi. Osoblje je davalo, ali nije moglo davati svaki dan, jer smo trebali raditi. Tako da se isto znalo dogoditi da granatiraju ulaz bolnice, jer su znali da ljudi dolaze dati krv. Znalo se dogoditi da oni koji su došli dati krv, na kraju bi mi njima dali.

Pravo razaranje sam vidjela kada su nas zarobili i kad su nas vozili kroz taj grad i uvijek kažem ne postoji film strave i užasa koji bi opisao jezu kad prolazite kroz grad koji ste znali kako izgleda, a sad je taj grad na cesti, kroz cigle, kroz beton. Dakle, ne postoji grad, samo ruševine koje su na cesti. To je strašan osjećaj bio. Užas.

Tko ti je onako posebno ostao u pamćenju od branitelja koji su bili ranjeni i koje ste liječili?

Ne znam imena, odnosno znam one s kojima sam se poslije sprijateljila, ali ostao mi je u uspomeni jedan branitelj koji je dovezen u tako teškom stanju. Jako je nastradao, visila mu je jedna ruka i jedna noga na koži i onom zdravom rukom me uhvatio za ruku i rekao je “sestro, šta je ovo, jel’ ovo moja ruka, jel’ ovo moja noga? Šta će moja djeca reći na to? Ubijte me, ubijte me!” To je bilo strašno. Sjećam se da sam mu rekla “nismo mi tu da ubijamo, nego da liječimo i pružamo pomoć. Ali, on je bio toliko neutješan što će ostati bez ruke i noge, jer je bio svjestan svog stanja, i kako će to primiti njegova obitelj.

Dalje mi je ostao u uspomeni jedan branitelj koji je imao tešku ozljedu osrčja. Prva operacija je bila čak i uspješna, međutim stanje se pogoršalo i nažalost je umro. Mladi dečko, to je bila tuga.

U Bogdanovcima je bila priručna bolnica i noću se išlo po teže ranjenike i bila sam dežurna kada je dovezena jedna gospođa. Nismo palili svjetla, sve se u tišini radilo i kako sam gurnula ruke da je podignem ispod leđa tako mi je ruka završila u rani, jer je imala otvorenu ranu, i bubreg sam rukom dotaknula. To je težak osjećaj koji se nikad ne zaboravlja. Puno je bilo ozlijeđenih branitelja, ali jako puno je bilo i civila.

Kada se već znalo da će Vukovar pasti branitelji su se skupljali u bolnici. I civili i branitelji su se skupljali u bolnicu.

To je već od 15.-tog negdje. Tako su počeli ljudi ići prema bolnici misleći, kako se radi o bolnici, da će biti pošteđeni, da će biti spašeni. Ne zna se točan broj, ali se priča o ogromnoj brojci ljudi koji su pokušali naći spas u bolnici. Negdje između 3 i 5 tisuća. Ja se sjećam da smo kolegica i ja ustupile sobu u kojoj smo spavale jednoj majci s dvoje djece. Mi smo našle mjesto na jednoj klupi, pa smo probdjele tu noć. Kako smo mi u toj svojoj sobi na vidljivom mjestu imale istaknut hrvatski grb, kada su sutradan oni otišli iz te sobe, mi smo ušle presvući se i po stvari, onda smo našle da je gospođa grb sakrila u jastučnicu. Koliki je strah bio čak i od hrvatskog grba koji je bio na kartonu.

Sjećaš li se atmosfere te zadnje noći? Iščekivanja?

Mi smo stvarno vjerovali, jer se stalno pričalo kako se dogovara slobodan prolaz za ranjenike, i zbilja smo mislili da ćemo s tim konvojem izvesti ranjenike kroz slobodan prolaz, tako da osoblje i nije baš imalo puno vremena za razmišljanje jer je bilo jako, jako puno posla. Ja sam zaspala iščekujući. Više ne mogu reći koji su to bili dani. Je li to bio 18-ti, 19-ti, 20-ti, 21-prvi…pojma nemam. Ali, znam da smo jako puno radili pripremajući ranjenike za transport, bez prestanka dva dana i dvije noći. Više smo skapavali od umora i ja sam zaspala. Probudio me je liječnik iz našeg tima, dr. Kušt, i rekao samo “sestro Zora dižite se, probudite se, siđite dolje, ušli su četnici.

Kako sam ja iznosila ranjenike, znači taj prvi konvoj koji je išao, i ja sam vidjela koliko puno je naših dečki branitelja ostalo. Problem je bio što im je uzeto sve…uzeto oružje, uzeto sve, oni su ostali potpuno bespomoćni i tu je bio taj osjećaj kad sam ih nosila. Oni koji su ostajali vikali su “vratite nam oružje, svi bježite, nas ostavljate, šta ste nam uzeli oružje, dajte nam oružje da se barem branimo, pobit će nas ko piliće”. I tu sam ja odlučila ostati. Kad mi je jedan JNA oficir rekao “sestro ako hoćete izići živi iz Vukovara uđite u ovo vozilo, jer je gotovo, nema više ni jednog vozila”. I ja kažem “kako to mislite, ima još jako puno naših dečki koji trebaju ići za Zagreb”, a on mi je ljutito rekao “ja sam ti reko, a ti radi šta hoćeš”.

I što si napravila?

Ostala s našim dečkima. Pa, nije moj život ništa vrijedniji od njihovog. Vesni sam rekla da ću ostati i dok ne dođe na slobodni dio da ništa ne govori, a kada dođe na slobodni dio neka kaže da sam ostala zbog naših dečki, da je naših dečki ostalo dosta. Ostale su dvije časne i ostao je jedan fratar. Sestea Ida i sestra Jela i fratar Smiljan Berišić. Ostali smo sa 54 hrvatska ranjenika, najvećim dijelom hrvatski branitelji.

I što je bilo s njima na kraju?

Svi su izašli, osim dvojice koji su bili u komi. Za njih se znalo da neće preživjeti, ali sam ja tražila da idu s nama, međutim Međunarodni Crveni križ koji nas je spasio, oni su tražili da potpišemo da nisu sposobni za transport. Rekla sam da znam da nisu sposobni za transport, da će umrijeti, ali da želim njihova tijela prenijeti njihovim obiteljima. Ali, nam to nisu dopustili i čuli smo da su oni slijedeći dan umrli. Inače, da nije bilo Međunarodnog Crvenog križa nikada ne bi izašli iz Vukovara i završili bi na Ovčari.

I povijesti bolesti s kojima se mahalo prije nekih desetak-jedanaest godina kada je Tadić dolazio u Vukovar, to su bile te dvije bolesti naših branitelja koji su tada umrli u bolnici. A, ovih 52 i nas četvero, svi smo uspjeli izići živi. Imali smo jedan incident u Negoslavcima kada sam se ja posvađala s jednim četnikom, pa me htio izvući van i u Mitrovici gdje su nam naredili da se ne smijemo apsolutno pomaknuti. Nismo smjeli izaći ni na wc, ništa, ništa, ništa.

Jesi imala tada osjećaj straha?

Taj osjećaj straha nije bila tada nekakva prevladavajuća emocija, nego ti je potpuno svejedno. Potpuno si emotivno na kraju prazan. Potpuno ti je svejedno što će biti, jer si svjesno-nesvjestan da ovisiš o nečijoj dobroj volji, tako da tvoj život sad ne vrijedi apsolutno ništa. I da ne vrijedi smrznuti se od straha. Većina ljudi, kada smo pričali o tome, kod svih je prevladavao taj osjećaj. Inače, kada smo prolazili autobusom kroz Negoslavce bila sam u totalnom šoku kada sam vidjela koliko je borbenih vozila, tenkova tamo, čak parkiranih u dvorištima.

Kakva je bila tvoja reakcija kada si čula što se dogodilo na Ovčari i Veleprometu?

Kada sam došla doma…svi smo mi bili tamo jako gladni, svi smo jako smršavili, kada sam došla u Zagreb bila sam toliko smrznuta da sam tjedan dana ležala pod debelim perinama da se zagrijem. Iskreno, kada sam čula što se dogodilo tamo i što sam izbjegla, imala sam tada 23 godine, ja sam posijedila. To je bila moja reakcija, reakcija mog tijela.

Pomoglo mi je što sam već nakon 8 dana pozvana na posao raditi dalje na svom radnom mjestu. Posao me je, zapravo, spasio.

Dolaziš redovito u Vukovar, osjetiš tu emociju koja je u Vukovaru stvarno posebna.

Često dolazim u Vukovar. Onog trenutka kada se prođe ploča Vukovar, to je jedna posebna emocija. Prije smo vodili djecu u Vukovar i radili edukaciju. Doći na Ovčaru i ispričati ne možeš nikada, a da ti glas ne zadrhti, da se ne sjetiš jako puno ljudi koji su tamo ubijeni, a koje smo poznavali i bili vezani uz te ljude. To je jako teško svaki put i to se vidi i onda treba par dana da dođeš sebi. Ne možeš zaboraviti. 30 godina je prošlo, a emocija je ostala ista. Jednako je snažna.

30 godina je prošlo, zločinci još nisu kažnjeni, puno ubijenih još nije pronađeno. Koja bi bila tvoja poruka?

Dok vlast ne osvoje ljudi kojima je Hrvatska na srcu, kojima je prosperitet Hrvatske na srcu, kojima je pravda na srcu nećemo mi ništa promijeniti. Sve do tog trenutka zločinci će i dalje šetati po Vukovaru, žrtve će i dalje proživljavati to što su proživljavali, naši ubijeni će imati vrlo malo glasova koji će u njihovo ime govoriti i tražiti pravdu u njihovo ime, naše institucije će i dalje progoniti branitelje, a štiti zločince.

2016. godine je naša udruga poslala upit DORH-u je li podignuta kaznena prijava protiv zločina na Ovčari. DORH je, dakle ja imam taj odgovor, odgovorio da nije i da nama nitko ne priječi da je podignemo. Dakle, 2016. tijelo koje je odgovorno i koje je moralo odraditi taj posao odgovara jednoj udruzi da nama nitko ne priječi da podignemo prijavu. Mi smo kaznenu prijavu za zločin na Ovčari podnijeli, kao što smo podnijeli i kaznenu prijavu za ubojstvo male Martine Štefančić. Za razliku od kaznene prijave za Ovčaru ubojstvo male Martine Štefančić je dokumentirano. Dakle, očevid, fotografije, imena ubojica, sve su dobili u Županijskom odvjetništvu u Osijeku. Prošle su dvije i pol godine, oni do sada ništa nisu napravili.

I kažem, dok se vlast ne promijeni i dok Hrvatskom ne budu upravljali ljudi koji žele onu Hrvatsku za koju su branitelji ginuli i dali svoje zdravlje i dijelove svog tijela, do tada ćemo mi samo pričati kao što ja sada pričam. Tugovati ćemo, pokušavati ćemo nešto napraviti, ali ako kod vlasti nema volje da se stvari mijenjaju onda mi tu vrlo malo možemo napraviti. Iako to ne znači da ćemo mi stati, mi ćemo se i dalje boriti, i dalje ćemo tražiti svoje nestale, i dalje ćemo biti glas našim suborcima koji su poginuli koji se ne mogu boriti za svoja prava, i dalje ćemo otkrivati ratne zločince i podnositi protiv njih kaznene prijave.

Ratni zločin nikada ne zastarijeva, pa čak i ako taj zločinac umre zločin ostaje i zločin je nešto što mora biti osuđeno. A, jednog dana će biti osuđen.