Novinarka Branka Šeparović, koja je ostala najpoznatija po svojoj tv emisiji “Škrinja” od početka je sa svojom udrugom “Pelješki most” uključena u ovaj najveći hrvatski projekt. No, umjesto zadovoljnog osmijeha, buru emocija izazvala joj je izjava predsjednika Zorana Milanovića kako je i on za most prolio kaplju krvi.

Intervju smo dogovorale dva dana u kojima je gospođi Branki Šeparović Milanovićeva izjava izazvala buru emocija. Naime, novinarka koja je radni vijek provela na HRT-u silno je željela Pelješki most koji bi povezao krajnji jug s ostalim dijelom Hrvatske te je osnovala i udrugu istog imena preko koje je za gradnju mosta prikupljeno oko milijun kuna.

Gospođa Branka je preko udruge organizirala most brodica koje su spojile dvije obale, a nakon toga okupila plivače iz cijele Hrvatske koji su simbolično označili most.

No tu nije stala, njezina udruga je uz Pelješki most postavila i dva anđela čiji zadatak je bio izmoliti most.

Cijelu će knjigu trebati ispisati, pa tako ispričati kako se dogodilo da usred vrelog ljeta godine 2015-te maleni, od pozlaćene hrastovine anđeli s vrha oltara Marijine crkve u Lepoglavi polete nebu pod oblake i slete na daleke južne hridi Jadranskog mora. Valjat će zapisati i zapamtiti kako su se uvećali za nekoliko metara, osnažili tonama bronce, pa će zauvijek opstati u svim čudima žestoke prirode. Eno ih uglaviše se na glavicama Komarne i Brijeste, dva isturena rta hrvatskoga kopna, koja će narod, kad-tad, spojiti Pelješkim mostom…,” napisala je Branka Šeparović koja će uz anđele biti prisutna na otvorenju dugo očekivanog mosta.

Primjetila sam da ste dosta emotivno reagirali na izjavu predsjednika Zorana Milanovića kako je i on prolio kaplju krvi za Pelješki most čija izgradnja se konačno privela kraju.

Da, konačno se priveo kraju, odnosno još koji sat nas dijeli od toga da će on postati normalna prometnica koja će voditi ljude prema našem jugu i od juga prema našoj prijestolnici i prema Europi i to će sve biti dobro. Međutim, jesam. Prvo, ja burno reagiram jer sam emotivna osoba, drugo čovjek burno reagira kad je velika tema, a posebno ja sam u toj temi jako dugo. Nije dobro manipulirati s ljudima, narod treba točne podatke, treba istinu, treba znati odakle dolazim, kuda idem i tko sam. Kod nas je jedan totalni kaos. Stepinac je uvijek govorio “Hrvati su žrtve velikih zala”. Dobili smo svoju državu u kojoj od prvog dana nešto nije kako treba. Sada se puno toga vidi, ali se ne zna uzrok. Most je, zapravo, jedan mali objekt od 2 i pol kilometra preko kojega se sve to lomi.

Burno sam reagirala jer je to jedna nebuloza, to je laž, to nije dobro. Znate kako se ono govorilo, bila je jedna predstava koju su rijetki gledali, ali su svi zapamtili naslov – “Nečastivi na Filozofskom fakultetu”. To bi se ukratko moglo reći, bez vrijeđanja i osobe i funkcije predsjednika države, s obzirom na to što se događalo, “Nečastivi dolazi na most”. Dolazi na mjesto zločina i to stvarno nije dobro.

Izvrsno bi bilo da dolazi kao predsjednik države, da je shvatio u međuvremenu da most treba, da šuti o tome, kad već drugi šute što se sve napravilo za njegovog mandata kao premijera da mosta ne bude i da sad svi zajedno volimo svoj most. Ali, ne može se ići s lažima.

Da bi se savladala prepreka koja se zove most, a ovaj most je prepreka i mnogim drugim odnosima unutar naše države, tu novac apsolutno nije važan. Novaca ima, samo ga treba skupiti, isto kao što ima cementa, željeza, čelika, građevinara, projektanata… to uopće nije problem.

Pelješki most vam je kolateralna žrtva igara oko naše granice u smislu da mi još uvijek na četiri mjesta imamo neriješenu granicu iz dva razloga – s jedne strane agresori i predatori (naši susjedi) koji su još od AVNOJ-a naučili da uzimaju i grizu i odlamaju komade Hrvatske, a s druge strane domaće izdajice koji im u tome pomažu.

Ovaj most koji je gotov, je most koji je spojio jedinu od kad postoje države, ne samo današnjih 210 država članica UN-a, državu čije državne granice nisu spojene. Mi smo je sad spojili. Ali, kako u Hrvatskoj ništa ne ide ravnom linijom, već smo krenuli, a od jeseni krećemo aktivnije, obići našu granicu i kao što smo napisali UN-u mi smo iznimna država na svijetu koja na četiri mjesta ima propuh. A, propuh treba zatvorit. To nije dobro ni za zdravlje, ni za narod.

Sjećamo se koliko je problema bilo s BiH oko mosta, kada je Kukuriku koalicija rekla da BiH ne da most zbog graničnog problema. Onda se govorilo Komarna je naša, Brijest je naš, more ispod je naše, što BiH ima s tim… Pa, se 6 mjeseci ušutilo. Pa, nakon 8 mjeseci opet, dok nisu skoro postigli cilj, a to je da je narod rekao “pa treba nam most, ako BiH nešto traži dajmo im to nešto samo da napravimo most”. E, to nešto nije nešto. To nešto je samo naš predsjednik Milanović koji sam ima tu kaplju, koju kaže da je uložio u most, koje je nazvao kamenčićima kao što je Piranski zaljev nazvao dvije lignje. Pa, da se zbog dva kamenčića i dvije lignje ne smijemo svađati sa susjedima.

Niti su ikad bili dobri susjedi, niti će ikada biti, a sada su odvratni. Sada rade posao na 4 granice; Srbi na Dunavu, Slovenci u Piranskom zaljevu, Crnogorci oko Prevlake, a Bosanci oko Kleka rade ono što nije zapisano kao slučaj u međunarodnom pravu od kad međunarodno pravo postoji, a ono postoji od početka 16. stoljeća.

Dakle, da jedna suverena država drugoj suverenoj državi traži, zahtijeva, tuži i prijeti ako joj neće pokloniti svoj komad teritorija. To je nepojmljivo. Mi se sad bavimo time, jer ako se ovdje ratificira sporazum, što je bila jedna od gadnih tema Milanovićeve Vlade, onda je to pokazatelj za ove druge. Ako ovdje dobijemo, a dobit ćemo, onda je to opet pokazatelj za ove druge granice.

Radi se o sljedećem, moja udruga, nakon što smo postavili anđele, mi smo sakupili krucijalno važne dokumente, a to je da sve četiri države koje posižu za našim teritorijem za to nemaju ni jedan jedini argument, niti dokument.

S druge strane smo našli još važnije, a to je da naša država nema uopće o čemu raspravljati, niti mi išta možemo izgubiti, niti dati jer sve to što oni hoće je upisano u naše zemljišne knjige, odnosno u katastarske čestice.

Ponta Kleka i Mali i Veliki Škoj su upisani u zemljišne knjige Dubrovačke županije, odnosno u katastarske čestice koje se zovu Stonska Duba. Tko je što potpisivao, tko što misli i snuje, to uopće nije važno, jer su ti dokumenti sada predani našem Državnom odvjetništvu koje je to vrlo, vrlo ozbiljno shvatilo. Nakon toga oni idu u Europu, jer mi ne možemo prihvatiti Schengensku granicu ako nisu naše granice u redu, jer će se poslije reći da su sve europske granice u redu, pa mi nećemo onda moći tjerati mak na konac.

Dakle, najprije se naše granice moraju definirat, a onda na njih ide Schengen. I treći dokument koji ja nosim osobno kod generalnog tajnika UN-a, te iste argumente. Po međunarodnom pravu jedini pravi zadatak Ujedinjenih naroda je da se čuva međunarodni poredak, a on se čuva čuvanjem granica.

Kako se uvijek tjedan dana prije može dobiti o čemu Sabor zasjeda, pa smo mi tako jednoga utorka dobili obavijest kako je treća točka dnevnog reda ratifikacija Sporazuma Tuđman-Izetbegović. Tajno nam je netko poslao dokument BiH pomorska zemlja, izradio Institut za pomorstvo BiH, na 7 kartica ispisana sva moguća međunarodna prava mora iz kojih se zaključuje da je more BiH do Korčule i od Korčule do budućeg proglašenja gospodarskog pojasa s Italijom. Ali, prva rečenica je laž, a to je da je njihova Ponta Kleka i dva mala otoka. U međuvremenu karta popisa otoka Hrvatske od 1246. je prije dvije godine pred Božić objavljena u Narodnim novinama 1044 – dva nema. Ni na novoj karti otoka dva nema. Pripremaju da se Bakir upiše, pa mi nismo znali da se on upisao, pa idemo na međunarodni spor 300 godina, a kako je krenulo s klimom, mi ćemo još trajati 30 godina. Dakle, igre su bez presedana.

I onda smo mi gospodinu premijeru Milanoviću, a on ne zna da smo to mi, al’ mi i dalje postojimo…

Udruga Pelješki most?

Ne mora bit. Mi smo jedanput Pelješki most, sad se zovemo Graničari, a mi smo zapravo samo normalni ljudi. Dakle, napisali smo da Kazneni zakon RH kaže “ako je netko dao dio teritorija ili je izgubio dio teritorija, a dokazivo je da nije trebao, ide u zatvor za veleizdaju. I to smo kopirali u 154 primjerka koja smo stavili u koverte. 152 su bile adrese saborskih zastupnika, jedan premijera Milanovića, a jedan predsjednika parlamenta. To smo dali u urudžbeni zapisnik Sabora, oni su to sve dobili na stol i mi smo gledali u utorak prijenos i ta točka nije bila na dnevnom redu i neće bit. Ratifikacije nema jer je sporazum lažan i Tuđman i Izetbegović su se oko toga dogovorili da je on lažan.

Kako je do njega došlo i što se događa s ekipom koja je skupa s Tuđmanom to potpisala obnašajući najveće dužnosti od UN-a do države, to je druga priča. To neka radi Državno odvjetništvo, mi to nećemo dozvoliti.

Za Pelješki most se kaže to je financirala Europa. Nije. Mi smo Europa, to smo financirali mi, jer smo mi Europa. Drugo, gradili su Kinezi. Zašto su gradili Kinezi? Jer je Milanović ukinuo sve ugovore oko Pelješkog mosta i s time zauvijek poništio četiri hrvatske građevinske firme koje se nikad više neće obnoviti. Zato nam ne ide obnova, jer nemamo građevinskih firmi.

Koje četiri?

Hidroelektra, Vijadukt, Konstruktor i Lavčević. A, građevinska dozvola koju su Hrvati stvarali i most projektirali 10 godina, to je sve bačeno u vodu kao da nema. Pa, sad netko kaže da je radio Slovenac. Šipak je radio Slovenac, samo je nadogradio nešto na naše gotovo.

Kad sam ja počela s mojom udrugom sakupljati novce, Milanović je rekao da nema novaca za Pelješki most, a bilo je 400 milijuna eura poklonjenih pred ulazak Hrvatske u Europu, za transport. To nisu fondovi, to nisu krediti, to je financijski support državi koji se sastoji od nekoliko grupacija. Najveća grupacija i najveći novci tada za nas, bez ikakvih obaveza da nešto vraćamo su fondovi za transport. A, kad smo na nekom malom portalu progurali da ima, onda je rekao da ima nekih novaca, ali ako potrošimo sve za most tko će raditi pruge po Zagorju.

Nikakav novac nema veze, mi smo s jednim dopisom Vlade našoj dijaspori mogli skupit u jednu noć za pet mostova. To nisu nikakvi novci. Ali, kad ništa od toga nije išlo, mi smo rekli narod će prikupit novac. I krenulo nam je savršeno, od velikih čekova do 10 kuna. Onda su stavili u medije kako je tunel bolje rješenje. Onda su ljudi to pročitali i prestali donirati. Ali, smo mi ipak skupili jednu lijepu svotu novca i mi smo jedina udruga “Pelješki most” od svih udruga ikada, tražili od Samoborske banke u kojoj smo otvorili račun, potpuno izvješće i s tim smo otišli ministru Mariću. On najprije nije razumio što mi radimo s tolikim papirima, dok mu jedan Zagorac nije rekao :”Gospon ministar, mi nismo došli iskati peneze, mi smo peneze donesli”. I onda je Marić shvatio, pa se razveselio i pozvao gospođu koja vodi državnu riznicu. Taj novac je do zadnje lipe uplaćen i mi smo dobili potvrdu, žig i potpis.

Meni se činilo da je lijepo da mediji objave da postoje ljudi koji žele sudjelovati u svojoj državi, dakle ne uzimat, uzimat, uzimat, već davati. Ne samo da to nitko nije htio objavit, već su mi novine odbile objavit plaćeni oglasnik o tome.

Koliko novca ste uplatili?

Oko milijun kuna. To je malo novaca za most, ali to je fantazija. Imali smo jednog gospodina koji je dao nalog svojoj banci da svaki mjesec za Pelješki most odvoji 50 kuna. Imali smo jednu gospođu koja mi se javila kada sam gostovala na Radio Mariji koja mi je rekla:”Ja sam profesorica glazbe u penziji već deset godina. Imam malu penziju i vrlo sam siromašna. Ja sam već 5 godina potpuno slijepa i moje oči su moja nećakinja koja meni sve obavlja. Od sada će ona svaki mjesec od moje mirovine uplatiti 10 kuna.” To je narod.

Kako komentirate da su na proslavu zaboravljeni biti pozvani branitelji?

Ja mislim da se branitelji ne bi trebali pozivati, jer oni se podrazumijevaju. Mislim da je strašna greška što nismo ponovili most s kojim ćemo se sad bratimit, Golden Gate u San Francisku, koji su 7 dana ostavili da ljudi njime hodaju, prolaze invalidi s kolicima, da se ljudi slikaju, da se zaručuju… Mi smo to stavili u neki čvrsti protokol. Onda po tom protokolu nikad nije dobro. Branitelji bi trebali biti pozvani na prijem. Na svim prijemima na svijetu je vojska prisutna. Trebali su biti i biskupi hrvatski i časne sestre. Ali, kad vi radite nešto između showa i događanja naroda onda je to nesretna kombinacija.

Kako je došlo do ideje postavljanja anđela?

Anđeli su iz crkve koja je proglašena europskim barokom nulte kategorije. To su radili Pavlini. Ja sam snimala emisiju o Stepincu gdje sam snimila i njegovu ćeliju u kojoj je bio 1865 dana. U toj ćeliji sam osjetila tu duhovnost njegove patnje i poslije snimanja nisam išla s ekipom na kavu, već sam otišla u crkvu sv. Marije koja se drži uz samostan koji je pretvoren u zatvor, tako da je s jedne strane zida bila ćelija Stepinca, a s druge veliki oltar iznad kojeg je na vrhu lik Boga na koji prekrasna dva anđela pokazuju rukom.

Bilo je jutro i u crkvu je ušao biskup Mrzljak, jedini krvni srodnik od Stepinca. Rekla sam mu da sam bila pod dojmom ćelije u kojoj sam bila i divila sam se anđelima, a on mi je rekao:”Znate Branka, dok su ga unutra trovali i mučili psihički dotle su ga anđeli čuvali, pa je Bog sve znao i preko njih pomagao.” I prošlo je dosta godina i nas je bilo desetak u udruzi koji smo htjeli most, ali nismo znali kako. U tom trenutku ja sam se sjetila tih anđela. Otišla sam u lepoglavsku crkvu i odande sam zvala pitati mogu li se barokni anđeli od hrasta povećati. Uglavnom, sve koje sam pitala svi su bili pozitivni prema ideji. I tako sam ja to jutro obavila 16 telefonskih poziva, tko će skenirati anđele, tko će napraviti skelu, tko će ovo, tko će ono i tako je krenulo. Na anđelima se radilo 3 godine. Bilo je problema, ali svaki problem je riješen. Svaki korak je bio stopostotna prepreka koja se rješavala za pola sata.

Anđeli su stavljeni da izmole most i stavljeni su na privatno zemljište?

Tamo gdje stoji anđeo Duje koji pripada Splitskoj nadbiskupiji vlasnik je iz Metkovića, posljednja plemenitaška obitelj, koji mi je na dopisu u kojem je napisao da nam poklanja cijelo brdo, stavio pečat od crvenog voska od svoje familije. Mi smo mu rekli da nama treba samo dozvola za dva metra da stavimo anđela. Na drugom zemljištu smo, također, dobili dozvolu. I anđeli su izmolili most.