Većinu za koju je pretpostavio da domoljubno diše vukao je za rukav tvrdeći kako je svjedok četničkih zločina u Borovu Selu, no redakcija Cronike.hr dobila je njegov broj, a kroz jednosatni intervju pokušali smo ustanoviti tko je zapravo Rado Erić – svjedok, četnički provokator ili srpski izdajnik.

No, i nakon sat vremena još uvijek smo na početku. Razgovor je započeo svojim predstavljanjem uz komentar kako ga uopće ne interesira jesam li zaista novinarka ili iz Državnog odvjetništva, ono što mu je bitno je “istina”.

Za Srbe sam izdajnik, za vas Hrvate četnički provokator,” rekao je i dodao: “A, meni je bitno da kažem istinu“. I ja sam htjela čuti istinu – tko je u Borovu Selu, imenom i prezimenom, masakrirao 12 vinkovačkih policajaca. Priča koju je Rado započeo, činilo mi se vodi upravo k tome, a onda su informacije koje su uslijedile šokirale i mene koja sam vidjela i čula nezamislive stvari. Iako sam odmah bila svjesna da barem 50 posto informacija treba odbaciti ispostavilo se kako je Rado Erić vukao za rukav Stevu Culeja obećavajući mu imena, ali ime onoga tko mu je ubio brata ni uz obećanu nagradu nije rekao.

Erić je vukao za rukav i voditelje i urednike emisija, tražio da ga osobno sasluša Mladen Bajić, tadašnji državni odvjetnik, pojavio se u Vukovaru na obljetnici vukovarske brigade, a onda i pokušao probiti osiguranje tadašnje predsjednice Kolinde Grabar Kitarović. Što je to imao za reći, nikome na kraju nije jasno jer o svemu je “znao”, a većina informacija koju je dao bila je neistinita. No, ono što je pričao pokazalo je kako čovjek koji je u Borovu Selu za vrijeme pokolja vinkovačkih policajaca imao 11 godina, ipak zna imena onih koji su počinili zločine.

Ja sam jedanestogodišnji svjedok srpske nacionalnosti, dijete bez oba roditelja, nekada mještanin Borova Sela, ja sam svjedok ratnog zločina… Kada je došla mirna reintegracija pokušao sam preko Dragana Đukića uspostaviti kontakt s Joškom Morićem i tu je došlo do konflikta između mene i tog Dragana Đukića. A, taj Dragan Đukić je bio naš krajiški milicioner, a on je radio za Državnu bezbednost u Jugoslaviji,” započeo je Erić svoju priču spominjući i hrvatske službe s kojima je, navodno, bio u kontaktu kako bi locirao mjesta na kojima se nalaze neka od tijela ubijenih hrvatskih braniteljica i branitelja. No, provjeravajući istinitost njegove priče, dolazimo do saznanja kako su sve informacije koje je davao bile netočne.

Erić je ispričao kako je svjedočio jednom okrutnom ubojstvu i stradanju obitelji male Martine Štefančić, njezine bake Bernardice i strica Željka. No, postavili smo pitanje kako je jedanaestogodišnji dječak svjedočio ubojstvu ove obitelj, a provjeravajući činjenice dolazimo do odgovora kako o svemu tome Erić zna iz priča koje su kružile selom.

Erić je nekoliko puta naglasio kako zna za mjesta gdje su pokopane neke hrvatske žrtve, napominjući kako “zna da žrtve iz četvrte grupe nisu bačene u Dunav, već pokopane u šumi u Borovu Selu.

Na pitanje zna li imena tih žrtava rekao je: “Tomislav Šestan, Jelena Pančić i žene koje su izvedene iz škole i strijeljane na skeli

Od mojih svinjaca, tamo gdje sam ja imao svinjce, tu je prošao traktor koji je vozio Mladen Stanković Tozo, koji je prevozio žrtve iz škole. To je dio četvrte grupe. On je godinama bio u bjekstvu u Novom Sadu, pa se vratio u Hrvatsku, pa je bio u zatvoru u Hrvatskoj i nakon toga preminuo. Po njemu je rađeno,” ispričao je.

Erić je rekao kako nije jedino dijete koje je svjedočilo zločinima, napominjući još jednom:”Ja sam svjedok egzekucije. Ja sam jedan od djece koja je svjedočila egzekuciji na farmi Lovas.”

Kako su djeca došla na farmu Lovas i kako je tada jedanaestogodišnji Rado Erić našao se na toj farmi u vrijeme ubojstava nismo mogli provjeriti, no on je ostao pri tvrdnji kako je egzekuciju gledao “vlastitim očima”. Je li zaista bio ili je samo slušao priče, no ustvrdio je kako su ubojstvima svjedočili žene i djeca, ali da je bilo i muškaraca u uniformama koji nisu ubijali.

Na izraze moje nevjerice upozorio me: “Nemojte da sad budem neugodan. Ne bih želio da vas uvredim”

Izvor: Privatna arhiva

Uznemiravao i majke nestalih

Potom mi je rekao kako je iz Novog Sada, gdje ima imanje i gdje je jedno vrijeme živio, odlazio u Udrugu majki nestalih branitelja, kao i na razna druga mjesta gdje je pričao “svoju istinu”. Postavljamo pitanje koje je postavio i Stevo Culej – ako Rado Erić zna istinu, zašto ga nitko nije priveo i ispitao te istražio tu njegovu istinu. Ili je Rado Erić zaista provokator poslan da povremeno sipa sol na ranu onima koji još uvijek traže istinu!? A, ako je tako, zašto nije sankcioniran?

Na pitanje kako se našao na farmi Lovas Erić je odgovorio:

Mi smo stigli na farmu Lovas i ja sam izašao iz interesovanja da vidim svoje komšije, rođake, kumove… Nisam znao šta će se desiti. Vidio sam Jovicu Ajdukovića, našeg komšiju tamo iz Borova Sela, vidio sam mog familijaša koji je ukopavao te ljude s buldožerom, vidio sam ljude koji su izvršili egzekuciju. Ljude koji su streljali, a prije toga je još bilo klanja i ubijanja.”

Na pitanje može li reći imena ljudi koji su klali i ubijali Erić je spomenuo Hrvata koji je preživio, kako je rekao, “obrađivanje i klanje”, napomenuvši kako je to radio “ujak njegovih komšija kojega osobno poznaje”. No, njegovo ime vješto je izbjegao izgovoriti.

Rekao samo imena za koje se već zna

Iako je cijelo vrijeme tijekom razgovora naglašavao kako se užasava tih zločina, vješto je izbjegao spomenuti kako su to radili domaći četnici, upotrijebivši radije izraz “naši domaći teritorijalci”.

Ratni zločinci…,”započeo je na konačno nabrajati,” od Radenka Alavanje… to vam je broj 1 u Borovu Selu. Znači čovjek je komadant TO Borovo Selo. Evo vam 3 imena – Vojislav Stanimirović i Milovan Dafinić. Da, vas ja ne bi davio, smaram i sebe i već mi nije dobro,” i brzo je prekinuo nabrajanje.

Na moje upozorenje da bi objavom imena Vojislava Stanimirovića među ratnim zločincima mogao zaraditi tužbu saborskog zastupnika Milorada Pupovca, rekao je kako priželjkuje da upravo Pupovac protiv njega podigne tužbu. “Poslat ću Vam ja moju putovnicu pa neka mene tuže Vojislav Stanimirović i bivši odvjetnik Ajduković,” te dodao:

Vojislav Stanimirović bio je u mojoj neposrednoj blizini kada su ubijeni 12 policajaca.” Fotografiju putovnice je zaista poslao i napomenuo kako sada radi i živi u Irskoj.

2005. godine Hrvati su izvađeni iz bunara mog rođenog ujaka na Crnom putu kod Lovačkog doma. Još jedno tijelo su izvadili iz šljivika mog komšije. Oni su ukopali tog Hrvata da ga svinje ne pojedu. Tko je otkrio tu grobnicu? Moj rođak je pomogo za bunar. Tko je pomogo ovde?” rekao je Erić pokušavajući mi pokazati kako ipak barata informacijama.

Mene je kao dijete tuko i maltretiro badža Radovan Stojšić zbog toga jer sam ja pričo u selu događaje šta je se desilo i šta su uradili,” ustvrdio je dodajući kako ga smatraju srpskim izdajnikom.

Na moje pitanje kako se zove njegov rođak koji je zakopavao žrtve na farmi Lovas, Erić je postao oprezan. Ipak, rekao je kako je živ, a živi u Somboru, no što se imena i prezimena tiče, pozvao se na institucije, za koje je rekao da znaju sve.

“Ja ću vam reći ovako u kratkim crtama. Streljali su ljude na farmi Lovas, poslije toga su sišli u centar sela, bili su u školi dolje, našoj toj “Božidara Maslarića”, tu je ta četvrta grupa izdvojena, obrađivani su dolje u svlačionici i onda su ih odveli dolje na skelu, tu su ih streljali. Sve jednog dželata ja poznajem. Sve jednog koji je na farmi Lovas streljao ja ga poznajem. Neki su u Srbiji, neki su u Hrvatskoj. Svi su na slobodi. Nisu procesuirani, nisu ništa. Glavni vam je Jovica Ajduković, Branko Kockar -“jebo majku svoju ne mogu se sjetiti prezimena. Evo vam moj komšija Milovan Dafinić u Novom Sadu. Živio je blizu škole. Bio je jedan od komandanata tih naših interventnih vodova u Borovu Selu. Mi smo imali više interventnih vodova. Taj Branko Kockar je uzeo BMW-a od ubijenog policajca Stjepana Bošnjaka. I on je bio komandant jednog voda,” ispričao je Erić još jednom napominjući kako u Borovu Selu još uvijek živi Jovica Ajduković.

No, Ajdukoviću je suđeno i oslobođen je zbog nedostatka dokaza.

Na pitanje tko je bio glavni čovjek za smaknuće 12 redarstvenika iz Vinkovaca Erić je odgovorio:

Tada je bio Šoškočanin i ovi isti likovi koji su bili oko njega, samo što je Šoškočanin ubijen, a ovi su nastavili raditi što su radili.”

Jeste vi bili prisutni kad se to događalo?

Da, ja sam bio tu cijelo vrijeme u tim danima. Imate me na YouTube na snimci. Ja sam onaj dječak što ima gornji dio trenerke što brojim rupe na autobusu. Bilo nas je trojica. Ovi policajci u centru sela ubijani su odmah čim su izlazili iz auta, a kasnije je jedan “obrađivan” u dvorištu i njega su tu gdje je taj “Rocky” obradili i prenijeli su ga u drugu kuću u jednome tepihu i taj tepih su drugu večer spalili ispod mrcilišta.”

Što vam znači “obrađivali ga”?

Udarali, tukli…eto to je to. Zna se ime, prezime, zna se sve tko je to radio. Žrtve sve treba ekshumirati, te dželate treba procesuirati, a mene prvog treba procesuirati ako sam ja četnički provokator,” zaključio je Erić.

Tko je Rado Erić i zašto se “gura reći istinu” koju na kraju ne kaže?

Neki, koji su s njim imali kontakt rekli su da je “za psihijatriju”, drugi kako su ga se jedva riješili, a čovjek, čije ime ne bih otkrivala, ali je imao priliku saslušavati ga, jasno je rekao kako se Srbima koji pričaju o zločinima, zločincima i mjestima gdje se nalaze tijela nestalih, nikada u potpunosti ne može vjerovati.

Cijela njegova priča je rekla-kazala o onome što je čuo. Vidio nije, iako je čuvao svinje i mogao vidjeti svašta. Ali, imena i prezimena zločinaca zna.” rekao mi je

Zna, ali izgovara samo ona za koja zna da ih znaju i hrvatske službe, a kada ga se direktno pita mijenja temu ili su mu živci “proradili”. Pritom, optužuje hrvatske službe da ne rade svoj posao i kako su trebali procesuirati sve, kako ih naziva, dželate.

Da, slažemo se, svi koji su okrvavili ruke trebali su odgovarati za zločine. Postavljamo pitanje i je li moguće da su prilikom mučenja, klanja i ubijanja Hrvata zaista doveli žene i djecu da gledaju, kako je to Rado Erić ispričao ili je to tek fantazija 11-godišnjeg dječaka koji je brojao rupe od metaka na autobusu u kojem se odvijala tako krvava drama da su se neki od policajaca pokušavali sakriti ispod sjedala u autobusu!?

Je li tada 11-godišnji Rado Erić zaista gledao pokolj u centru Borova Sela? Sasvim moguće. No, ostaje opis iz usta nekoga tko je tada imao 11 godina, koji me je zgrozio – “obrađivali su ga”. A, svi znamo što se pod tim podrazumijeva – osim batina i iživljavanje nožem. Na kraju cijele te priče, u kojoj se zasigurno netko od nadležnih službi treba konačno zainteresirati za tog Radu Erića, ostaje i pitanje odgoja djece srpske nacionalne manjine, posebice u mjestima koja su bila, a možda i ostala, četnika legla, poput Borova Sela i Negoslavaca.

Pitanje na koje bi zaista konačno trebalo dati odgovore – zašto ta djeca “trebaju” imati svoje škole i što uče u njima. Možda i ono što je Rado Erić naučio s 11 godina – kako “obrađivati” Hrvate.

Za zamisliti je se i nad rečenicom koju mi je izgovorio Rado Erić: “Vi Hrvati ste glupi. Pogledajte koga ste držali u Saboru – Vojislava Stanimirovića. I tko vam sada upravlja iz Sabora.” Shvatila sam – smije nam se i izruguje.

Kada su novinari uzimali izjavu od starijeg bračnog para koji je razmijenjen iz Donbasa, još u vrijeme prije ruske invazije, a nakon što je Zelenskij došao na vlast i dogovorio prvu razmjenu, na pitanje hoće li se ruski separatisti smiriti, žena je odgovorila: “Tamo nikad neće biti mira. Došla sam odande i znam to. Oni od malih nogu tako odgajaju svoju djecu.”

Ukrajina je već četiri mjeseca u strašnom ratu, a iz cijele te priče i mi bi, umjesto zatvaranja očiju i glumljenja uljuđenih građana Europske unije, trebali nešto naučiti.