Ne, nismo Jugonostalgičari, samo se vraćamo u vrijeme kad su neki od nas bili jako mladi, lijepi i zdravi, plesali, pjevali, svirali i s fićom skoknuli do Dubrovnika na kavu.

Jeste li znali da u Zagrebu postoji muzej ’80-tih? Stan u kome vrijeme kao da je stalo. Na policama viseće kuhinje bez današnjeg posebnog sjaja stoje šalice i zdjelica s poznatom kravicom, a tu je i zimnica koju su kuhale naše majke i bake. Domaće kolače jeli smo svake nedjelje iako su se jaja mutila žicom, umjesto miksera koji danas potpuno sam obavlja kompletan posao.

Glazbu smo slušali na magnetofonu, a telefonirati smo mogli samo od doma ili s govornice. Umjesto poruka na mobitelu i igrica, puno samo razgovarali, smijali se, slušali glazbu i plesali. Mladi će danas priznati kako je glazba ’80-tih bila najbolja, iako se u diskoteke izlazilo u normalno vrijeme, a ne u ponoć kao danas.

U svakoj imućnijoj kući žena je imala haubu za kosu, a na zidu je visio zidnjak. Jele su se Bronhi i 505 bombone, a stariji su vrijeme kratili vezenjem goblena.

Jer osamdesete su bile godine kad smo stalno skupa bili mi…