“Kako je jednostavno izliječiti se od samoće, od osjećaja besmisla, straha, od osjećaja da te nitko ne treba, da su svi protiv tebe i da uzalud živiš. Kako je lagano sve to nadvladati,” – Tomislav Ivančić.

AUTOR: Tomislav Ivančić

Izvor: Hagio.hr

Sjeti se – usamljenost koju često puta osjećaš i čežnju za društvom – da ti netko dođe, da nekamo odeš – samo je znak kako nisi našao vlastiti projekt u životu. Kada čovjek ima što raditi, kada ima plan što treba načiniti, kada ima dužnost nešto napisati, nešto napraviti, snimiti, popraviti, tada se on nikada ne osjeća usamljen.

Usamljen, besmislen i jadan, čovjek će se osjećati samo onda kada nema što raditi, kada si nisi ništa zadao, kad nisi sebe postavio kao projekt, kad nisi ništa planirao što bi mogao ostvariti u životu. Kada ne vidiš u namještaju, u sobi i oko sebe što sve možeš popraviti i učiniti. Kad nisi razmislio koga bi mogao večeras nazvati da mu pomogneš da ne pati i da jednostavno osjećaš kako si napravio dobru stvar i da više nisi sam. 

Čim imaš nešto raditi, ti više nisi sam. Čim si išao nešto učiniti – napisati, napraviti, popraviti – osjećaš kako si načinio nešto što prije nije postojalo. Tada postaješ stvaratelj. I to što si stvorio, to se više nikada ne može uništiti, ne može nestati! Ostaje zapisano u stvarnosti ove zemlje, u tvom vlastitom srcu i tvojoj memoriji. To ostaje tvoje bogatstvo. Ti si nešto načinio! 

Pa, što god učiniš, samo pometeš sobu i pokupiš smeće, zatvoriš kapiju, otključaš ili zaključaš sobu, samo popraviš krevet, skuhaš čaj, naučiš ovu ili onu lekciju, naučiš neku stranu riječ, nešto dobro pročitaš, napišeš tri retka, nazoveš ili utješiš nekoga, bilo što – čim si to napravio, ti si iz ništavila unio nešto što postoji. Ti si nešto stvorio.

A, sve ono što iz ništavila ulazi u postojanje, to je dobro. Ti si, dakle, unio dobro. I tim što si to napravio, ti se osjećaš dobrim. Time što si napravio dobro i što se osjećaš dobar, ti nadalje osjećaš kako te više ni tvoji grijesi, ni grižnja savjesti, ni ljudi, ni nitko drugi ne mogu optužiti. Napravio si toliko dobra.

Čini se kao da su to sitne stvari koje radiš svaki dan, ali one su zapravo velike. Dosta je, ako ne možeš ništa drugo, gledati kroz prozor kako ljudi prolaze i svakoga blagosloviti, zaželiti mu dobro. Dosta je nekome poželjeti dobar dan, dobro jutro, pozdraviti ga ujutro, u podne, navečer, već si napravio nešto čega nije bilo. I tako činiš dobro.

Stvaraš nešto što je dobro i vječno. I tada doživljavaš da više nisi sam. Stvorio si nove stvari, potaknuo ljude da budu bolji, čestitiji. Ti si nekako rodio njih i stvari, događaje, i sve ti zahvaljuje. Osjećaš da imaš potrebu sjesti i reći: „Uh, dobro je.“ Zato je najljepše onako kada predvečer osjetiš kako si umoran od posla, pa sjedneš i kažeš: „Doista, idem se odmarati.“ Tada osjetiš kako si pun, kako te okružuje sve ono što si stvorio i da više nikada ne možeš biti sam i da te nitko osuditi ne može.

Evo, kako je jednostavno izliječiti se od samoće, od osjećaja besmisla, straha, od osjećaja da te nitko ne treba, da su svi protiv tebe i da uzalud živiš. Kako je lagano sve to nadvladati. Osjetiš kako u tebe ulazi neka punina. Osjećaš kako si stvaratelj, kreativan, činiš dobro. Osjećaš da si ti stvaratelj kao sam Bog Stvoritelj. I tada – komuniciraš s Njime.

Kad god činiš dobro uništavaš zlo, uništavaš svoje krivice i grijehe. Uništavaš sve ono što uništava život. Smanjuješ zlo u svijetu. Smanjuješ zlo u ljudima. Pomažeš zločincima da postanu bolji. Pomažeš ljudima oko tebe da postanu drugačiji. Jer, kad činiš bilo što dobro, ljudi će te pohvaliti, vidjet će da si čestit. Ljudi će morati priznati kako nisi onako negativan kako su mislili o tebi. Rasteš u njihovim očima i tada svatko zaželi biti s tobom, jer s dobrim ljudima, uvijek je dobro biti.