Sanja Đorđević iz Dopsina u Općini Vladislavci” našla se na Zavodu za zapošljavanje iako je znala da mora raditi kako bi prehranila svoju obitelj. Projekt “Zaželi” dao joj je egzistenciju, ali preko njega je dobila i zanimanje njegovateljice, posao kojoj joj daje životni smisao.

Da život nije lagan, Sanja je shvatila kada se razvela, odselila i preuzela brigu o 13-godišnjem sinu. A, da može biti i gore pokazalo se kada je zbog bolova u kralježnici i kuku morala napustiti posao koji je do tada obavljala. I kao po Marfijevom zakonu, gore može biti od goreg, Sanja je u kući dobila još troja gladna usta kada se njena kćer razišla s dečkom i s dvoje male djece vratila, kome drugom, već majci. No, umjesto da poklekne Sanja je shvatila da zajedno s kćerkom treba zasukati rukave i raditi.

Radila sam težak fizički posao u bivšoj Mobiliji i s obzirom da mi je postalo preteško zbog problema s kralježnicom kukom, morala sam se opredijeli za nešto drugo. Imam sina, koji je tada imao 13 godina, a sada je 15, morala sam nešto raditi kako bi ga uzdržavala. Tu je bila i kćerka koja se razišla s dečkom i vratila se kod mene s dvoje male djece. Morale smo raditi. Prijavila sam se na Zavod za zapošljavanje i sticajem okolnosti tada je počeo projekt “Zaželi” i prijavile smo se obje. Mene su odmah u prvoj grupi primili i radila sam dvije godine.

Uz to što smo radili s korisnicima išli smo se i školovati u starački dom u Đakovo, imali smo praksu od 500 sati i radili smo s teško pokretnim i nepokretnim osobama. Tu sam se našla. Volim raditi s ljudima, komunikativna sam, tako da mi to nije teško, a i tim ljudima dobro dođe lijepa riječ i eto, tako je krenulo. Nas deset žena završilo je tako školovanje za njegovatelje.

Sanja je tada shvatila da je posao njegovateljice njen životni poziv, pa je i za vrijeme dok je bila na Zavodu za zapošljavanje, kada je prva faza projekta Zaželi završila, nastavila posjećivati svoje korisnike.

Radila sam u komadu 2 godine i dok sam bila na Zavodu za zapošljavanje obilazila sam moje korisnike barem dva puta tjedno, od 30. travnja, pa do 01. kolovoza prošle godine. To su mahom stariji ljudi, bolesni i nemaju nikoga.

Koliko imate korisnika?

U prvoj grupi smo morali imati 5 korisnika i jednog u rezervi, ako bi se ne daj Bože nekome nešto dogodilo, a sad imamo po 6 korisnika. Troje korisnika su mi u Vladislavcima i troje korisnika u Dopsinu. Korisnici mi nisu daleko, ako je lijepo vrijeme pet minuta biciklom. A, ako pada kiša onda moram pješice, ali i tada je to nekih desetak minuta. Jedan dan obiđem troje u Dopsinu, jedan dan troje u Vladislavcima ili po potrebi kome koliko treba, tko ima kakve zahtjeve.

Sanja je na praksi u Domu za umirovljenike u Đakovu shvatila da se voli brinuti o onima koji je trebaju, kao i da joj nije odbojno presvući staru baku ili okupati je.

U ovoj grupi su mi svi pokretni, ali su kronični bolesnici i stariji, a u prošloj grupi sam imala čak i jednu baku u pelenama koju sam obilazila i više puta na dan i subotom i nedjeljom.

To nije bilo u domeni posla, ali ona je bila moja susjeda, treća kuća od moje, nije imala nikoga i onda sam je iz ljudskih pobuda presvlačila preko dana. Ujutro bi je presvukla i sredila patronažna, a ja sam joj i tako nosila hranu koju sam kuhala za moju obitelj, i jednom tjednom bi je prala. To nije bilo u opisu posla, već čisto moja ljudska potreba da pomognem i da žena nije sama.

Da se poslom njegovatelja ne može baviti svatko, sigurna je. Zapravo, Sanja tvrdi kako je posao geronto domaćice i njegovatelja puno više od posla.

Htjeli, ne htjeli, vi se s ljudima povežete. To su ljudske priče, pogotovu ljudi koji nemaju nikoga. Ne možete okrenuti glavu i ne možete reći tri su sata, perem ruke i idem kući. Sada sam imala baku, korisnicu, koja je bila bolesna i ja sam u Dopsinu, ona je u Vladislavcima i meni nije bio problem otići popodne dati joj lijekove i naložiti vatru. Bila je tri-četiri dana baš tako bolesna da nije mogla ustati iz kreveta. Baka nema ni wc, ni kupaonu i pošla je sama van u wc i pala. Susjedi su je našli i odnijeli u krevet i javili su meni. Ja sam došla, obavila što treba i otišla kući. Dakle, ne možete zatvoriti oči pred tako nekom sudbinom. Baka nema nikoga i to je to. Odnijeti im ako im nešto treba, ugovoriti im ako moraju na neke preglede s doktoricom, biti u kontaktu s patronažnom sestrom… Naučila sam dosta termina o bolestima, o njihovim dijagnozama, tako da mi sve to nije nikakav problem.”

Vodite ih i liječniku ako treba?

Da, odvedem baku izvaditi krv. Od njene kuće do ambulante je nekih 800 metara, ali s obzirom da žena ima već 90 godina, treba joj pomoć. Meni nije problem doći kod nje ujutro prije 7 sati, obući je i odvesti. Ja je jednom tjedno i kupam. Žena je, kažem 90 godina i na štakama, onda ja obavim sve. Odem u trgovinu, ljekarnu, jednom tjedno je okupam. Sestra joj skuha za cijeli tjedan, pa to zamrznemo i vodim brigu o tome. Od sestre joj isto donesem dva puta tjedno vodu, jer nema tekuću vodu. Sve po dogovoru. Ta baka nema svoju obitelj, ali ima sestru i njenu kćerku koje se financijski brinu o njoj. Nećakinja joj je u gradu i radi, a sestra joj je isto na štakama i može se reći da je baka sama. Donesem joj sve, vode, hranu, drva, a organizirala sam i dečke iz komunalnog iz Općine da joj iscijepaju drva, a ja joj ih unesem u kuću,” priča Sanja i dodaje:

Sada imam i jednog čovjeka koji je bio na operaciji glave. Neki dan su mu njegovi rezali drva, a ja sam im pomogla unositi. I donesem mu sve što mu treba. Ima posla, može se raditi svaki dan.

A, uz svakodnevne poslove tu je onaj najvažniji – popiti kavicu i popričati.

Imam jednu baku koja ima stomu. Ona živi u istoj kući sa svojima, ona je dolje, oni na katu. Kada treba ja joj naručim lijekove. Kćerka, zet i unuka joj rade, oni naruče što treba, ja donesem. Popričam malo s njom. Donesem joj drva i malo se podružimo, doručkujemo, ispričamo se, isplačemo nekad.

Imam jednu ženu koja ima autoimunu bolest. Ona ima psihički bolesnog sina. Odem kod nje i pomognem. Pomagala sam joj bila i kada je operirala nogu. Napravim što treba, malo popričam s njima. Svi se znamo, pa onda čovjek zna njihove sudbine.

Ja sam u našoj Općini 33 godine, pa mogu reći da poznam sve ljude u sva tri sela i sa svakim sam dobra.”

Sanja je doselila sa 17 godina u Dopsin iz Koprivne u Općini Šodolovci kada se udala. Zavoljela je novi kraj i postala jedna od njih. Upravo stoga, razumije ljude o kojima se brine kao geronto domaćica kroz II fazu projekta “Zaželi” ili točnije projekt “Život kakav želim, zaželim Vladislavci”.

Njima je nekada potrebniji razgovor i lijepa riječ, nego da im donesete ne znam što. Opet ću se vratiti na tu baku od 90 godina, ona se “gubi”. Koliko puta sam došla, a ona je naložila vatru u rernu, umjesto u šporet, ali na sreću do sada ništa nije zapalila. Nekada kad dođem kod nje ona me ni ne prepozna. Dok joj naložim vatru i skuham kavu, ona je se jadna sjetila i mi se ispričamo. Ona meni ispriča svoj život i isplačem se s njom. U jednu ruku živiš dio njihovog života kroz njih.”

Je li Vas to kada optereti? Nosite li posao kući?

Čovjek se mora znati odvojiti od posla. To nije uredski posao, pa da vi operete ruke, ostavite knjige, kompjuter i odete kući. To su ipak ljudske priče, pogotovo kada poznajete ljude. Ali, mora se znati odvojiti. Ja do sada, hvala Bogu, uspijevam. Znači, svoj posao ne donosim kući. Posao pod navodnike, jer meni to nije samo posao. Meni je to kao neka proširena obitelj, a ne posao koji odradiš za plaću. Hvala Bogu, treba mi plaća, da mi ne treba ne bih radila. Ali, ostavim sve kada prijeđem preko njihovog praga, ne nosim kući, ne komentiram svojima kod kuće, ali ne možete se potpuno isključiti. Evo, kad mi je netko od mojih korisnika u bolnici obavezno nazovem, pitam i njih i rodbinu, jednostavno ne mogu oguglati na ljudske potrebe.

Sanja je među onim malobrojnim koji smatraju kako je ponekada humanije osobu koja je nepokretna smjestiti u Dom za stare i nemoćne, iako to baš i nije uobičajeno na selu.

Ja mogu reći za ove moje. Oni koji su malo imućniji i koji su na malo boljim položajima radili oni se i ne opiru toliko odlasku u Dom. Ovi drugi žele ostati kod svoje kuće. Imala sam jednu korisnicu koja je umrla u desetom mjesecu prošle godine, ona je bila pala u krevet. Operirala je srce i nije se ni povratila, ali njen muž je, kad su je trebali pustiti iz bolnice, došao kod mene i rekao “Sanja, ja bih moju baku doveo kući, ako bi mi ti pomogla presvlačiti je. Ja nju ne mogu staviti u Dom.” Ja sam mu rekla: “Djede, to nije humano ni za vas, ni za nju, a ni za mene.” Onome tko je u krevetu i tko je imalo svjestan da ne može ništa jako je teško i teško mu je da ga netko drugi služi. To je poniženje za njega. A, to je opterećenje za nekoga tko se za njega brine. Unatoč, tome brinuli smo se o toj baki dok nije umrla.

Doživite li i kakve anegdote sa svojim korisnicima? Nasmijete li se s njima?

“Svakodnevno. Svakodnevno. Imam jednog djeda koji mi kaže kako današnja omladina ništa ne valja. A, ja kažem “kako mislite djede da ne valja, pa uvijek je bilo u žitu kukolja, pa i sad.” Kaže on, “današnja mladež samo bi da svako ima auto, pa bi svako odo, da ga mama i tata hrane, da ga mama i tata dvore, da kod mame i tate žive, a eto niko ne bi otišo raditi”. A, ja pitam “djede, pa kako je bilo u vaše doba”, a onda on meni priča “ja sam ti bio motorist, pa onda sam ti kupio motor i metio kolegu na motor, pa smo nas dvojica kaldrmom išli za Osijek, pa sam ja onda tog kolegu izgubio s motora.” Tek kad je skonto da mu je motor nekako lagan, shvatio je i da mu nema kolege. Onda mi ispriča kad se ‘ko “švalero”, kad je tko s kim bio. Ja mu kažem, “pa dobro djede vi to pričate, a imate 80 godina”, a on kaže “ako sam ja ostario, nije srce umrlo”. I tako se nasmijem s njima svaki dan,” priča kroz smijeh Sanja Đorđević.

Najvažniju životnu lekciju Sanja je kroz rad sa starijim i često nemoćnim ljudima shvatila.

Prvo se morate osjeći da ste nekom potrebni i da ste nekom korisni, jer ako si to ne stavite ispred svega, onda od tog nema vajde. Ne možete posao neki raditi, a da nemate ljubavi za njega.”