U razgovoru s jednom od osnivačica Udruge Univerzalna sportska škola Sport Talent Solin, Blankom Slišković, doznali smo kako razmišlja ta ambiciozna ekipa kojoj je najveći cilj – pravilni razvoj djeteta

Mnogobrojni ljudi u današnje vrijeme imaju naviku reći kako je “u njihovo vrijeme” bilo više djece na ulicama, kao i zelenila, gdje su se ta ista djeca po čitave dane i igrala, pa sukladno tomu, i razvijala. Tako je i Marko Livaja, heroj Dalmacije, provodio svoje vrijeme igrajući se na livadama, da bi danas bio jedan od izvrsnih sportaša.

Mnogi se žale i kako danas djeca samo tipkaju po mobitelima ili gledaju u zaslone računala, što, naravno, nikako nije dobro za razvoj.

Budući da sam i ja jedan od “onih” koji su čitavo djetinjstvo proveli na livadama, trčeći, penjući se ili skačući, uistinu me zaintrigirala ideja Udruge Univerzalne sportske škole Sport Talent Solin (USŠ u nastavku teksta).

Naime, USŠ djeci, koja sve manje rade ranije navedene stvari, a koje su prijeko potrebne za dobar razvoj, daje priliku da uz dobro društvo, kao i stručno vodstvo trenera, bezbrižno odrastaju i čine iste one stvari koje smo i mi nekoć, te se razviju na najbolji mogući način.

Upravo sam stoga odlučio sam se na razgovor s osnivačicom udruge, Blankom Slišković, koja je jedna od ambicioznih ljudi u Hrvatskoj koji o svome poslu i svojim idejama pričaju s velikom strašću, te ničim ne odustaju od vjere da je bolje sutra – itekako moguće.

Recite nam malo o udruzi…

Udruga je osnovana 2018. godine u Solinu, gdje je čitava priča i krenula, što nas nije spriječilo ni zaustavilo da idemo dalje (op.a. rad u Kaštelima), s obzirom za potrebama djece na širem području i ponude koja u tom trenutku nije bila organizirana na području Kaštela.

Ima nas nekoliko osnivača, moj otac, bivši nogometaš zlatne generacije Hajduka Mario Boljat,” moj suprug Denis Slišković i ja.

Kako je došla ideja za osnivanje udruge?

Ideja za osnivanje udruge bila je vezana uz općeniti pogled na djecu 21. stoljeća, njihove sve veće potrebe za poticajem motoričkog razvoja s obzirom na razne probleme koje smo spoznali u razgovorima s fizijatrima, fizioterapeutima i ljudima iz kineziološke, kao i ostalih povezanih struka.

Ideja je došla i s obzirom na sve češće korištenje televizije, multimedija, YouTube-a, PlayStation-a. Ideja je tu jer djeca u principu više nemaju neorganizirano bavljenje sportom, koje bi bilo, recimo, na ulici, kako se nekoć događalo, kada je sve kretalo od ulice, te se nastavljalo dalje.

Danas toga, nažalost, sve manje ima i tu uskačemo mi kao ljudi koji su shvatili potrebu djece.

Kako je sve počelo?

Moj suprug, inače profesor kineziologije s dugogodišnjim iskustvom licenciranog trenera nogometa, i ja uočili smo potrebu, počevši, evo, od naše djece, da pružimo onim najmlađima ono što razni klubovi, koji imaju dobnu granicu, ne mogu.

Mi, u našoj USŠ, imamo djecu od treće do dvanaeste godine.

Dakle, vi služite kao temelj za ostale sportove?

Tako je, USŠ služi kao temelj bavljenja sportom one manje talentirane, ali i talentirane djece, koja tu stvaraju osnovu ili za dobar motorički razvoj, koordinaciju, socijalizaciju i višestrani razvoj, ili za nekakvo daljnje bavljenje određenim sportom, ukoliko su ambiciozna i talentirana za to.

Što s roditeljima koji misle da djecu treba upisati kasnije na nekakav trening, odnosno, čekati?

Ne treba čekati, djeca s tri godine mogu započeti, s tim da postoji nešto što se zove emocionalna zrelost, na koju mi ne možemo pretjerano utjecati.

Tako, recimo, imate dijete koje je upisalo baletnu školu u sklopu naše USŠ, čak i prije treće godine života, koje ostane na treningu kao da je ostalo kod bake, a imate i djecu od pet godina s kojima mama treba ostati čak i do mjesec dana, čekajući da dijete prijeđe tu nekakvu barijeru koju ima.

Svakako preporučam ljudima da ne čekaju, već da dovedu dijete kod nas, što smo mi i riješili besplatnim probnim treninzima, gdje ljudi nemaju nikakvu obavezu, oni tu dođu, dijete proba jednom-dvaput, pa ako je sve u redu, ostanu. Ako ne, a imali smo i takvih slučajeva, roditelji odu, ali se vrate za koji mjesec kada primijete kako je dijete emocionalno sazrijelo za našu školu.

Kako je okolina reagirala na vašu ideju?

Mi smo krenuli s pričom USŠ, koja je ljudima, barem se meni tako učinilo, na prvi pogled bila neprepoznatljiv pojam.

Mislim kako je većina roditelja koji su odmah reagirali na naše otvaranje Udruge, bili roditelji koji su se susreli s bilo kakvim, i onim najmanjim, poremećajem u motoričkom razvoju djeteta, pa su došli u doticaj s fizijatrom ili doktorom koji je uputio na takav tip škole.

U svakom slučaju moram priznati kako je pojam USŠ ljudima možda bio apstraktan u početku, iako takve škole već postoje.

To znači da su ljudi s vremenom postali sve otvoreniji vašoj ideji?

Ljudi jesu otvoreniji našoj ideji, a ja bih voljela kada bih mogla u kratkim crtama doći do ljudi, pa im prišapnuti što je točno ovo.

I dan danas ima slučajeva gdje roditelj više mjeseci dovodi dijete kod nas, pa mi kaže “meni je to super, neka se dijete igra”.

Premda se naši treninzi provode kroz igru i zabavu kako bi se djeci sport pokazao kao nešto zanimljivo, nešto što je igra, budući da djeca, mala djeca od tri godine, jedino igru koncipiraju kao nešto što je njima zanimljivo, ovo nije igra.

Treninzi se provode kroz zabavni sadržaj, oni se ne provode kruto, ovdje nije nikakva stega, oni su mali…

Korigiranje “sitnih” oštećenja

Iako se naši treninzi roditeljima čine isključivo kao nekakva igra, na našim se treninzima mogu korigirati sitna oštećenja, mi i imamo djecu koja imaju neke probleme, na kojima treba raditi i kroz ove vježbe se to i može riješiti.

Koje sve škole imate u sklopu USŠ?

U Solinu imamo više programa, imamo univerzalnu sportsku školu, nogometnu akademiju, školu odbojke, školu rukometa kombinirano s nogometom.

U Kaštel Lukšiću imamo školu klasičnog baleta, univerzalnu sportsku školu i kreativne radionice za djecu, kojima radimo na ovom “drugom dijelu”, gdje djecu učimo kreativnom izražavanju, učimo ih razne tehnike, crtanja, lijepljenja, rezanja… Naše programe uvijek uskladimo sa sezonom u kojoj se nalazimo, pa tako, ukoliko je Božić, onda se rade božićni ukrasi, a sada smo na ljubavi i zaljubljenosti, budući da je Valentinovo.

Valja napomenuti i kako sada upravo pokrećemo nogometnu akademiju.

Što se pak odraslih tiče, imamo funkcionalne treninge, individualne treninge kondicije, kao i baletnu školu za odrasle.

Imate li kakve planove za budućnost?

Ja sam uvijek za nove projekte, želim da je to dobro i da pokrijemo što više potreba, pa tako imamo ideju i za isti tip škole, ali za djecu s posebnim potrebama, što je bila ideja jednog od naših trenera, Ivana Novaka. To bi htjeli pokrenuti u Solinu.

Naravno, to je jedan kompleksan projekt koji bi htjeli napraviti kvalitetno, dakle, nema nikakve žurbe.

S trenerom Ivanom suradnja traje već nekoliko mjeseci, a ja sam njega prepoznala kao osobu koja je i pametna, ambiciozna, željna i voljna znanja i učenja, kao i rada, tako da vjerujemo da ćemo zajedno s njim i uspjeti.

U Kaštel Lukšiću planiramo i napraviti umjetnu stijenu, budući da je ustanovljeno kako je za malu djecu penjanje jako dobro.

Naravno, imamo u planu i započeti nešto novo i za odrasle, pa tako imamo u planu započeti razne edukacije i predavanja stručnjaka sa područja sporta, nutricionizma, i sl., vježbe za trudnice, a i treninge za majke i bebe, a posebno nas raduje što planiramo započeti treninge za umirovljenike.

Za kraj, koju poruku imate za one koji ovo čitaju?

Mi smo otvoreni, zaista, za svu djecu. Nama nije važno je li dijete talentirano ili netalentirano. Volim iskrenost, svi imamo mane i vrline, pa tako i djeca, a svoju djecu gledam realnim očima.

Znaju me nazvati majke i kazati, “ma joj, on vam je malo smotan, ne znam kako može trenirati”, na što ja uvijek kažem, ma samo vi njega dovedite, pa neka proba.

Nismo natjecateljski tip, kod nas nema frustracija jer dijete nešto ne može postići. Dijete sve može, samo treba raditi. Roditelji trebaju biti uporni, svakakve se poteškoće i problemi mogu ispravljati. Isto tako, voljela bih da to ljudi percipiraju kao nekakav ozbiljan rad na svome djetetu, jer kad dijete upiše engleski jezik, ne kažu evo dijete se ide igrati, a isto se uči kroz igru.

Ovo nije igra, njima je zabavno, kroz igru se radi, ali nije igra, već je rad na djetetovom generalnom boljitku.