Jako volim ovaj posao, ispričala je Vesna Bimbi iz Vladislavaca te dodala kako joj je najveća nagrada osmjeh dobrodošlice korisnika kojima pomaže.

U selo Vladislavce nadomak Osijeka Vesna se doselila kada se udala i ubrzo postala prava Vladislavčanka. U selu je imala svoju trgovinu u kojoj je provela najveći dio svog radnog vijeka. No, došao je trenutak kada trgovina više nije bila isplativa i Vesna je morala staviti “ključ u bravu” i otići na Zavod za zapošljavanje. Sa svojih 58 godina, puna snage i želje za radom, uopće nije sumnjala da će ubrzo dobiti posao. No, stvari su bile potpuno drugačije. Ali, o svemu tome, pa i poslu u kojem je pronašla smisao i radost ispričala je za Cronika.hr.

Kako Vam se sviđaju Vladislavci?

Sada je to napredno i lijepo selo. Vjerojatno znate, Općini Vladislavci pripadaju Vladislavci, Dopsin i Hrastin. Selo je odvojeno par kilometara od glavne ceste, tako da smo zbog prijevoza kao slijepo crijevo, ali zato je jako mirno i uredno. Sviđa mi se.

Kako izgleda život s Vladislavčanima?Jesu li gostoljubivi?

Jesu, jako. Ja sam radila preko 20 godina u trgovini gdje viđate puno ljudi. Jako su susretljivi i dobro se slažem s njima. Dobro sam se uklopila, kao da sam cijeli život ovdje provela. Grad je drugačiji, ovdje je puno prisnija atmosfera. Kada je ljeto sjedi se pred kućom na klupama, tko god naiđe poznate se, popričate. Osobno mi se to jako sviđa. Ja sam tu od ’88. godine i nikada s nikim nisam imala nikakav konflikt. Ovdje su mirni i vrijedni ljudi. Nekada je bilo puno poljoprivrede, sada je dosta starije stanovništvo, manje je mlađih. Kao i moja djeca, otišli su. Oboje moje djece živi i radi u Zagrebu. Kćerka mi je profesorica i lakše je tamo našla posao. Dosta mladih je otišlo zbog posla, netko van u Irsku, Njemačku, netko u Zagreb. Ali, sada se dosta mladih iz drugih krajeva doseljava u Vladislavce i kupuju stare kuće. Imaju od države poticaje za obnovu i tko kupi prvu nekretninu dobije pomoć od Općine. Sve pohvale našoj Općini i načelniku Marjanu Tomasu koji radi na tome da vrati mlade u selo, da podmladimo selo. Da se djeca rađaju. Nekada ih je bilo desetak u razredu, sada ih je po 15. Imamo plin, vodu, kanalizaciju, što mnoga sela nemaju. Svoga liječnika, ljekarnu, stomatologa, školu… sve ima u selu da bi mladi mogli doći.

I blizu ste Osijeku

Jeste. Moj muž radi u Osijeku i on je za 20 minuta na poslu. Vi nekada ne možete s jednog kraja Osijeka do drugoga doći za 20 minuta, nama to nije daleko, a ceste su jako dobre.

Koliko dugo radite u sklopu projekta Zaželi faza II ili točnije “Život kakav želim, zaželim Vladislavci”?

Ja sam u prvom projektu radila preko naše Županije tu u Vladislavcima. Bilo je nas 46 žena koje smo radile kroz projekt preko Osječko-baranjske županije u okolnim selima, a ja sam radila baš u Vladislavcima. Prestale smo raditi 01.svibnja, nakon 2 godine. Naš načelnik je jako mlad i jako sposoban i on je uspio u ovoj koroni kada su bile obustave tih projekata, on je uspio predati projekt i da ponovno krene Zaželi faza II projekt. Oni su u prvom projektu imali 10 žena i kroz nastavak projekta je 01.kolovoza zaposlio nas 30 žena. I svaka od nas ima 6 korisnika. Znači, mi se brinemo o 180 starih ljudi, nemoćnih, što je po meni jako dobro i za njih i za nas.

Rekli ste mi da ste ostali bez posla i niste mogli naći drugi posao?

Da, imala sam svoju trgovinu koju sam morala zatvoriti i bila sam do 2019.-te godine na Zavodu za zapošljavanje. I mogu vam reći da su te tri godine koje nisam radila bile jako, jako teške. Ne toliko financijski, koliko mi je bilo psihički teško. Kada cijeli život radite i dođete u godine kada se osjećate da možete dati, a drugi vas smatraju manje vrijednim. Osjećate se kao da manje vrijedite, da ste manje potrebni, a znate da možete još puno dati, a ne žele vas zaposliti zbog vaših godina. Imala sam 58 godina i nitko me nije htio zaposliti dok nisam dobila posao preko projekta Zaželi.

Zapravo ste u godinama kada nemate malu djecu, kada se možete potpuno posvetiti poslu i fiziči to još možete, a nitko vas neće zaposliti.

Da,da. Mogla bih sada 24 sata raditi (smijeh). Sad me nitko ne treba kada se rano budim, pa neću ni zakasniti na posao. (smijeh) Takva je moja stvarnost. Kada sam se javila na neki natječaj rekli su mi da ne zadovoljavam uvjete zbog godina. A, ja sebe ne smatram starom jer se osjećam kao da mi je 45. Ne zbog izgleda, već zbog načina razmišljanja i života. I mislim da još mogu puno doprinijeti našem društvu.

Jeste li, dok ste radili u projektu preko Županije, dobili tečaj za njegovatelje, geronto domaćice…? Zanima me što ste još dobili uz to što se radili

Jesmo. Ne mogu Vam reći koliko mi je taj posao bio divan. Imali smo prekrasnu koordinatoricu, dobili smo bicikle za ići na posao i oni su zaista doprinijeli tome da se mi osjećamo korisno. Tada smo imali samo 4 korisnika kojima smo išli svaki dan. Mogli smo odlučiti što želimo – prekvalifikaciju, geronto domaćice, njegovatelji, računalni tehničari… Bilo je više ponuda. Međutim, većina se odlučila za geronto domaćice, to je ustvari ovaj posao koji mi sada radimo.

Koja je razlika između geronto domaćice i njegovatelja?

Njegovatelj je viši stupanj od geronto domaćice. Mogu vam reći da je tečaj za geronto domaćicu jako dobar. Mi smo tamo naučili kako se ponašati prema starijim ljudima. Naučili smo da moramo biti dosljedni, da ne smijemo nekome nešto obećati ako nismo sigurni da to možemo ispuniti. Naučili smo i što se tiče lijekova, ako se čovjeku nešto dogodi kako se ponašati u tom momentu, ako čovjek pije lijekove za tlak da ne smije popiti andol u isto vrijeme … Naučili smo jako potrebne stvari za ovaj posao, ali koje su korisne i u životu. Naučili smo i kako procjeniti po izgledu je li čovjek dobro ili nije. Rekla sam Vam, ja imam korisnika od 90 godina i kada ga vidim ja znam je li on dobro ili nije. Meni se više sviđa zanimanje geronto domaćice već njegovatelja. Njegovatelj je ustvari kada vi njegujete bolesnika. Iako smo mi kao geronto domaćice učile i kako okupati nepokretnu osobu, kako je okrenuti u krevetu, ali njegovatelj je stručnija osoba od geronto domaćice.

I recimo da se projekt ne nastavi gdje Vi kao geronto domaćica možete pronaći posao?

Čitala sam nedavno o jednoj ženi da je završila tečaj za geronto domaćicu o vlastitom trošku i kako je pronašla posao preko Grada da posjećuje stare i nemoćne osobe. Znači da postoji šansa za zaposliti se. Puno je starih ljudi koji žive sami i sigurno im treba netko tko će im donijeti što im treba, tko će ih obići, pomoći im u kući, skuhati im, donijeti im lijekove.

Po Vašem iskustvu koliko starim ljudima znači što ostaju kod kuće i imaju pomoć, a ne idu u Dom za stare i nemoćne?

Odlazak u Dom za stare i nemoćne za te ljude je šok. Ovdje je praksa da obitelj te ljude da u Dom baš kada mora, više zbog medicinske pomoći. Ali, oni koji su otišli većinom su umrli brzo, valjda i od žalosti. Evo ovaj dida o kojem ja brinem ima kćerku koja je operirala srce, pa ne može brinuti o njemu, ali mu redovito kuha. Ti stari ljudi se ne mogu snaći u drugoj sredini, pogotovo u nekoj sobi gdje će biti zatvoreni. Kod nas oni svi imaju svoje kuće, svoja dvorišta. Kada je toplo sjednu na klupu ispred kuće i kada netko naiđe popričaju, a to u Domu nemaju. I ja mislim da njih tamo ubije tuga.

I što Vi kao geronto domaćica morate raditi kada dođete kod svojih štićenika i koliko često svakoga od njih posjetite?

Kada smo imali 4 korisnika išli smo svaki dan kod njih. Kod svih četiri smo išli svaki dan, jer tada nismo imali kuhanja. Neki od njih i ne žele da im se kuha. Baka od 93 godine o kojoj se brine kuha sama. Netko je pokretan i voli kuhati i ne želi da im drugi kuha. Sada kada imamo 6 korisnika idemo dnevno kod 3 korisnika da bi mogli što više posla kod svakog napraviti. Naš posao je da im donesemo namirnice, da im donesemo lijekove, da im naručimo lijekove kod doktora, da im počistimo u kući… ustvari da im napravimo sve što oni sami ne mogu napraviti.

Mi dobijemo svaki mjesec sredstva za čišćenje, rukavice i sve što nam treba da možemo obaviti što trebamo. A, oni uz nas dobivaju još i pakete za higijenu koja se radi. Znači, imamo 3 korisnika dnevno i tjedno smo kod nekoga 2, a kod nekoga 3 puta. Onda mi procjenimo kome je potrebnije. Ja imam četiri korisnika preko 70 i didu od 94 i i baku od 93 godine. Ali, iako mi procjenimo kome je potrebnije da smo češće, mi smo njima dostupni uvijek kada im trebamo. Oni imaju naše mobitele, naše telefone i ako im nešto treba mi odemo, nije nam teško. Sve je to blizu, u krugu nekoliko kilometara. Mi im donesemo lijekove, namirnice iz trgovine, počistimo lišće u dvorištu, donesemo sada u zimi drva u kuću da oni ne moraju raditi poslove koje ne mogu.

Ali, što god su ljudi stariji njima nije bitno imaju li prašine, već da netko popriča s njima, jer oni su sami. Evo, ja kada dođem kod mog djede mi pričamo o nogometu. Nikada me to nije zanimalo, a sada zbog njega pratim sve utakmice. Kada dođem kod njega onda on pita što je taj nogometaš, odakle je, onda ja uđem na google i pronađem mu sve informacije koje ga zanimaju. Njega sve to zanima. Onda on kaže šta ćeš ti meni mesti, ovo je seljačka kuća, ajmo mi popiti kavu i popričati. Onda ga je zanimalo kako radi mobitel, pa sam mu na WhatsApp nazvala kćerku koja živi u Čepinu, pa ju je gledao na video pozivu. Oni vam žele društvo, njima nedostaju nekadašnje aktivnosti, druženja. Jedva čekaju da netko dođe i onda sve pitaju, od politike do sporta, tako da mi sve pratimo. Meni je najveća nagrada kada me dočekaju s osmjehom. Meni moja baka kaže “draga moja, pa di si ti”, a meni srce veliko. Ja se osjećam kao dio njihove obitelji.

Je li ipak naporno svaki dan kroz radno vrijeme odraditi posao u tri kuće?

Nije. Radimo od 7 do 3 sata, vikend i praznici su nam slobodni. Ali, znate kako? Meni su moji korisnici blizu, u krugu 500 metara. I onda ja mogu kod svakoga biti više od 2 sata. I stignem sve. Kod koga imate više posla budete duže. Važna je organizacija i razgovarati s korisnicima, dogovoriti se s njima. Bitno je biti strpljiv. Starim ljudima treba uljepšati starost. I ja svojim korisnicima nikada ne kažem u koliko sati ću doći, držim se onoga da im nikada ne obećam ništa u što nisam sigurna da mogu ispuniti. A, nikada se ne zna gdje ću se zadržati, je li gužva u ljekarni ili moram ostati duže kod korisnika kod kojega sam prije.

I za kraj Vas moram pitati koliko je po Vama važan ovaj projekt i za korisnike i za vas geronto domaćice?

Ovaj projekt je jako važan. Svaka čast onome tko ga je osmislio. Mi se osjećamo korisno, a njima je to potreba. Oni su ovisni o nama. Prvu godinu kada se počeo provoditi projekt bili su nepovjerljivi i bilo je jako teško pronaći korisnike, a sada se sve više ljudi u selu javlja. Treba im pomoć, pogotovo kada dođe zima. Imamo još starih ljudi koji nisu pokriveni, koji čekaju da ih u budućim projektima uključe. Ovaj projekt je jako koristan i volila bih da potraje.