Marica Vidović, članica Hrvatske demokršćanske stranke i četvrta na listi za Splitsko-dalmatinsku županijsku skupštinu koalicije HDS-HSS SR-SU ukazala je da su žene i danas na nekim područjima stigmatizirane

Ova “Proljećarka” i danas u sedmom desetljeću života puna je želje za sudjelovanjem u promjenama u društvu. A, promjene se, kako kaže, ne događaju naglo, već korak po korak i za njih treba više angažmana žena, bez obzira na dob.

Kada bi predstavljali Maricu Vidović što bi rekli, tko je Marica?

Ja sam žena, majka dvoje odrasle djece, baka, domaćica…sve ono što odlikuje jednu ženu. Završila sam Pravni fakultet i radila 40 godina u struci u Splitu, odnosno Splitsko-dalmatinskoj županiji, a u mirovinu sam otišla s navršenih 65 godina. Sada uživam u zasluženoj mirovini i kako sam se željela posvetiti nečemu korisnom okrenula sam se politici. Od svih stranaka najprihvatljivija mi je bila Hrvatska demokršćanska stranka, čija načela i zagovaram, a cijeli život se trudim i živjeti po tim načelima.

Je li politika zaista put u kojem se može utjecati na promjene u društvu?

Jeste. Ali, ja bih se sada ipak vratila malo u povijest, u 1971. godinu. Simptomatično je da se upravo obilježava 50 godina Hrvatskog proljeća. To je vrijeme kada sam ja bila na prvoj godini studija, upoznala svoga muža koji je tada bio predsjednik studenata Pravnog fakulteta i tada smo se zajedno s velikom grupom studenata s raznih fakulteta diljem Hrvatske borili za prava hrvatske države, između ostalog da devize ostanu tamo gdje se zarađuju. Znate da je u to vrijeme bila jaka Titova diktatura i u tom momentu smo mi studenti znali zašto se borimo. Pored ostalog, tada smo tražili i mogućnost osamostaljenja Hrvatske i taj studentski štrajk je, kako suvremenici koji su tada bili i u zatvoru, kažu, a među njima je i naš predsjednik prof. Goran Dodig, da je vrijedilo jer su rezultat toga bili amandmani iz 1974. godine koji su omogućili Hrvatskoj da se donese deklaracija o neovisnosti i da bude samostalna suverena država.

Zapravo, iako je tada izgledalo da će štrajk doživjeti totalan neuspjeh zbog velikih progona studenata u to vrijeme, ali i ostale populacije, nije bilo tako. Sve to što se radilo bilo je iz uvjerenja i sva šikaniranja, podsmjeh i problemi meni osobno nisu teško padali. I moram priznati da sam i dandanas ponosna na to razdoblje i što smo muž i ja sudjelovali u njemu. Inače, sada je već prošlo 6 godina kako je umro.

Moram reći da su sudionici štrajka tada mahom bili odlični studenti, a poslije kada smo završili studij nailazili smo na probleme prilikom zapošljavanja. I moj suprug i ja smo imali probleme i trebalo je puno rada i truda da se izborimo da s vremenom dobijemo adekvatna radna mjesta.

Tako da ja, zapravo, cijeli svoj život živim na način da shvaćam da se za moj status, za moj život, za obitelj neće nitko izboriti, ako ja tu sama nešto ne napravim. I vjerujem da se uvijek nešto može napraviti, makar to bio i pomak od jednog milimetra ili centimetra, ali iz dana u dan ponešto i sve to dovodi do pomaka, kako u životu, u obitelji, tako i u državi.

Zanimljivo je ovo što ste rekli da se za sve treba boriti, jer danas je malo onih koji su spremni boriti se za promjene. Ljudi nekako više vole biti promatrači i čekati da promjene izbori netko drugi.

Ja potječem iz obitelji u kojoj je otac radio na željeznici, a majka je bila domaćica. Bila je to radišna obitelj u kojoj su nas odgajali da nam nitko ništa neće dati ako se sami ne izborimo za sebe. I bez obzira na svoje godine i danas se trudim da nešto napravim bolje, a tako smo suprug i ja odgojili i našu djecu. Smatram da su upravo zato i sin i kćer završili fakultete i danas su vrlo ugledni ljudi, svatko u svojoj struci.

S druge strane, mislim da nije u redu da samo ja budem zadovoljna, već i ljudi oko mene. Ne otkrivam Ameriku ako kažem da je sreća jedina stvar koja se udvostručuje ako se dijeli.

S obzirom da ste visoko na listi za Splitsko-dalmatinsku županiju, zapravo četvrti, moram pitati ukoliko uđete kao vijećnica u Županijsku skupštinu, što možete učiniti?

Smatram da se može dosta učiniti. Iako se status žene s vremenom zaista dosta promijenio, ostao je ipak u našem društvu i onaj stav gdje se ženu poistovjećuje s pregačom, kuhinjom i metlom u ruci. To smo vidjeli i kada smo radili listu gdje su žene uglavnom imale stav da je to posao rezerviran samo za muškarce, a nije tako jer ako pogledamo oko sebe vidimo da sve manje ima poslova koji se dijele na muške i ženske. S druge strane, smatram i kako je vrlo bitno da se čuje i glas žene, i to žene sa svim svojim atributima, žene kao majke, supruge, domaćice, ali i uspješne u svom poslu.

Naša stranka žarko zagovara pronatalitetnu politiku. Svjedoci smo često da potencijalni poslodavac prilikom zapošljavanja ženi postavlja pitanje misli li rađati. To ne samo što je diskriminacija, već se time i krše prava žene. Naime, trebamo znati da je zadovoljna žena ona koja se, između ostaloga, ostvari kao majka i da to svoje zadovoljstvo prenosi na obitelj i na posao. I samo kao takva žena će biti izrazito učinkovita na svim poljima.

Upravo stoga, zalagati ću se da se svuda gdje je to moguće otvore rodilišta i da se svuda gdje je to potrebno dovede ginekolog, kako bi žena imala adekvatnu zaštitu zdravlja.

Uz to, zalagati ću se za pravo žena da imaju istu plaću kao i muškaraci, a za ostvarenje zaposlenja i ženinog maksimalnog ulaganja u posao potrebna je i prateća izgradnja jaslica i vrtića kako bi žena dok radi znala da su joj djeca zbrinuta i na sigurnom.

Također, moram napomenuti kako se naša stranka već dugo zalaže za neradnu nedjelju. Mislim da je izuzetno bitno i važno da žene barem nedjeljom budu sa svojom obitelji kući. Tu moramo prvenstveno gledati djecu i da se žena tu ostvari kao majka, da taj dan bude za obitelj. Činjenica je da, primjerice, žene zaposlene u trgovinama imaju jedan dan u tjednu slobodan, no djeca preko tjedna idu u školu, tako da obitelj može biti na okupu samo nedjeljom. Zapravo, ne smijemo sve gledati samo kroz profit, na prvom mjestu treba biti čovjek.

Zapravo, želim da se ženama omogući lakše življenje. Zalagati ću se za otvaranje škola, ali i rješenje slabe cestovne povezanosti, koja je česta u nekim dijelovima naše županije.

Svjedoci smo i da se žene poslije 50-te stigmatiziraju kao teško zapošljive, a to ne bi smjelo biti jer žena u tim godinama je izuzetno produktivna. Naime, žena u tim godinama je još uvijek u snazi, ali i bogata iskustvom. Žena u tim godina se već ostvarila kroz obitelj, odnosno odgojila djecu i nikako ne bi smjelo biti da žena kaže “prošla sam pedesetu, tko će mene više zaposliti”. Životni i radni vijek se produžio i ovo se ne bi smjelo događati, na što ću svakako ukazivati i nastojati kao vijećnica utjecati da se to promijeni.

HDS poštuje demokrćansko načelo. Koliko je Vama osobno ovo načelo važno u životu?

Jako. Kada bi veći dio ljudi živjelo po kršćanskim načelima onda bi se pridržavali i onoga “ne čini drugome što ne želiš da drugi čini tebi” i svima bi bilo bolje. Mislim da je to jedno od jako važnih kršćanskih načela, jer vrlo često se ljudi postavljaju kao da su oni jedinica mjere za sve, njima je sve dopušteno, mogu koješta govoriti, ogovarati druge, govoriti neistine i vrijeđati. Jako je važno razmišljati o osjećajima drugog čovjeka i pomoći bližnjem.

Upravo stoga naša su načela prvenstveno čovjek i obitelj, zato je i slogan stranke “četiri milijuna zadovoljnih, a NE stotinu bogatih”.