Milan Bandić pokopan je kao doživotni gradonačelnik Zagreba, za kojim tuguju svi koji su osjetili korist tijekom njegovih 20 godina gradonačelničkog mandata.

Stanovnici Zagreba su prije 20 godina doživjeli iznenađenje shvativši da imaju gradonačelnika kojem nije teško u finim cipelama i odijelu zagaziti u blato na Kozari boku, dići se u zoru na poziv stanovnika nekog zagrebačkog kvarta koji nema riješenu vodu ili ima problem s kanalizacijom i otići uvjeriti se na lice mjesta. Tješio je i obećavao i ispunjavao obećanja, a time i osvajao odmah slijedeće mandate.

Milan Bandić imao je razvijenu emocionalnu inteligenciju, potrebnu da ga vine u zagrebačke visine. Znao je kome treba pružiti ruku, koga potapšati po ramenu, kome pristati biti kum, a u isto vrijeme imao je viziju Zagreba čije će građevine ostati njegov vječni spomenik. Svaki potez bio je pomno planiran, iako je sve izgledalo jako spontano.

Uvijek okružen novinarima

Bandić koji u ranu zoru u radnom kombinezonu, omotan velikim crijevom pere zagrebačke ulice i u isto vrijeme praćen je hrpom novinara. Gradonačelnik koji kosi travu oko Džamije, a novinari kao osice sve prate, fotografi biraju najbolji kut, snimatelji nastoje suspregnuti smijeh kako bi im snimak cijelog košenja ostao miran. Slike su to koje će ostati zabilježene zauvijek jer je znao privući medije kao nitko prije njega.

Čak i snimka gdje u susjednoj BiH po snijegu u cipelama pokušava položiti vijenac ispred spomenika, pada i otkliže, pa skida cipele i u čarapama uspijeva u naumu, prenesen je u sve medije i donio mu salvu smijeha, ali i popularnost.

Dobivao je glasače “malim prstom”

Pomagao je drugim gradovima, podržavao njihove projekte, zagrebačkim umirovljenicima omogućio je besplatnu vožnju tramvajem, djeci besplatne knjige, financirao je kulturu, medije, zdravstene ustanove, fakultete, novčano podržavao pojedine pjevače…

I cijelo to vrijeme znao je kako sve to znači glasove u sljedećim izbornim kampanjama. Poznavao je točno mentalitet hrvatskog naroda, znao da je ljudima najvažnije ono što je učinjeno osobno njima, da je domoljublje i šira slika na dobrobit svih i pogled na budućnost države rijetka u državi gdje se prije 30 godina u ratu pokazalo zajedništvo i nestalo. Upravo stoga, osim što je polako zapošljavao u Gradsko poglavarstvo svoje ljude, osnovao je i Zagrebački holding, u koji je smjestio svoj kadar i pokazao osnove stvaranja baze glasača klijentelizmom.

Emocionalna inteligencija ključ uspjeha

Pok. Milanu Bandiću za sve treba “skinuti kapu”, jer čovjek može imati najveći kvocijent inteligencije, ali ako nema razvijenu emocionalnu inteligenciju, kojom je on bio bogato obdaren, ne može postići da oko sebe okupi elitu, srednji stalež, ali i one siromašne. Rome, Ruse, Hrvate, Srbe, Hercegovce, ali i one koji se inače dijele na lijeve i desne.

Po potrebi je bio sve i iako ga neki mediji uspoređuju s prvim hrvatskim predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom griješe, jer razlikovali su se potpuno Prvi nije imao niti malo principijelnosti dok se drugi odlikovao upravo svojim principijelnim stavovima.

Zašto nema šanse riješiti korupciju i klijentelizam?

No, ono što je najvažnije u cijeloj priči o klijentelizmu, koji je Bandić provodio i poznavao u dušu, je narod. Naime, priča o korupciji i klijentelizmu uvijek se nekako povezuje s političarima, iako su oni samo ti koji koriste narod koji te dvije pošasti u Hrvatskoj podržava. Upravo stoga, nije čudno da se Hrvatska nalazi u vrhu korupiranih država i da s njega nema šanse pasti prema dnu.

Htjeli mi to priznati ili ne, priča kako se kod nas može zaposliti samo sa stranačkom iskaznicom, točna je kao što je točno i da upravo takav sistem podržava upravo narod. Sebičnost i vlastita korist na prvom su mjestu, pa samim time u uhljebljivanju smo maheri. Ideale žive budale, uzrečica je koja kod nas potpuno vrijedi, a oni koji žele uspjeti bez obzira jesu li obrazovani ili ne, jesu li sposobni ili manje sposobni, pristaju na to da se uključuju u stranke koje im mogu omogućiti radno mjesto i rješavanje egzistencije.

A te stranke zauzvrat dobivaju njihove doživotne glasove, pribrojene i glasovima članova njihovih obitelji. Pitanje je li to dobro za Hrvatsku postavljaju rijetki koji nastoje živjeti drugačije, no i njih je sve manje jer sve više takvih sreću radije potraže u uređenim državama gdje je na cijeni znanje, stručnost i obrazovanje.

Devastacija Hrvatske

Na ovakvoj devastaciji Hrvatske profitiraju oni koji prolaze na natječajima politički umjesto po kvalifikacijama, oni koji poslove za svoju privatnu tvrku imaju dogovorene i prije formalnih natječaja, oni koji iste ugovaraju ispod stola, koji su zbog srodstva s nekim gradonačelnikom ili visoko pozicioniranim političarem dobili stanove koji im ne pripadaju… Srama tu nema, jer htjeli mi to priznati ili ne u Hrvatskoj korupcija i klijentelizam opstaju i opstajati će samo zbog naroda kojem ona zapravo odgovara.

Političarima odgovara besperspektivna Hrvatska

Takvo stanje odgovara i političarama kojima su upravo ljudi koje su “zadužili” glasovi koji garantiraju kako Hrvatska neće napredovati i nikada neće postati bogata i uređena država. Upravo ovakva odgovara onima čiji pogled seže samo do vlastitih interesa, a takvih je prevelik broj. Pitanje je samo koliko dugo može izdržati jedna država uz toliku korupciju i klijentelizam.

Pok. Milan Bandić umro je naglo i iza sebe ostavio veliki broj onih koji ga oplakuju strahujući od promjena koje bi se mogle odraziti direktno na njih. Ne na dobrobit Zagreba, već na njihovo radno mjesto, njihovu egzistenciju. A da je Bandić kojim slučajem preživio infarkt i ubacio se u novu utrku u kojoj bi se samo vrednovalo ono što je napravio i koliko je za to novca zagrebačkih poreznih obveznika potrošio veliko je pitanje bi li ostao doživotni gradonačelnik. No, danas najdugovječniji i doživotni zagrebački gradonačelnik sniva svoj vječni san u Mirogojskoj tišini, a povijest je ta koja će na kraju dati svoj konačan odgovor o njegovoj 20-godišnjoj vladavini glavnim gradom Hrvatske.