Iako premijer Plenković tvrdi kako novinari ne smiju prozivati sustav, jer je sustav super funkcionirao odmah od katastrofalnog potresa, činjenica je da se dobri ljudi, volonteri, nisu organizirali narod na Baniji bio bi gladan i žedan.

Iako se čini kako nema veze s ovom temom, ali dobro je podsjetiti se kako se kako je narod reagirao kada je, danas zatvorenik, tada premijer, Ivo Sanader preuzeo mjesto prvog čovjeka Hrvatske. Uz ponos kako Hrvatska ima obrazovanog premijera, koji govori jezike, ali i dobro i karizmatično izgleda, Hrvati su imali nadu kako će tadašnji premijer Hrvatsku učiniti bogatom i za život poželjnom državom. No, Sanaderov ego skočio je do neba i umjesto veze s narodom koji ga je izabrao da mu služi, odlučio je okrenuti stvar naopačke i postao bahat. Nije shvaćao da se bahatost teško plaća gubitkom simpatija, naroda, ali i Božjom kaznom. Nažalost, sve što je naučio u crkvi, koja je njegovu obitelj priglila, nije naučio ono glavno, poniznost koja osvaja ljudska srca.

Zašto smo se vratili u prošlost?

Upravo stoga jer je priča o bivšem premijeru Ivi Sanaderu poučna i ne bi se trebala ponoviti. Novinari u Hrvatskoj trebaju imati potpunu slobodu kako bi obavljali svoj posao i nitko nikada ne bi smio niti pomisliti zatirati slobodu riječi. Naime, novinari su tu da propituju, da kopaju i istražuju, da ukazuju, da izvještavaju, da budu korektiv. Ako je istina da sustav nije reagirao dovoljno brzo, o tome treba izvijestiti, upozoriti i poručiti kako se to ne bi smjelo događati. A dogodilo se. Odluke su ponovno kasnile, a rupu u sustavu pomoći stradalom narodu popunili su ljudi dobra srca, volonteri. I zato njima treba reći veliko hvala.

Volonteri osjetili svu bahatost sustava

Umjesto veliko hvala na Baniji su volonteri imali priliku osjetiti bahatost vladajućih koji su na taj način pokušali sakriti da su propustili brzo reagirati. Kuhari, često vlasnici restorana koje su zbog Covida morali zatvoriti, pokupili su svoju kuharsku opremu i došli bez medijske pompe kuhati za stradale u Petrinji. Hrana je došla iz donacija, opet od dobrih ljudi.

Nakon desetak dana složen je Stožer na čelu kojega je ministar Tomo Medved, general i čovjek kojemu ljudi vjeruju, no rješenje nije bilo reći ugostiteljima-volonterima “više niste potrebni, od sada kuha tvrka Pleter“. Riječi koje su trebale biti upućene ugostiteljima-volonterima koje će zamijeniti tvrtka koja će za pripremu hrane dobiti novac, trebale su biti “hvala vam na svemu što ste napravili, vi ste ponos Hrvatske”.

Na sreću, ministar Medved vrlo brzo je shvatio kako treba organizirati i upotrijebiti sve što ima na raspolaganju, pa je tako riješio i volontere-ugostitelje.

Ali, ovaj puta ljudi su pokazali nezadovoljstvo nezahvalnošću prema volonterima i tako treba biti i ubuduće. Narod treba pokazati da je onaj koga se pita, koji smije i treba pokazati svoje nezadovoljstvo.

Povjerenje na testu

Stanovnici Hrvatske koji čak i nisu u Petrinji, koji sve prate putem medija, ogorčeni su. Vladi kojoj bi trebali vjerovati, više ne vjeruju. Stanovnici Petrinje, Gline, Siska, okolnih sela, nemaju više povjerenja u ustanove, u članove vlade, u premijera, predsjednika… Zagrepčanima je pomalo dosta svega, potresa, ali i koronavirusa. Potreban im je optimizam i da se tlo prestane konačno tresti.

Mladi žele uglavnom otići što prije iz ove i ovakve Hrvatske koja ih ne poštuje i ne pruža im nikakvu perspektivu.

Momci iz Torcide zaslužili veliko hvala

A kada već spominjemo mlade, sjetimo se navijača, Torcide. Koliko god ne odobravali nasilje navijačkih skupina, ne možemo ne priznati kako su momci iz Torcide uvijek prvi u nevolji pružajući nesebično pomoć. Tako je bilo i kada se dogodio razorni potres na Baniji, odmah su se organizirali i krenuli. I umjesto pohvale od premijera Plenkovića dobili su poruku kako smetaju. A to se nikako ne bi smjelo događati. Mladi ljudi u Hrvatskoj trebaju imati priliku i biti uvažavani, kako bi u njoj sutra odgajali svoju djecu.

Što treba Hrvatska?

Stvari bi se hitno trebale mijenjati. Hrvatskoj i stanovnicima Hrvatske treba što više optimizma i vjere u ljude koji su na vodećim položajima. A povjerenje naroda nije lako vratiti.

Hrvatska treba vjeru da ide u pravom smjeru, treba posla i odluka koje se donose brzo i isključivo ovdje, a ne u Briselu, jer samo tako može znati da se te iste odluke donose u interesu naroda, a ne nekih interesnih lobija.