Stravičan događaj koji je jučer uznemirio cijelu Hrvatsku danas je tema svih medija, a glavno pitanje je zašto je 22-godišnjak uzeo automatsko oružje i teško ranio policajca koji je čuvao Vladu.

Psihijatri, psiholozi, socijolozi i ostali stručnjaci danas pokušavaju dati odgovor što se dogodilo mladom čovjeku koji je tek “onako pravo” započeo život i naprasno ga prekinuo pokušajem ubojstva nedužnog policajca, koji je samo obavljao svoj posao, a najčešće upiranje prsta je na društvene mreže.

I dok se mnogi pitaju hoće li se događaj ponoviti, drugi poručuju kako se braniteljske obitelji ne smiju kroz ovaj nemili događaj stigmatizirati. Naime, Danijel Bezuk je sin branitelja i za dio populacije i stručnjaka upravo isticanje navedenog podatka stigmatizira branitelje, iako je veliko pitanje je li to baš tako ili se pod krinkom upućivanja na stigmu braniteljske populacije zapravo radi o skretanju pozornosti s problema s kojima se ova populacija nosi.

Iz vojnih čizama trebali uskočiti u cipele iako su im noge ostale prilagođene čizmama

Priča Danijela Bezuka zapravo je krenula još tijekom trajanja rata. Naime, dok su očevi, djedovi, stričevi i ujaci momaka poput Danijela branili domovinu, pojedinci su se vrlo brzo snašli i neki od njih izgradili političke karijere daleko od ratišta, dok su drugi iskoristili privatizaciju i obogatili se, ali i uništili radna mjesta brojnim braniteljima.

Onome tko je ikada slušao branitelje koji su se vratili iz rovova, nije moglo naopaženo proći kako pričaju koliko im se teško snaći u “civilu” i među “civilima” od kojih ih, oni u čijim gradovima i selima nije divljao rat, ne razumiju. A onda je došlo vrijeme kada branitelji u civilu nisu više shvaćali zašto nema divljenja prema njima, zašto ih narod ne slavi.

Život je trebao krenuti jednostavno dalje i to vrlo brzo, pa se na brzinu rješavao status branitelja koji su ostali bez posla i koji se nisu imali gdje vratiti. O ljudima koji su rat proveli u izbjeglištvu i prošli traume, gubitak voljenih, silovanja, mučenja… nije bilo vremena brinuti se. Država je naprosto krenula u “truli kapitalizam” u kojem nije bilo mjesta za PTSP, za patnju i nesnalaženje. Onaj tko se nije snašao jednostavno je propao.

Rad kao lijek

I dok se za Tita mirne duše može reći i kako je zločinac, dok mu ne smijemo zaboraviti Goli otok, Blajburg i ubojstva Hrvata koji su bježali iz svoje domovine zbog ljubavi prema njoj, priznati mu treba kako je znao da između rata i mira mora postojati razdoblje prijelaza. Ratne traume on je rješavao radom.

Za veliki broj naših branitelja nije bilo mjesta za rad, a nije bilo ni prijelaznog razdoblja. PTSP je u nekim slučajevima bio način da se dođe do rješavanja egzistencije, ali stvarni PTSP je jačao u miru, budeći traume s ratišta, iz logora, sjećanja na poginule prijatelje, na muke koje su za mnoge bile nerazumljive.

Imati ćemo generacije s posljedicama od PTSP-a, ako ne pomognemo obiteljima

Poruka je to koju su slale neke udruge oboljelih od PTSP-a, kao i psihijatri. No, oni koji nisu iz braniteljskih obitelji, ove druge nisu razumjeli, ali su rado gledali kako je njihova egzistencija riješena kroz mirovine.

Onaj dio problema da se branitelji sastaju međusobno i imaju jedinu temu razgovora – rat, znali su samo oni i njihove obitelji. Da se bude ujutro u zoru okupani znojem od straha, jer je neprijatelj upravo u to doba napadao, znali su i opet samo oni i njihovi najbliži. O pomoći braniteljima, o potrebi veteranskih centara, pomoći ženama branitelja i njihovoj djeci nitko nije razmišljao.

Najdalja razmišljanja o ovoj populaciji išla su do povlastica koje imaju i visina mirovina za koje nisu nikada imali pojma koliko su teško stečene tijekom rata, ali i da u velikom broju slučaja nisu bile željene već samo puka potreba rješavanja egzistencije u situaciji kada njihovih radnih mjesta više nema.

A saznanje da ćemo imati generacije koje će imati posljedice zbog PTSP-a njihovih očeva koji su prošli teške trenutke u ratu, od kojih je dosta njih prošlo i logor, nitko nije htio prihvatiti.

Istu tu priču nose i obitelji iz Vukovara i okolice koje su prošle toliko teške stvari, o kojima sanjaju u svojim noćnim morama.

Vlast nije hjela čuti, nije htjela probleme, nije htjela vidjeti da se poslije rata i ratnih strahota koje su neki proživjeli život ne može samo nastaviti. Zapravo, nitko nije htio znati kako će problem generacija biti posljedice PTSP-a njihovog roditelja ili možda čak oba roditelja. PTSP je tako postao obiteljska tečevina.

Branitelji i njihove obitelji jesu stigmatizirane

Biti član braniteljske obitelji zaista je stigma, ali ne zato jer su branitelji problematični, pa ubijaju po ulici ili maltretiraju druge, već zato što su branitelji izjednačeni s onima koji su se “provukli”, a rata nisu ni pomirisali.

Koliko je branitelja izvršilo suicid u međuvremenu i zašto, nitko se nije zapitao, ali kada bi pojedinac imao incident onda bi “razlog bio što je branitelj”. Čak i djeca poginulih branitelja stigmatizirani su i od svojih vršnjaka zbog povlastica koje su dobile u zamjenu za “ukradeno djetinjstvo i oca”. Jedino čime su se mogli braniti je pitanje “bi li ti radije da imaš privilegiju npr. pri upisu na fakultet, a da ti je bilo uskraćeno rasti uz oca”.

U međuvremenu, stav prema braniteljima bio je sve gori, njihovih suicida prouzročenih razočarenjem zbog stanja u državi kakvu nisu željeli i stvarali, sve više. Neke žene uspjele su se nositi s problemima za koje društvo nikada nije ponudilo pomoć, dok su druge izlaz potražile u razvodu. A djeca su rasla uz sve veću spoznaju nepravde, rata koji je njihov otac prošao i teškoća s kojima se suočava, a zbog čega nerijetko obitelji u kojima se glava obitelji bori s PTSP-om postaju problem samima sebi.

Problem koji je imao Bezuk nisu bile društvene mreže

Danijel Bezuk nije znao kako se nositi s nepravdom koja je u Hrvatskoj svakim danom sve prisutnija. Nije znao kako riješiti svoje probleme, ali znao je da je njegova obitelj gradila ovu državu u kojoj on nije mogao imati dostojanstven život.

Priča o društvenim mrežama koje su bile razlogom Bezukovog uzimanja kalašnjikova i pucanja po Vladi, samo je traženje odgovora, koji ne zadire u pravu srž problema. A problem je spoznaja o patnjama obitelji, o sudjelovanju u stvaranju države u kojoj Danijel Bezuk nije mogao pronaći dostojanstven život u kojem bi živio od svog rada. Izlaz je očito vidio u slanju poruke pucanja na zgradu Vlade, u kojoj je vidio izvor svih problema s kojima se nosio on, njegova obitelj, ali i većina Hrvata.

Do oružja mu nije bio problem doći jer u strahu od novog rata branitelji su zadržavali oružje. Ali, oružje su zadržali i bivši četnici, te se tako i danas u Mirkovcima, predgrađu Vinkovaca, može kupiti kalašnjikov i na poklon dobiti “ciganku”. A ako se isprsiš i kupiš malo više, nije problem na poklon dobiti ni vbr. Toliko o problemu oružja u Hrvatskoj.

Epilog priče je izgubljen život 22-godišnjaka za kojim tuguje njegova obitelj i 31-godišnji ranjeni policajac, koji će se oporavljati mjesecima.

A odgovor na pitanje hoće li biti još takvih slučajeva pokazati će vrijeme. U svakom slučaju treba znati kako živimo ili bi barem trebali živjeti u demokraciji koja nam omogućuje izlazak na izbore i promjenu vlasti svake četiri godine. No, to je ipak malo šira tema.